Country of Origin

Irak - ljudska prava

 

Ljudska prava

Proizvoljni pritvor i mučenja u pritvoru:

Zakonik o krivičnom postupku i Ustav Iraka zabranjuju proizvoljno hapšenje i pritvaranja, iako je to uobičajena praksa u Iraku.

Civili u Iraku i dalje bivaju hapšeni i borave u pritvoru bez podizanja optužnice ili suđenja. U praksi, mnogi pritvorenici provedu i po nekoliko meseci u pritvoru, često bez pristupa advokatu odbrane i bez optužnice ili izvođenja pred sud. Procenjuje se da je oko 12 000 pritvorenika, koji nisu bili ispitani, pritvoreno u objektima koji su pod kontrolom Ministarstva pravde Iraka.

Osim u objektima pod kontorlom Ministarsktva pravde, mnogi zatvorenici se nalaze u zatvorima koje vode i Ministarstva odbrane i unutrašnjih poslova Iraka. Posebno u tim pritvorskim jedinicama rasprostranjeno je mučenje i drugo zlostavljanje pritvorenika, ali je ono rašireno i u drugim zatvorima. Takođe, u ovim zatvorima uslovi su generalno loši, uglavnom zbog prenatrpanosti i loših higijenskih uslova.

Neke od metoda mučenja u pritvorskim jedinicama u Iraku obuhvataju premlaćivanje, davanje električnih šokova, lomljenje udova, pretnje silovanjem i silovanja, vešanje za udove, gušenje plastičnim kesama, ali i uskraćivanje medicinskog tretmana, kao i pretnje smrću. Izveštaji za 2011.godinu potvrđuju da su neki pritvorenici umrli tokom boravka u iračkim pritvorima usled torture kojoj su bili podvrgnuti.

Abdel Jabbar Shaloub Hammadi, koji je pomagao u organizaciji antivladinih protesta početkom 2011.godine, je uhapšen 24. februra 2011. godine u Bagdadu. On je od strane policije bio prebijen, sa povezom preko očiju, i odveden u policijsku zgradu. Tamo je pet dana bio vezan i obešen za zglobove na rukama i nogama zajedno, i polivan ledenom vodom. Bez podizanja optužnice, pušten je na slobodu 8. marta 2011. godine.

Zatvorenici su često mučeni da bi se od njih dobile informacije i navodna priznanja, koja bi se koristila protiv njih. Jedan od objekata u vezi sa kojim su prijavljena mučenja zatvorenika je Kamp časti (Camp Honor), koji se nalazi u okolini Bagdada.

Različiti izvori navode tvrdnje da u Iraku postoje i tajni zatvori. Neki podaci potvrđuju da u na teritoriji Iraka postoji čak deset tajnih zatvora.

Iako zakon Kurdistanske regionalne Vlade (KRG) zabranjuje nečovečno postupanje, u Kurdistanskom regionu takođe su prisutna proizvoljna pritvaranja i druga zlostavljanja civila.

U nekim slučajevima se pritvorenici u istražnom pritvoru drže zajedno sa osuđenim zatvorenicima. Povremeno se maloletnici drže u istim ćelijama sa odraslim zatvorenicima.

Veliki broj pritvorenika u Iraku nema pristup advokatima i porodici.

Zakonodavstvo Iraka ne poznaje pojam političkog zatvorenika, a Vlada Iraka nijednog pritvorenika ne smatra političkim. Postoji sumnja da iračka Vlada, neke, de facto političke zatvorenike, drži u pritvoru ili pokušava da ih uhapsi pod izgovorom da su počinili različita krivična dela - od korupcije i omogućavanja terorizma, do ubistva, ne priznajući time pravi razlog njihovog hapšenja.

Zloupotrebe od strane snaga bezbednosti

Inspirisani ustancima koji su se odvijali u Tunisu i Egiptu za vreme „arapskog proleća" početkom 2011. godine, hiljade Iračana demonstriralo je u većim gradovima Iraka.

Najveće demonstracije širom Iraka održane su 25. februara 2011, ali su one u nekim gradovima bile nasilno ugušene od strane iračkih snaga bezbednosti, na primer u gradovima Hawija, Tirkrit i Mosul.

Snage bezbednosti koristile su prekomernu silu kako bi odgovorile na antivladine proteste u februaru 2011. godine. Snage bezbednosti su koristile živu municiju, protiv mirnih demonstranata. U Mosulu su 25. februara 2011. godine snage bezbednosti ubile Mu'ataz Muwafaq Waissi snajperom, a svedočenja tvrde i da su bacane zvučne bombe i da su pripadnici bezbednosnih snaga Iraka koristili otvorenu vatru na mirne demostrante. Istog dana, 25. februara 2011. godine, tokom protesta u Basri, gradu na jugoistoku Iraka, Salim Farooq je ubijen, a desetine drugih protestanata je povređeno tokom sukoba snaga bezbednosti i protestranata ispred zgrade pokrajinskog Saveta.

I tokom protesta u Kurdistanskoj regiji tokom 2011.godine, u okruzima Sulaimaniya i Kalar, je poginulo najmanje šest osoba, usled prekomerne upotrebe sile od strane snaga bezbednosti. Bezbednosne snage su pucale bojevom municijom na demonstrante.

Kamp Ašraf:

Iračka vojska upala je 8. aprila 2011. godine u ustanovu Ašraf kamp (Camp Ashraf), poznat i kao kamp Novi Irak, a koji se nalazi na istoju Iraka u provinciji Diyala. U ovom kampu boravi oko 3 300 – 3 400 iranskih prognanika i služi kao iračka baza terorističkoj organizaciji Mudžahedini Kalk (Mujahedin-e Khalq). Ova organizacija je radila za režim Sadama Huseina.

Pri upadu 8. aprila 2011. godine, irački vojnici su koristili prekomernu silu, uključujući i živu municiju. Stanovnici kampa su se usprotivili nasilnom upadu vojske i kao rezultat toga, 36 stanovnika kampa je poginulo, a preko 300 je bilo povređeno. Mnogi od poginulih bili su streljani ili pregaženi vojnim vozilima.

Na kraju 2011.godine, iračka Vlada se složila da ovaj kamp bude zatvoren do aprila 2012.godine, a njenovi stanovnici prebačeni u kamp Slobode, u blizini Bagdada. Do septembra 2012. godine, oko 3000 stanovnika Ashraf kampa je premešteno u kamp Slobode.

Povrede prava od strane oružanih grupa:

 Oružane antivladine grupe i grupe protiv američkih snaga koje deluju u Iraku, čine teška kršenja ljudskih prava, uključujući neselektivno ubijanje i kidnapovanje civila. Takođe, terorističke i ekstremističke grupe vrše napade na vladine ciljeve u Iraku. Oni sprovode bombardovanja, egzekucije i ubistva.

Terorističke organizacije koje deluju na teritoriji Iraka su: Al Kaida u Iraku (AQI). Al Kaida u Iraku je osnovana u aprilu 2004.godine od strane sunitskih ekstremista. Ekstremisti Al Kaide teže uspostavlajnju kalifata, islamske države zasnovane na šerijatskom pravu na prostoru Sirije i Iraka.

Takođe u Iraku postoji još nekoliko manjih sunitskih oružanih grupa, koje su aktivne u gradovima Mosul, Anbar, Bagdad, Basra Diyala, a zajedničko im je da se bore protiv savezničkih snaga u Iraku i aktuelne šiitske vlade Iraka. Sunitske oružane grupe u Iraku su Islamska vojska Iraka sačinjena je od sunitskih arapa i bivših pripadnika vojske Iraka, zatim Armija Muhadžedina, Armija pripadnika reda Nakshbandi (Army of the Men of the Naqshbandi Order) i pripadnici grupe Ansah al Sunnah. Sedište Armije pripadnika reda Nakshbandi je u gradu Kirkuku na severu Iraka, i većina pripadnika ove oružane grupe su bivši pripadnici Baat partije, koja je zabranjena u Iraku od Sadamovog pada sa vlasti 2003.godine.

Verske slobode:

 Sloboda veroispovesti se garantuje Ustavom Iraka, i Vlada Iraka generalno poštuje verske slobode. Međutim, sve verske zajednice u Iraku su ugrožene nasiljem među verskim grupama. Takođe, izveštaji za 2011.godinu potvrđuju društvene diskriminaciju zasnovanu na verskoj pripadnosti, ubeđenju ili praksi.

Iračka Vlada javno osuđuje svako nasilje nad verskim manjinama. Međutim, Vlada ne radi dovoljno na tome da zaštiti manjine koje su izložene napadima, niti se ti napadi istražuju i procesuiraju, što stvara klimu nekažnjivosti.

Pripadnici verskih manjina u Iraku stradaju i u terorističkim napadima. Teroristi sprovode i zastrašivanja, pljačkanja, kidnapovanja i ubistva pripadnika verskih manjina. Terorističke grupe, među kojima najviše pripadnici AL Kaide, napadaju džamije, crkve, a mnogi vernici ne posećuju verske događaje iz straha od nasilja.

U Iraku su prisutne anonimne pretnje preko pisama, kojima su izloženi i suniti i šiiti, i druge verske manjine. Pismima se zahteva od ljudi da napuste svoje domove. Na primer, hrišćani u Monsouru - okrugu Bagdada, prijavilu su da im je prećeno smrću ako ne napuste svoje domove. Motivi ovih pisama su verska netrpeljivost, ali i ekonomski razlozi u slučajevima kada oni koji upućuju pretnje pokušavaju da steknu hrišćansku svojinu.

Hrišćanski verski objekti često su mete napada u Iraku. Tako je 2. avgusta 2011. Godine, Sirijska katolička crkva Svete porodice u Kirkuku, teško oštećena posle napada bombom, a više od 20 ljudi je povređeno. Sirijska pravoslavna crkva Svetog Jefrema, takođe u Kirkuku bila je bombardovana 15.avgusta 2011.godine. Istog dana, policija je deaktivirala podmetnutu bombu ispod automobila u blizini Prezviterijanske crkve.

Poznati su slučajevi da su Jezidi i Šabaci i hrišćani izloženi uznemiravanju i nasilju ukoliko su vlasnici radnji koje prodaju robu ili pružaju usluge koje nisu u skladu sa islamom, a najčešće su to prodavnice alkohola. Na meti napada u Iraku mogu biti i hoteli i drugi objekti koji služe alkohol.

Lične karte stanovnika Iraka sadrže podatak o verkoj pripadnosti, međutim irački pasoš ne. Na osnovu toga lične karte mogu služiti kao osnova za diskriminaciju.

Diskriminacija pri zapošljavanju prema verskim manjinama u Iraku je raširena, naročito šri zapošlajvanju u bezbednosnim i policijskim snagama, gde nemuslimansko osoblje praktično ne postoji. Iako neki pripadnici manjinskih grupa zauzimaju visoke pozicije u nacionalnom Parlamentu i Vladi Iraka, manjine su generalno proporcionalno nedovoljno zastupljene u vladinom sektoru, naročito na pokrajinskom i lokalnom nivou. Naročito su hrišćani i Jezidi politički potpuno izopšteni.

Neke nemuslimanke izložene su pritisku da nose hidžab.

Vlada Iraka smatra da su se jevrejski građani koji su emigrirali iz Iraka u Izrael odrekli iračkog državljanstva i eventualnog vraćanja u Irak. Krivični zakonik Iraka predviđa da svako do promoviše cionističke principe (cionizam je politička težnja Jevreja da se vrate u Izrael i stvore svoju državu) ili sarađuje sa cionističkim organizacijama ili im pomaže ili podržava njihov rad može biti kažnjen smrtnom kaznom.

Vlada regiona Irački Kurdistan ograničava slobodu veroispovesti u tom regionu na severu Iraka. Verske i etničke manjine u severnom Iraku uključujući Turkmene, Arape, hrišćane i Šabake, su prijavili slučajeve diskriminacije i uznemiravanja od strane kurdskih vlasti tokom 2011.godine, iako je veliki broj njih pobegao u Kurdsku regiju upravo zbog relativne bezbednosne sigurnosti u oblasti koju kontroliše kurdska vlast.

Mnogi hrišćani su suočeni sa konfiskacijom svog zemljišta od strane Kurdistanske regionalne Vlade (KRG). Takođe, jezidi su u nekim slučajevima morali da dobiju odobrenje KRG da bi pronašli posao.

Hriščani su takođe tokom 2011.godine prijavili uznemiravanja od strane Kurda u oblasti Nineveh Plain, u blizini Kurdistanskog regiona.

Hrišćanski pastori su izvestili o tome da su izloženi pritisku od strane KRG da se uzdrže od prozelitizma (preobraćanja u drugu veru) i da pruže podatke o hrišćanskoj zajednici, uz pretnje zatvorom i pretnje njihovoj porodici. 6. jula 2011.godine uhapšen je sveštenik od strane snaga bezbednosti KRG (Kurdistanska Regionalna Vlada) i optužen je za špijunažu, dok su njegova porodica i pristalice tvrdili da je pritvoren zbog prozelitizma.

Iako zakonom nije zabranjeno, iračke vlasti ne priznaju prelazak iz islama u hrišćanstvo ili bilo koju drugu religiju. Oni koji promene veru nemaju pravna sredstva kojima bi promenili svoj zvanični verski status. Preobraženici u drugu veru su često maltretirani od strane državnih službenika i policije Iraka.
Verske grupe moraju da se registruju kod Vlade Iraka. Da bi se registrovale, moraju imati najmanje 500 pristalica u zemlji.

Žene:

Ustavom Iraka su ženama zagarantovana jednaka prava kao i muškarcima. Ali u praksi, žene se u Iraku suočavaju sa raznim oblicima pravne i društvene diskriminacije i povredama ljudskih prava.

U političkom i javnom životu Iraka, učešće žena je poraslo poslednjih godina. Ženama je zagarantovano 25 mesta u parlamentu Iraka. Takođe sve veći broj žena se zapošljava i obrazuje na univerzitetima. Ipak, njihova politička moć je ograničena.

Pogoršanje bezbednosti je povećao prisutnost plemenskih i verskih običaja koji su uticali na politički ekstremizam, što se odrazilo negativno na ženska prava, u kući i van nje.

Žene i devojke u Iraku, bez obzira na versku pripadnost mogu biti izložene pretnjama od strane muslimana, ukoliko odbijaju da nose hidžab, ili oblače „zapadnjačku" odeću, ili se ne pridržavaju strogih tumačenja islamskih normi kojima se uređuje javno ponašanje. Takođe, žene koje voze automobil ili nose pantalone, mogu se naći na meti islamskih ekstremista.

Ženama u Iraku sloboda kretanja je znatno ograničena.Odeljenje policije koje izdaje pasoše sprovodi politiku prema kojoj žena mora dobiti odobrenje bliskog muškog rođaka kako bi mogla da dobije pasoš. Međutim, izuzetak je teritorija KRG (Kurdistanske regionalne Vlade), gde žene starije od 18 godina mogu dobiti pasoš bez takvog odobrenja.

Žene u Iraku trpe porodično nasilje, uglavnom od supružnika, očeva, braće i drugih muških članova porodice. Nasilje nad ženama nekada dolazi od muških članova njihove porodice koji deluju po naređenju plemenskih starešina koji odlučuju o kazni za ženu koja prekrši tradicionalne kodove časti. Takve povrede uključuju zabavaljanje sa nekim ili udaju žene protivno volji njene porodice, gubitak nevinosti pre braka, podnošenje zahteva za razvod protiv želje porodice, odbijanje ugovorenog braka.

Takozvana „ubistva iz časti" (ubistvo člana porodice ili zajednice od strane drugog člana, zbog toga što se veruje da je žrtva nanela sramotu porodici ili zajednici) i dalje su rasprostranjena u Iraku. Zakoni (osim u kurdskom regionu) nude olakšavajuće okolnosti počiniocima ubistva iz časti, kao što su provokacija ili „časni motivi" optuženog (međutim u zakonu nije obrazloženo šta su „časni motivi, pa je time omogućena proizvoljna interpretacija te odredbe, a samim tim i zloupotrebe). Kazna za ubistvo iz časti u Iraku je od 6 do 12 meseci zatvora.

U regionu Iračkog Kurdistana, žene uživaju nešto veću pravnu zaštitu i društvenu slobodu nego ranijih godina. Međutim, njihova politička moć je ograničena.

Ubistvo iz časti u regionu Kurdistana je zabranjeno i ovaj zločin se tretira i kažnjava podjednako oštro kao i druga ubistva.

Iako je u julu 2010. godine genitalno sakaćenje u kurskoj regiji formalno proglašeno neislamskim, genitalno sakaćenje je i dalje prisutno, i prema podacima više od 50% kurdskih tinejdžerki su žrtve genitalnog sakaćenja.

Mediji:

U Iraku postoji desetine privatnih TV stanica, stotine pisanih publikacija, satelitskih programa koji su dostupni, a pristup internetu je slobodan i neograničen.

Sloboda izražavanja je zagarantovana Ustavom Iraka, ali u praksi ona je ograničena. Irački novinari nisu u mogućnosti da izveštavaju slobodno i objektivno, usled straha od nasilne odmazde, od strane Vlade Iraka, političkih partija, kriminalnih grupa ili verskih grupa. Zastrašivanje i nasilje nad novinarima je u porastu u 2011. godini u odnosu na prethodnu 2010.godinu.

Novinari u Iraku su često izloženi fizičkim napadima, kao i najrazličitijim oblicima nasilja i maltretiranja: pretnjama, zastrašivanjima, kidnapovanjima, nezakonitim pretresima, konfiskaciji opreme, proizvoljnim hapšenjima i zadržavanjima u pritvoru.

Osam novinara i medijskih radnika je ubijeno tokom 2011. godine u Iraku. U septembru 2011. godine poznati kritičar iranske Vlade Hadi al-Mahdi, je ubijen u svojoj kući u Bagdadu. U februaru 2011. godine, Hilal al-Ahmadi, novinar koji je pisao o korupciji i nedostacima u Vladinim službama, ubijen je ispred svoje kuće na periferiji Mosula.

Pojedinci koji kritikuju Vladu Iraka, javno ili privatno, mogu postati žrtve odmazde od strane Vlade ili njenih kriminalnih grupa. Medijski radnici u Iraku su često izloženi pritisku od strane političara, Vladinih zvaničnika, službi bezbednosti i biznismena, da ne objave ili ne emituju priče u kojima kritikuju Vladu Iraka ili njene zvaničnike.

Po iračkom zakonu zabranjeno je da novinari objavljuju vesti koje klevetaju javne funkcionere. Novinari u Iraku mogu biti osuđeni na novčanu kaznu ili kaznu zatvora do sedam godina, za svakog ko javno vređa COR (Predstavnički savet - Council of Representatives) Vladu Iraka, ili državnu vlast.

U septembru 2011. godine premijer Iraka Nuri al-Maliki je naredio izdavanje poternice za člana COR, Shaikh Sabah al-Saadi, zbog uvrede premijera jer je javno izjavio da je premijer korumpiran.

Uslovi rada za novinare su se pogoršali i u regionu Iračkog Kurdistana. Novinari koji vređaju lokalne zvaničnike i visoke partijske lidere, ili koji izveštavaju o visokom novou korupcije, izloženi su fizičkim napadima, proizvoljnom pritvaranju i uznemiravanju u regiji Kurdistana.  

Nekažnjivost i korupcija:

Nekažnjivost i korupcija su pristuni na svim nivoima vlasti u Iraku.

Nekažnjivost prema pripadnicima snaga bezbednisti Iraka je nastavljena i u 2011.godini. Ogromna većina prestupnika koji su pripadnici bezbednosnih službi, prolazi nekažnjeno za svoja dela, uglavnom zbog zakona koji dozvoljava ministrima u Vladi Iraka da intervenišu i odbace tužbu, tj. nalog za hapšenje protiv tih lica. Kao rezultat toga, slučajevi korupcije u Iraku se uglavnom vode protiv niže rangiranih službenika.

Položaj i unapređenje unutar iračke vojske podložno je favorizovanju, nepotizmu, podelama i korupciji.

Brojni su izveštaji o tome da Vlada Iraka pokušava da zastraši one koji ukazuju na korupciju koja je široko rasprostanjena u Iraku, i građani pribegavaju mitu da bi obavili osnovne birokratske poslove.

U sudskoj praksi Iraka, sudije se nalaze pod velikim političkim i pod pritiskom verskih grupa, zbog čega nisu u mogućnosti da nepristrasno vode postupke koji se tiču organizovanog kriminala, korupcije, zloupotreba koju vrše pripadnici milicije Iraka. Sudije i njihove porodice su često izložene napadima i pretnjama, nekada i smrću. Tokom 2011. godine u Iraku sedam sudija je bilo ubijeno, a najmanje pet je bilo ranjeno.

Irački građani češće se obraćaju lokalnim milicijama i verskim grupama kako bi zadovoljili pravdu, nego što traže zaštitu od zvaničnih organa za sprovođenje zakona, zbog toga što na njih gledaju kao na korumpirane i neefikasne.

Bivši pripadnici Baat partije:

Vrhovni krivični sud Iraka (SICT) sudio je bivšim visokim zvaničnicima Baat partije i vojske, koji su bili povezani sa vladavinom Sadama Huseina. Njima se sudilo za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti i druga dela. Neki od njih su osuđen na smrt. Na primer, 6. juna 2011. godine Aziz Saleh al-Numan, bivši visoki funkcioner Baat partije je osuđen na smrt, nakon što je proglašen krivim za zločine protiv čovečnosti u vezi sa suzbijanjem šiitskih ustanaka u južnom Iraku 1991. godine.

Hadi Hassuni, Abd Hassan al-Majid i Farouq Hijazi, svi bivši visoki oficiri obaveštajne službe Iraka za vreme vladavine Sadama Huseina, 24. aprila 2011. godine osuđeni su na smrt zbog ubistva Taleb al-Suhail, lidera opozicije u Libanu, 1994. godine.

Ipak u septembru 2011. godine predsednik SICT je u obraćanju Parlamentu Iraka rekao da sud više nije operativan jer je zavšio sa svim krivičnim predmetima koje je imao.

Smrtna kazna:

Izricanje smrtne kazne je legalno u Iraku. Najveći broj smrtnih kazni u Iraku izriče se na osnovu Zakona o borbi protiv terorizma iz 2005. godine. Njime je predviđena smrtna kazna sa one koji počine "terorističke akte", kao i za one koji izazivaju, planiraju, finansiraju ili omogućavaju drugima da počine terorističke akte.

Međutim, definicije sadržane u ovom Zakonu su veoma nejasne i omogućavaju iračkim vlastima proizvoljne osude okrivljenih lica na smrtnu kaznu.

U Iraku je u 2012. godini zabeleženo povećanje izvršenja smrtnih kazni u odnosu na 2011.godinu. Do kraja oktobra 2012. godine ukupno je izvršeno 119 smrtnih kazni.

Međunarodni izveštaji izražavaju ozbiljne sumnje o tome da li irački pravosudni sistem ispunjava međunarone standarde pravičnog suđenja u vezi sa izricanjem i izvršenjem smrtnih kazni. Različiti izvori potvrđuju da su česta nepravična suđenja, a ujedno i nedostatak transparentnosti u vezi sa izricanjima smrtne kazne u Iraku.

Takođe, Vlada Iraka često ne obelodanjuje identitete osuđenih i pogubljenih zatvorenika, niti njihove lokacije i dela za koja su osuđeni.

 

Tunis - ljudska prava

Ljudska prava

Tortura i drugi nehumani i degradirajući postupci i kažnjavanja
od strane pripadnika bezbednosnih snaga:

Vlada Tunisa je u junu 2011.godine ratifikovala dopunski Protokol koji je pridodat Konvenciji protiv mučenja i drugog surovog, nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja (Protocol to the Convention against Torture and other Cruel, Inhuman and Degrading Treatment and Punishment).

Iako Tunižanski zakon zabranjuje arbitrarno hapšenje i pritvor, pripadnici bezbednosnih snaga u praksi ne poštuju uvek ovu odredbu.

Tokom marta, aprila i maja 2011.godine zabeleženo je nekoliko slučajeva u kojima su demonstranti i posmatrači protesta bili arbitrarno hapšeni i pritvarani.

Nevladine organizacije su tokom 2011. godine izveštavale o surovom fizičkom tretmanu demonstranata od strane tužinaske policije. Specijalni izvestilac Ujedinjenih nacija za slučajeve mučenja, Huan Mendez (Juan Mendez) je u svojim nalazima takođe potvrdio da su vlasti Tunisa u nekim slučajevima koristile metode mučenja.

Žene:

Žene u Tunisu uživaju veći stepen društvene slobode i građanskih prava od drugih žena iz zemalja u regionu.

Tunis je ratifikovao Protokol koji je pridodat Konvenciji Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (UN Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women - CEDAW) 2008.godine. Takođe, vlada u Tunisu je u avgustu 2011.godine povukla rezervaciju koju je uložila na CEDAW (rezervacija na sledeće članove Konvencije: čl.9. st.2 - jednaka prava u pogledu državljanstva dece, čl.16 tačke c, d, f, g, h - ravnopravnost u braku i u vezi sa porodičnim životom, i čl 29. st.1 - sprovođenje Konvencije, tj. arbitraža u slučaju spora). Ipak, Vlada Tunisa je donela „opštu deklaraciju" u kojoj ostavlja mogućnost neimplementiranja reformi koje su u suprotnosti sa islamom.

Zakon o ličnom statusu (The personal status code) garantuje tunižanskim ženama ista prava prilikom razvoda. Žene u Tunisu takođe imaju pravo da prenesu državljanstvo na dete, iako je otac strani državljanin.

Međutim, žene u Tunisu se suočavaju sa diskriminacijom po pitanju prava na nasleđivanje i prava starateljstva nad decom. Ove oblasti porodičnog prava se uglavnom uređuju na osnovu šerijatskog prava.

Najveći deo imovine stečene u braku, uključujući i imovinu koju je stekla isključivo žena, u Tunisu se vodi se na muža.

Primena šerijatskog prava je rezultirala diskriminacijom žena pri nasleđivanju, mada se dešava da porodice sklapaju ugovore o prodaji između roditelja i dece kako bi obezbedili ćerkama jednako pravo na imovinu koje imaju sinovi.

Običajno pravo koje se zasniva na šerijatskom pravu zabranjuje ženama da sklapaju brak van islamske religije. U brakovima između muškarca muslimana i žene nemuslimanke, deca se smatraju muslimanima i zabranjeno im je da naslede imovinu od majke.

Krivični zakon Tunisa zabranjuje silovanje, uključujući i silovanje u braku. Za akt silovanja predviđena je kazna doživotnog zatvora. Za seksualne napade koji su praćeni aktom nasilja ili pretnjama uz upotrebu oružja propisana je smrtna kazna.

Zakon o porodičnom nasilju Tunisa predviđa dvostruko duže zatvorske kazne za fizički napad koji izvrši supružnik ili član porodice u odnosu na one kazne koje su predviđene za napad koji izvrši lice koje nije ni u kakvom srodstvu sa žrtvom.

Ipak, društveni i kulturni pritisci često dovode do toga da tunižanske žene ne prijavljuju seksualno nasilje.

U februaru 2012.godine objavljeni su rezultati nacionalnog istraživanja o nasilju nad ženama. Prema rezultatima tog istraživanja, jedna od pet žena u Tunisu je doživela neki oblik fizičkog nasilja, dok je jedna od šest žena bila žrtva seksualnog nasilja.

Zakonom se izričito zahteva da žene za obavljanje istog posla dobijaju istu novčanu nadoknadu kao i muškarci, a Vlada ove odredbe poštuje i primenjuje u praksi.

Tunis je dozvolio ženama pravo na abortus 1973.godine. Žene u Tunisu imaju slobodan pristup kontracepciji.

Vlada Tunisa je usvojila princip jednake zastupljenosti na izborima između muškaraca i žena, iako su u praksi muškarci i dalje dominantno zastupljeni na partijskim izbornim listama. Trenutno se u Konstitutivnoj skupštini nalazi 49 žena od ukupno 219 poslanika, što je najveći procenat žena u legislativnom telu u celom arapskom svetu.

Deca:

Deca u Tunisu dobijaju državljanstvo odmah na rođenju, po osnovu državljanstva roditelja.

Zakon u Tunisu zabranjuje stupanje u radni odnos deteta koje je mlađe od 16 godina. Osobama mlađim od 18 godina je zabranjeno da rade na poslovima koji mogu da predstavljaju ozbiljnu pretnju po njihovo zdravlje, bezbednost i moral.

Tokom 2011.godine nije bilo statističkih podataka o zlostavljanju dece.

Za lica koja su imala seksualni odnos sa devojčicom mlađom od 10 godina zakonom je predviđena smrtna kazna. Svako ko ima seksualni odnos sa devojčicom koja ima između 10 i 15 godina može biti kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju od šest godina.

Država Tunis nije potpisnica Haške konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice dece iz 1980.godine.

Humanitarni radnici:

Nevladinim organizacijama u Tunisu je bilo pravno zabranjeno da se bave ostvarivanjem političkih ciljeva i aktivnosti za vreme režima Ben Ali-ja.

Tokom 2011.godine uslovi za rad za lokalnih i međunarodnih organizacija za ljudska prava su se značajno popravili. Nakon revolucije, lokalne i međunarodne organizacije za ljudska prava deluju bez vladinih ograničenja.

Nevladina organizacija „Tunižanska liga za ljudska prava" (Ligue tunisienne des droits de l'Homme – LTDH) je održala u septembru 2011.godine svoj prvi nacionalni kongres nakon 11 godina, nakon što joj je u periodu od 2000.godine do 2011.godine odlukom Ben Ali-jevog režima rad bio potpuno zabranjen.

Za rad nevladinih organizacija u Tunisu se ne zahteva formalni proces registracije, ali njihov rad još uvek nije zaštićen nikakvim pravnim okvirom.

Izbeglice, tražioci azila i interno raseljena lica:

Država Tunis nema pravni okvir kojim se reguliše procedura dobijanja statusa za tražioce azila i izbeglice. Vlada takođe još uvek nije uspostavila sistem koji bi pružao zaštitu izbeglicama. U Ustavu Tunisa se jedino garantuje da država Tunis neće izručivati političke izbeglice.

Tokom 2011.godine tunižanske vlasti su držale svoje granice otvorenima zbog građanskih nemira u Libiji, čime su omogućili da preko milion Libijaca dobije privremeno utočište. Kancelarija Visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbeglice je u Tunisu u 2011.godini odobrila izbeglički status za 2 200 tražilaca azila od ukupno 2500, koliko ih je podnelo zahtev.

U maju 2011.godine dogodila su se dva incidenta u izbegličkom kampu Šuša (Camp Shousha) koji se nalazi na 8 km od tunižansko-libijske granice.

Prvi incident je nastao kao rezultat sukoba između samih izbeglica. Naime, došlo je do sukoba između eritrejskih i sudanskih izbeglica u kojima je, nakon podmetanja požara, nastradalo četiri Eritrejca.

Nekoliko dana potom izbeglice su organizovale masovne proteste da skrenu pažnju vlasti Tunisa na teške uslove u kojima žive i na postojanje opasnosti od izbijanja sukoba većih razmera unutar kampa između izbeglica različite etničke pripadnosti. Nakon što su u maju 2011. godine izbeglice u znak protesta blokirale puteve, stanovnici obližnjeg grada Ben Guerdane su podmetnuli požar u izbegličkom kampu, što je rezultirao smrću najmanje troje ljudi. U ovim nemirima uništeno je dve trećine izbegličkog kampa Šuša.

Vlada Tunisa je tokom 2011.godine sarađivala sa kancelarijom Visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbeglice u naporima da se pronađe rešenje za libijske izbeglice koje su državljani trećih zemalja, a koji nisu mogli biti vraćeni u njihovu zemlju porekla. U ovu grupu spadaju osobe čija je zemlja porekla Somalija, Eritreja, Sudan i Irak.

U toku 2011.godine Vlada Tunisa je omogućila i privremenu zaštitu hiljadama ljudi koji nisu mogli da se kvalifikuju kao izbeglice, a takođe su bežali od konflikta u Libiji. Pored libijskih izbeglica koje su registrovane od strane UNHCR-a, oko 660 hiljada Libijaca je ušlo u Tunis u potrazi za kratkoročnom medicinskom negom.

Verske slobode:

Ustavom Tunisa je proklamovana sloboda veroispovesti za sve građane.

Ipak, iako Vlada Tunisa ne zabranjuje preobraćanje u drugu veru niti zahteva da se preobraćanje zvanično prijavi, u praksi se dešava da muslimani koji pređu u drugu religiju postanu predmet društvenog ostrakizma (odbacivanja).

Pozitivan napredak u 2011.godini ogleda se u ukidanju dekreta prethodne Vlade koji su zabranjivali nošeće civilne odeće. Takođe, sudskom odlukom je univerzitetima prepuštena odluka da li će (i u kojoj meri) zabraniti nošenje nikaba (tradicionalni muslimanski veo za pokrivanje lica). U oktobru 2011.godine, predstavnici univerziteta su postigli dogovor o zabrani upisivanja na fakultet za žene koje nose nikab. Ova odluka je izazvala ulične proteste nekoliko stotina Salafista (ultrakonzervativnih sunita).

Tokom 2011.godine zabeleženo je najamnje pet incidenata u kojima su napadnute hrišćanske crkve ili groblja. Neki od njih su: u julu 2011.godine policija je uhapsila čoveka koji je zapalio vrata jedne crkve u blizini grada Susa (Sousse). Nekoliko meseci kasnije tokom 2011.godine policija je razbijala demonstracije salafista u blizini glavnog grada Tunisa, nakon čega su oni ušli na hrišćansko grblje i razrušili nekoliko ruskih grobnica. Takođe još jedna Ruska crkva u gradu Tunisu je napadnuta i razrušena krajem 2011.godine. Crkveni zavničnici navode da policija nije uradila dovoljno na ispitivanju ovih zločina i adekvatnoj zaštiti hrišćanskih grobalja.

U Tunisu živi oko 1500 do 2000 pripadnika jevrejske zajednice. Tokom 2011.godine zabeležen je veoma mali broj incidenata usmerenih protiv Jevreja. Vlasti su u svim slučajevima brzo reagovale.

U februaru 2011.godine desetak ljudi se okupilo ispred sinagoge u Tunisu i uzvikivalo antisemitske slogane. Lider jevrejske zajednice Rodžer Bizmut (Roger Bismuth) se povodom ovog incidenta susreo sa tadašnjim tunižanskim premijerom Mohamedom Ganučijem (Mohamed Ghannouchi) kako bi diskutovali o anti-semitizmu u Tunisu. Nekoliko dana kasnije održan je veliki građanski skup u cilju promovisanja verske tolerancije. U decembru 2011.godine Vlada Tunisa je potvrdila svoju politiku da su pripadnici jevrejske zajednice ravnopravni građani Tunisa sa punim pravima.

Vlada Tunisa iz državnog budžeta izdvaja platu za glavnog rabina jevrejske zajednice, a službenici Vlade su zaduženi za održavanje jevrejskog groblja u gradu Tunisu.

Novinari i sloboda medija:

Prelazna Vlada Tunisa je gotovo odmah nakon preuzimanja vlasti 2011. godine proklamovala slobodu informacija i govora kao fundamentalni princip države Tunis. Vlada je takođe ukinula brojna ograničenja za medije, a ukinula je i Ministarstvo za informisanje koje je za vreme vladavine bivšeg režima bilo glavno telo za sprovođenje cenzure.

U novembru 2011.godine usvojen je dekret br.115 kojim je prvi put u istoriji Tunisa uspostavljen okvir koji garantuje zaštitu novinara i slobodu u njihovom radu. Uslovi za rad medija su se u Tunisu tokom 2011. i 2012. godine popravili, ali su i dalje prisutni brojni problemi.

Prelazna Vlada Tunisa je imenovala Slim Amamou-a, blogera koji je postao poznati disident za vreme vladavine Ben Ali režima, na mesto državnog sekretara za sport i omladinu u januaru 2011.godine. Međutim, nakon što je Vlada na zahtev vojske cenzurisala određeni broj internet sajtova, Amamou je podneo ostavku u maju iste godine.

Tokom 2011. godine godine su zabeleženi slučajevi napada na novinare od strane policije i kriminalnih grupa.

Početkom maja 2011.godine, policija je napala najmanje petnaest novinara koji su izveštavali za vreme uličnih demonstracija i uništila im profesionalnu opremu. Odmah nakon ovog incidenta, ministar unutrašnjih poslova je ponudio javno izvinjenje "novinarima i građanima koji su bili nenamerno napadnuti".

U septembru 2011.godine, bloger koji je kritikovao prelaznu Vladu je pretrpeo maltretiranja od strane pripadnika vlasti. On je bio pritvoren i ispitivan bez prisustva advokata i zabranjeno mu je da napusti zemlju.

Takođe u toku 2011. godine, policija je bila prinuđena da štiti prostorije televizije Nesma, nakon što se grupa Salafista uputila ka zgradi televizije i zapretila da će napasti televiziju zbog emitovanja "uvredljivog programa". Naime, televizija je emitovala film "Persepolis" u kome je predstavljena figura Alaha, što je zabranjeno u islamskoj religiji.

Vlasnik televizije Nesma, Nabil Karoui je u maju 2012.godine proglašen krivim od strane tunižanskog pravosuđa zbog kršenja „pravila o bogohuljenju" emitovanjem filma „Persepolis" u oktobru 2011.godine. Izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 2 400 tunižanskih dinara (1 200 eura).

Još jedan napad na novinare je zabeležen 4.januara 2012.godine, kada su dve novinarke napadnute od strane policije dok su izveštavale sa demonstracija ispred zgrade Ministarstva za visoko obrazovanje. Jedna od novinarki, Sana Farhat, napadnuta je tako što je vučena za kosu po zemlji, a obe kamere koje su novinarke koristile su zaplenjene.

Nacionalni sindikat tunižanskih novinara (Syndicat National des Journalistes Tunisiens) je 9. januara 2012.godine organizovao ulične proteste, izražavajući na taj način svoje nezadovoljstvo zbog napada na novinare.

Korupcija

Prvi značajan korak u borbi protiv korupcije u Tunisu bio je uklanjanje Ben Ali-ja, njegovih bliskih rođaka i saradnika sa čelnih pozicija u državi. Pripadnici bivšeg režima su svoje funkcije iskoristili kako bi stvorili privatne monopole u nekoliko sektora ekonomije.

Ubrzo nakon smene predsednika Ben Alija početkom 2011. godine, u Tunisu je formirana Komisija za borbu protiv korupcije (Anticorruption commission). Komisija je u toku 2011.godine primila oko devet hiljada pritužbi na korupciju, dok je ukupno 105 slučajeva na kraju 2011.godine povereno Ministarstvu pravde na procesuiranje.

Tunis je prema indeksu o percepciji korupcije rangiran kao 73. država od ukupno 183 države na listi.

Maroko - ljudska prava

 

Ljudska prava

 Najznačanija kršenja ljudskih prava sa kojima se suočavaju građani Maroka su nemogućnost građana da utiču na donošenje i promenu ustavnih odredbi o državnom uređenju, arbitrarna hapšenja i korupcija koja je prisutna u svim sferama vlasti.

Bezbedonosne snage Maroka su koristile prekomernu silu protiv demonstranata u toku 2011.godine, rezultujući tim desetine povređenih i bar četri smrtna slučaja. Još neke od povreda ljudskih prava ogledaju se u postojanju torture i drugih zloupotreba od strane bezbednosnih snaga Maroka, tajni pritvorski centri, loši uslovi u zatvorima, ograničavanje slobode okupljanja, i ograničavanje slobode govora i štampe. I dalje postoje primeri mučenja i zlostavljanja zatvorenika u Maroku.

Kritičari monarhije i državnih institucija i dalje se suočavaju sa krivičnim gonjenjem i zatvorskim kaznama, kao i aktivisti za nezavisnost teritorije Zapadne Sahare.  

Zloupotrebe od strane državnih organa:

Bezbednosne službe u Maroku su sačinjene od nekoliko policija i paramilitarnih organizacija kojima se preklapaju ovlašćenja. Nacionalna policija je odgovorna za unutrašnje sprovođenje unutrašnjih zakona i pod nadležnošću je Ministarstva unutrašnih poslova. Kraljeva žandaremrija je pod nadležnošću Ministarstva odbrane i odgovorna je za sprovođenje zakona u ruralnim oblastima i na državnim autoputevima.

U policijskim organima je zastupljena nekažnjivost i korupcija, što smanjuje efikasnost njenog rada.

Sudovi retko obezbeđuju građanima pravična suđenja u slučajevima sa političkim konotacijama i ne procesuiraju navodno nasilje političkim zatvorenicima. Sudije redovno ignorišu zahteve za medicinskim pregledima ljudi koji se žale da su bili mučeni, odbijaju da pozovu svedoke odbrane, i sude optuženima po očigledno iznuđenih priznanja.

Ministarstvo pravde Maroka je u avgustu 2010.godine suspendovalo sudiju Džafra Hassoun sa mesta predsednika Upravnog suda u Markešu, nakon čega je u decembru 2010.godine izbačen iz članstva u Visokom savetu sudstva, pod optužbom za otkrivanje tajnih podataka Visokog saveta sudstva jednim dnevnim novinama. On je negirao optužbe i naveo da su optužbe protiv njega podignute zbog njegovog nezavisnog i nepristrasnog suđenja, kao za suđenje iz 2009.godine kada je poništio rezultate lokalnih izbora u Marekšu na kojim je pobedio gradonačelnik odan monarhiji.

Nekoliko mirnih protestanata i boraca za ljudska prava je tokom 2011.godine bilo izloženo maltretiranju i represiji, a nekoliko članova organizacija koja se bave zaštitom ljudskih prava je arbitrarno uhapšeno nakon što su ukazali na problem korupcije ili problema sa kršenjem ljudskih prava u Maroku tokom 2011.godine.

Iako smanjenog intenziteta, zloupotrebe ljudskih prava u Maroku su se i tokom 2011.godine dešavale. Vlasti Maroka i njeni službenici su počinili nezakonita i arbitrarna ubistva tokom 2011.godine. Prvog dana protesta 20. februara 2011.godine poginulo je pet protestanata. Njihova ugljenisana tela nađena su u blizini severnog grada Al-Hoceima. Njihove porodice insistiraju da su bezbednose snage Maroka odgovorne za njihovu smrt.

Uslovi u zatvorima:

Uslovi u zatvorima u Maroku su loši i generalno ne zadovoljavaju međunarodne standarde. Zatvori su prenatrpani i odlikuju ih slabi higijenski uslovi. Tokom 2011. godine Vlada Maroka je otvorila sedam novih zatvora sa ciljem smanjenja problema prenatrpanosti i poboljšanja zatvorskih uslova.

Tokom 2011.godine nevladine organizacije koje deluju u Maroku, Partije pravde i razvoja, i članovi pokreta 20. februar su pokrenuli kampanju za razotkrivanje i zatvaranje navodnog tajnog zatvora u Temari, malom gradu na severozapadu Maroka, u blizini Rabata. Međutim, zvanični organi Maroka su negirali postojanje zatvorskog kompleksa.

Stotine navodnih terorista uhapšenih posle terorističkog napada u Kazablaci 2003.godine su ostali u pritvoru i tokom 2011.godine. Mnogi od njih su držani u tajnim pritvorima i podvrgnuti torturi i lošem tretmanu a nakon toga im je suđeno u procesima koji nisu bili fer i pravični. Hapšenja navodnih terorista su se nastavila i tokom 2011.godine od kojih je većina osuđena i zatvorena pod optužbom za pripadanje terorističkoj organizaciji Al Kaida na islamskom Magrebu (AQIM).

Postoje izveštaji o maltretiranju pritvorenika u Maroku prilikom sprovođenja istražnog procesa. Mlađi zatvorenici trpe zloupotrebe od strane starijih zatvorenika i zatvorskih čuvara. Procenjuje se da se oko 6000 dece mlađe od 20 godina tokom 2011.godine nalazi u zatvorima širom Maroka.

Žene se drže u posebnim zatvorima odvojene od muškaraca i ženski zatvori su generalno u boljim uslovima i manje su pretrpani.

Vlada Maroka dozvoljava humanitarnim organizacijama koje obezbeđuju društvene, obrazovne i verske usluge ulazak u zatvorske jedinice. Ne postoje izveštaji o tome da je zatvorenicima bilo onemogućavano da parktikuju svoju religiju tokom 2011.godine.

Iako marokanski zakoni i dalje sadrže odredbu smrtne kazne, ona nije sprovedena od 1990.godine.

Verske slobode:

Ustav Maroka i drugi zakoni štite verske slobode, ali u praksi vlasti restriktivno ograničavaju verske slobode u određenim slučajevima.Vlada nije pokazala trend napretka u zaštiti prava verskih sloboda. Ustav Maroka iz 2011.godine propisuje da je islam službena religija Maroka, kralj je glavni verski pogalvar (commander of the believers –amir al mumineen), i branilac vere (defender of the faith-addin).

Dobrovoljan prelazak iz jedne u drugu veru u Maroku nije delo koje je kažnjivo zakonom.

Zakoni dozvoljavaju muslimanima sunitima prozelateizam - nasilno preobraćanje članova drugih religijskih grupa u islam, ali je zakonom zabranjen prozelateizam sunita muslimana od strane drugih verskih grupa. Vlasti Maroka nastavljaju da ograničavaju distribuciju materijala sa nemuslimanskim sadražjem, kao i neke muslimanske sadržaje koji ne slede maliki sunitski ogranak islama, kojeg se pridržava monarhijau Maroku.

Vlada Maroka nastavlja da prati aktivnosti verskih grupa i postavlja ograničenja ukoliko proceni da njihove aktivnosti prelaze okvir dozvoljenjih političkih i verskih prava.

Svi građani, uključujući i članove Parlamenta koji uživaju imunitet, mogu biti krivično gonjeni za izražavanje mišljenja koje je u suprotnosti sa odredbama islama ili ukoliko izvrše povredu islama.

Postoje primeri o socijalnoj diskriminaciji zasnovanoj na verskoj osnovi, verskoj pripadnosti ili praktikovanju određene vere, većinom uprenih protiv ljudi koji se ne pridržavaju melikia - obreda sunitskih muslimana.

Proterivanje stranih hrišćana koje se dogodilo 2010.godine dovelo je od povećanja pritiska na hrišćanske zajednice tokom 2011. i 2012.godine. Naime, početkom marta 2010.godine oko 70 hrišćana,većinom inostranih radnika, je proterano iz Maroka. Kao razlog proterivana hrišćana marokanske vlasti su navele da su oni navodno širili propagandu sa ciljem da lokalne Marokance prebace u hrišćanstvo. Vlada Maroka nadgleda registrovanje stranih hrišćanskih doseljenika i sastanke njihovih lidera ali se ne meša u sprovođenje njihovih aktivnosti. Neki od hrišćana su prijavili povećanje nadzora od marta 2010.godine.

Neki od marokanskih hrišćana su prijavili da se maltretiranje od strane policijskih službenika prema njima povećalo tokom 2011.godine.

Iako ne postoje zvanični izveštaji koji ukazuju na postojanje sistemske diskriminacije protiv pripadnika verskih manjina u pružanju i obezbeđivanju usluga javnih službi, neki od marokanskih hrišćana su prijavili maltretiranje od strane policijskih službenika i dok su na dužnosti i van nje. Neki od hrišćana su prijavili slučajeve redovnog godišnjeg registrovanja preostalih hrišćana i hapšenja i maltretiranja onih koji su ostali hrićani. Maltretiranje i registrovanje preostalih hrišćana se često odražava kroz pozive telefonom ili kućne posete, od strane lokalnih policijskih službenika, dok ponekada uključuje i privođenje na informativni razgovor u policijskoj stanici.

Marokancima koji su prešli hrišćanstvo je zabranjeno da ulaze u zvanične hrišćanske crkve koje su u Maroku namenjene strancima.

Iako u Maroku ima mali broj vernika koji se pridržavaju šiitskog ogranka islama ne postoji nijedna šiitska džamija u Maroku.

Dečiji rad:

Po zakonu, minimalno godište za zaposlenje u bilo kom sektoru u Maroku iznosi 15 godina. Međutim, deca u Maroku su uključena prvenstveno u poljoprivredne i kućne radove.

Devojčice se u Maroku eksploatišu, zlostavljaju ili prisiljavaju na dugotrajan rad za jako malu novčanu naknadu. Devojčice, neke stare i samo osam godina, trpe fizičko zlostavljanje i zaposlene su na slabo plaćenim kućnim poslovima. Deca kućni radnici, od kojih većinu čine devojčice, rade po 12 sati dnevno, sedam dana u nedelji za platu od 11 dolara mesečno. Neke od ovih devojčica su prijavile fizičko i verbalno zlostavljanje od strane svojih poslodavaca, uz uskraćivanje prava na obrazovanje, a ponekad i uskraćivanje adekavtne ishrane.

Devojčice su prijavila da su ih poslodavci udarali rukama, kaiševima, plastičnim cevima. Neke od njih su prijavile i seksualno zlostavljanje ili uvredu od strane svojih poslodavaca.

Većina ove dece dolazi iz siromašnih ruralnih regija, koje su često prevarene od strane posrednika u zapošljavanju i prihvataju posao u zabludi o svojim uslovima rada.

U skoro svim slučajevima roditelji pregovaraju sa poslodavcem ili posrednikom i roditelji primaju naknadu za dečji rad. Prosečna plata koju dobijaju deca zaposlena na kućnim poslovima iznosi 61 dolar (545 dirhama) mesečno, što je manje od jedne četvrtine minimalnih mesečnih primanja u industrijskom sektoru u Maroku.

Maroko je preuzeo neke korake u smanjenju dečjeg rada, ali treba da unapredi sprovođenje zakonske regulative i zaštite dece koja rade na kućnim poslovima. Ali Vlada Maroka nedovoljno radi na striktnom sprovođenu zakona vezanog za dečji rad posebno vezanog za zabranu kućnog rada dece mlađe od 15 godina. Vlada treba da unapredi mehanizam utvrđivanja godišta dece i njihovo oduzimanje od poslodavca i nadgledanje radnih uslova za decu od 15 do 17 godina. Jedan od neostataka je što radni inspektori nemaju ovlašćenje da ulaze na privatne posede što sprečava identifikovanje dece koja su zaposlena. Takođe retka su krivična gonjenja poslodavaca prijavljenjih za fizičko zlostavljanje dece radnika, i retko se naplaćuju kazne predviđene za zapošljvanje dece ispod 15 godina na kućnim poslovima.

Zakon u Maroku je predvideo da radna sedmica traje najviše 44 radna sata, ali ovaj zakon nije obuhvatio kućni rad. Neka od dece su prijavili da su radili preko 100 sati sedmično, a manje od pola ih je dobijalo jedan slobodan dan sedmično.

Deca ne pohađaju školu dok su zaposleni na kućnim poslovima. U ruralnim predelima Maroka samo 40 do 50 % dece završi osnovno obrazovanje.

Deca, kućni radnici često nisu upoznata sa mehanizmom za njihovu zaštitu i sami učestvuju u lobiranju i zapošljavanju nove dece.

Prema statistikama koje je iznela marokanska Vlada broj dece zaposlene dece ispod 15 godina u svim sektorima iznosi oko 123 000 dece, koliko se procenjuje da ih je bilo zaposleno 2011.godine.

Iako je Maroko tokom 2011.godine izglasao usvajanje Konvencije o kućnim radnicima (Domestic Workers Convention), Parlament ga još uvek nije ratifikovao. Konvencija je usvojena na insistiranje Vlade a pravnu snagu stiče 2013.godine.

Žene:

Iako novi Ustav iz 2011.godine garantuje jednake prava za žene, i dalje je zadržana odredba koja diskriminiše žene u oblasti naslednog prava, i u mogućnosti muškarca da se jednostrano razvede od svoje žene.

Po zakonu koji je donesen 2009.godine uvedena su veća prava za žene, između ostalog mogućnost da se razvedu bez saglasnosti muža. Žena može zatražiti razvod zbog razloga kao što su šetno ponašanje muža, kao što su napuštanje, nemogućnosti da obezbedi fianasijska sredstav za održavanje porodice ili fizičko zlostavljanje. Međutim, za dokazivanje tvrdnje fizičkog zlostavljanja od strane muža, žena mora da dovede dva svedoka.

Maroko ima jedan od najrigoroznijih zakona u vezi sa abortusom, koji je jedino dozvoljen u prvih šest sedmica trudnoće i to samo u slučajevima ugroženosti psihičkog ili fizičkog zdravlja ili života žene, i uz saglasnost supruga. Abortus nije dozvoljen čak ni u slučajevima silovanja ili incesta.

Usled ovakvih zabrana, prema procenama koje je iznela Vlada Maroka svakog dana se izvrši između 600 i 800 ilegalnih abortusa. U slučajevima ilegalnih abortusa,koji se obavljaju kod kuće, žene rizikuju svoje zdravlje.

Sloboda izražavanja i medija:

Ustavom iz 2011.godine u Maroku je predviđena sloboda govora, tačnije prema članu 25. marokanskog Ustava garantovana je sloboda misli, misljenja i izražavanja u svim oblicima. Sloboda stvaranja, objavljivanja umetničkih materijala i naučnih i tehnoloških istraživanja takođe je garantovana. Ipak u praksi Vlada Maroka još uvek nije usaglasila zakonske odredbe koje se protive odredbama novog Ustava a tiču se slobode govora.

Kritikovanje monarhije i islama nije dozvoljeno. Novinari se u Maroku suočavaju sa krivičnim gonjenjem i zatvorom za javno kritikovanje državnih službenika ili institucija ili za izveštvanje o politički osetljivim temama. Maroko generalno uživa slobodu štampe, ali vlasti hapse novinare koji kritikuju monarhiju, islam ili preispituju status Zapadne Sahare.

U slučajevima kada mediji u Maroku izveštavaju i kritikuju Vladu, mogu da se suoče se sa procesuiranjem i maltretiranjem. Zakon o medijima sadrži odredbre po kojima se za namerno širenje lažnih informacija sa ciljem narušavanja javnog reda, ili govor koji vređa kraljevsku porodicu i njene članove ili islam, može dobiti kazna zatvora.

Urednik novina Al-Massa, Rašid Nini, je osuđen na kaznu zatvora od godinu dana, zbog širenja dezinformacija i „pretnji za nacionalnu bezbednost". On je u pritvoru od 28.aprila 2011.godine nakon što je objavio članak koji kritikuje antiterorističku praksu koji sprovode bezbednosne službe. Njegova kazna je potvrđena u drugostepenom postupku održanom tokom oktobra 2011.godine. Nini je u svojim tekstovima često kritikovao politiku vlasti Maroka i ukazivao na rašireni problem korupcije među državnim službenicima.

Dopisnik agencije Frans, Omar Brouksy, je napadnut 22.avgusta 2012.godine od strane policijskih snaga Maroka dok je izveštavo o događajima sa antivladinih demonstracija u gradu Rabatu. Nakon toga marokanske vlasti su 4.oktobra 2012.godine oduzeli novinarsku akreditaciju Brouksyju zbog objavljivanja teksta u kom je povezao osnivača jedne političke partije sa monarhijom, čime je pomenuo monariju u negativnom kontekstu.

Sloboda okupljanja i demonstracija:

Demonstracije se redovno dešavaju u Maroku i većinom su vezani politička i socijalna pitanja. Po zakonu, za organizovanje demonstracija potrebno je dobiti dozvolu države, ali u Maroku se često dešavaju i spontano organizovane demonstracije koje prati veći rizik od nastajanja nasilja.

Vlasti Maroka su hapsile neke od aktivista koji su se zalagali za mirno bojkotovanje izbora u novembru 2011.godine, što je u suprotnosti sa ustavnim pravom na organizovanje demonstracija. Zvaničnici Maroka u negirali hapšenja aktivista zbog poziva na bojkot izbora. Optuženi su uhapšni 16. i 17. novembra 2011.godine u gradu Marakešu, nakon što su počeli da dele flajere sa kojima pozivaju Marokance da bojkotuju paralmentarne izbore. Još jednoj grupi koja je pozivala na bojkotovanje izbora suđenje je započelo početkom 2012.godine u gradu Bengueriru.

Tokom 2011.godine borci za ljudska prava i borci za nezavisnost teritorije Zapadne Sahare u bili podvrgnuti zastrašivanu od strane vlasti Maroka. Takođe skupovi koje organizuju aktivisti za nezavisnost teritorije Zapadne Sahare često su potisnuti od strane marokanskih vlasti. Na primer 2.marta 2011.godine policija je na brutlan način rasterala protestante u gradu Laionu (Laayoun), u kojima je povređeno preko dvedesetpet osoba.

Do kraja 2011.godine nije pokrenuta istraga o incidentu iz Gdim Izika u blizini grada Laayoun, koji se nalazi na samoj granici između Maroka i Zapadne Sahare, a koji potiče iz novembra 2010.godine kada su marokanske bezbednosne snage razrušile kamp u kojem su boravili protestanti iz plemena Saharavi (plemena koje naseljava prostor teritorije Zapadne Sahare). U nasilju je poginulo 13 ljudi, od čega 11 članova bezbednosnih snaga Maroka. Veliki broj Saharava se uhapšeni i zadržan u pritvoru, nekoliko nedelja ili meseci i nakon toga oslobođeno bez sprovođenja sudskog procesa. Do septembra 2012.godine njih 23 se i dalje nalazi u pritvoru u čeka suđenje pred vojnim sudom.

Oni su optuženi za delovanje protiv unutrašnje državne bezbednosti i spoljašnje bezbednosti, kreiranja kriminalne oragnizacije i sprečavanja državnih službenika u obavljanju njihove dužnosti. Po zakonu Maroka, za ove optužbe mogu biti osuđeni na kaznu doživotnog zatvora. Za učestvovanje u istom sukobu pred građanskim sudom je optuženo oko 120 Saharava.

Svih 23 zatvorenika je izjavio da su tokom istražnog procesa bili žrtve torture, maltretiranjai drugog lošeg tretmana, uključujući i da su bili žrtve silovanja.

Zakoni u Maroku ne sadrže odredbu o političkim zatvorenicima, i Vlada Maroka ne priznaje postojanje političkih zatvorenika, već navodi da su to pojedinci koji su optuženi za neki od dela koji se nalaze u krivičnom zakonodavstvu. Međutim, aktivisti nevladinih oragnizacija navode da vlasti Maroka hapse pojedince zbog njihovog političkog delovanja ili ubeđenja.

Prema procenama do septembra 2012.godine u marokanskim zatvorima se nalazilo oko 70 političkih zatvorenika.

Iako su protesi u Maroku održani tokom 2011.godine većinom bili mirni, neki od gradova u kojim je policija koristila prekomenu silu i tukla protestante su se desili tokom protesta u Kazablanki, Rabatu i Kentiri.

Bezbednosne snage su 29. maja 2011.godine u gradu Safi pretukle protestanta Kemala Ammaria, jednog od članova pokreta 20. februar, nakon čega je on preminuo tri dana posle. Policijski oficiri su negirali odgovornost, a kasnije su u izveštaju izneli tvrdnju da je umro od respiratornih problema.

Porodica i humanitarni radnici osporavaju verziju koje su izneli zvanični organi, i navode da je uzrok smrti rezultat policijskog batinanja i prekomerne upotrebe sile od strane policije.

Protestanti iz organizacije 20. februar koji su organizovali proteste tokom 2011.godine navode da su mnogi njihovi članovi uhapšeni širom zemlje na osnovu sličnih optužbi za vređanje policijskih oficira. Muzičar iz Kazablanke, Mouad Belghoat, je osuđen na godinu dana zatvora jer je u svojoj pesmi uvredio policiju kao instituciju.

Sud iz Maroka osudio je 12. septembra 2012. godine pet aktivista koji su tokom februarskih protesta 2011.godine pozivali na reforme. Sud ih je osudio zbog vređanja policijskih oficira na kaznu zatvora od deset meseci. Smatra se da sudski proces nije bio fer. Naime, sud je odbio da pozove na saslušanje bilo koga od policijskih oficira, a takođe niko od svedoka koji su identifikovali optužene nije se pojavio na sudu. Tokom trajanja sudskog procesa, optuženi su prijavili maltretiranje pretnje i uvrede koje su dobijali od policije, sa ciljem iznuđivanja lažne izjave.

Iako Ustav i zakoni Maroka propisuju slobodu udruživanja, Vlada odbija da zvanično prizna nevladine organizacije koje u svom programu sadrže ideje koje su u suprotnosti sa monarhističkim uređenjem države, sa islamom kao državnom religijom ili sa teritorijalnim integritetom države.

Ilegalni migranti:

Zbog svog geografskog položaja, Maroko je jedna od tranzitnih zona preko koje veliki broj migranata iz podsaharske Afrike pokušava da pređe u Evropu. Vlada Maroka ima problem sa zbrinjavanjem ilegalnih migranata, posebno na severnom delu zemlje zbog blizine evropskog kontinenta te velike frekvencije migranata u tom delu zemlje.

Tokom 2011.godine ilegalni migarnti i izbeglice su u Maroku bili izloženi lošem tretmanu. Izbeglice su organizovali proteste pred kancelarijom visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbeglice u Rabatu, protestvujući zbog lošeg tretmana kojem su izloženi i nedovoljnom akcijom marokanske Vlade na integraciji izbeglica i priznavanju njihovog zakonskog statusa.

Posebno zabrinjava povećanje nasilja od strane bezbednosnih snaga Maroka protiv migranata i izbeglica tokom 2012.godine. Batinanje, seksualno nasilje i druge forme lošeg tretmana prema ilegalnim migrantima u Maroku od strane bezbednosnih snaga Maroka su u porastu u 2012.godini.

Ministar rada u marokanskoj Vladi u svojoj izjavi 2011.godine je optužio ilegalne migarnte da su delom krivi za veliku nezaposlenost u Maroku, što može uzrokovati povećane diskriminacije i netrpeljivosti prema migrantima.

Vlada Maroka treba da preuzme ozbiljnije korake u prevenciji nasilja i istraži navode o nasilju uperenom protiv podsaharskih Afrikanaca. Prema izveštajima koje je iznela Vlada Maroka, u zemlji se nalazi oko 10 000 ilegalnih imigranata većinom iz zemalja podsaharske Afrike, dok nevladine organizacije procenjuju da je taj broj veći i da iznosi oko 15 000 ljudi.

Bivši predsednik i aktuelni koordinator Saveta podsaharskih migranata u Maroku, Kamar Laie (Camara Laye) je uhapšen u noći između 22. i 23 oktobra 2012.godine pod optužbom za nelegalnu prodaju alkohola i cigareta. Sud je 9.novembra 2012.godine doneo odluku o privremenom puštanju na slobodu.

Nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava ukazuju da je zakonski postupak protiv Camara pojavljuje kontekstu je povećane represije nad migrantima u Maroku i povečanog zastrašivanja pojedinaca i organizacija koja se bave zaštitom prava migranata u Maroku.

Takođe, još jedan slučaj koji ukazuje na povećanu represiju države nad zaštitnicima prava migranata se desio 10.juna 2012.godine kad je uhapšen Marsel Amieto, koordinator odbora za pripremu kongresa Demokratske organizacije radnika migranata. Saslušanje o njegovim aktivnostima zašitnika migranata trajalo je nekoliko časova, nakon čega je pušten na slobodu.

 Trgovina ljudima:

Maroko je zemlja izvor, zemlja iz koje iz koje ljudi postaju žrtve trgovine ljudima, zatim on je takođe tranzitna zemlja preko koje žene, deca i muškarci postaju žrtve trgovine ljudima, i to najčešće zbog prisilnog rada ili seksualne eksploatacije.

Neke marokanske devojčice pretežno iz ruralnih područja, stare samo šest ili sedam godina, regrutuju se da postanu sluškinje u gradovima širom Maroka, i često imaju iskustva sa prislinim radom, ne dobijaju naknadu za svoj rad, i trpe pretnje fizičko i seksualno maltertiranje. Takođe, žene migranti su nalaze u povećanom u riziku da postanu žrtve trgovine ljudima i prisilne prostitucije u Maroku, usled nedovoljne aktivnosti marokanskih vlasti na regulisanja ovog problema.

Vlada Maroka ne poseduje adekvatne standarde za eliminaciju trgovnine ljudima. Vlada Maroka je obezbedila zaštitu za žrtve trgovine ljudima, ali tokom 2011.godine nije napravila pomak u kažnjavanju i procesuiranju ljudi koji se bave trafikingom, a takođe nije uspela da preventivno deluje na otkrivanju i zaštiti potencijalnih žrtvi među ranjivim grupama. Još jedan od propusta je što se strani državljani koji su postali žrtve trgovine ljudima u Maroku, nakon oslobađanja najčešće budu uhapšeni a nakon toga i deportovani nazad zemlju porekla. Takođe, Vlada Maroka nije regulisala problem ilegalnih migranata u Maroku koji su podvrgnuti prisilnom radu i prostituciji.

Parlament Maroka je u aprilu 2011.godine ratifikovao Palermo protokol o zabrani trgovine ljudima, posebno ženama i decom, što bi trebalo da doprinese razvijanju zakona o procesuiranju trgovca ljudima i efikasnije zaštite samih žrtava.

Egipat - ljudska prava

 

Ljudska prava

Za vreme vladavine Hosnija Mubaraka povrede ljudskih prava su u Egiptu bile česte. Međutim, povrede nekih ljudskih prava su nastavljene i posle pada Mubaraka 2011.godine, kao što su zlostavljanja i torture od strane državnih bezbednosnih snaga, medijska cenzura i nastavak primene Zakona o vanrednom stanju, držanje političkih pritivnika u pritvoru bez podizanja optužnice, mučenja zatvorenika tokom pritvora i različita ograničenja protiv protestanata i nevladinih aktivista.  

Vojni sudovi:

Od 28. januara 2011. godine, kada je egipatska policija povučena sa ulica i kada je faktičku vlast u Egiptu preuzeo Vrhovni savet oružanih snaga (SCAF), Vlada Egipta je počela da sprovodi vojni pravosudni sistem, umesto krivičnog.

Ljudi koji su od tada bili otpuženi za dela u vezi sa demonstracijama i nasiljem bili su izvedeni pred vojne, umesto krivične sudove, iako su bili civili. Hiljadama ljudi je suđeno po optužbama za „siledžijstvo", nepoštovanje policijskog časa, oštećenje imovine ili vređanje vojske i ometanje rada.

Vojni sudovi u Egiptu funkcionišu na osnovu Kodeksa o postupku pred vojnim sudovima (Code of military justice - CMJ).

Kodeks o postupku pred vojnim sudovima (CMJ) dozvoljava suđenje civilima pred vojnim sudovima u tri slučaja: ako su civili prisutni u području gde je vojska raspoređena, ako ih predsednik zemlje uputi na suđenje, i ako je jedna od strana u suđenju vojno lice.

Pored toga, CMJ dozvoljava da vojni sudovi sude i maloletnim civilima, kada su oni u pratnji odrasle osobe kojoj se sudi na vojnom sudu. Takođe, CMJ daje vojnim sudovima isključivu nadležnost da utvrde svoju jurisdikciju.

Egipatski parlament je 6. maja 2012. godine odobrio amandmane na Zakonik o postupku pred vojnim sudovima kojim nisu okončana raširena vojna suđenja civilima. Usvojenim amandmanima parlament je samo ograničio pravo predsednika da uputi civile na vojni sud.

U postupcima pred vojnim sudovima krši se većina prava koja imaju osumnjičeni, kao što su pravo na pravično i javno suđenje pred nadležnim, nezavisnim i nepristrasnim sudom, pravo na adekvatno vreme za pripremu odbrane i pravo optuženog da ga brani advokat po njegovom izboru. Ponekad se optuženima ograničava pristup advokatu po njegovom izboru. Takođe, u vojnom pravosudnom sistemu nema kaucije, a zatvorenici često nisu ni informisani o optužbama protiv njih, sve do prvog saslušanja na sudu.

Vojni sudovi u Egiptu nisu nezavisni, zbog toga što se vojne sudije biraju od strane izvršne vlasti, na period od dve godine. Takođe, vojni sudovi često svoje presude baziraju na svedočenjima bezbednostih oficira.

Više od 12 000 civila je bilo suđeno pred vojnim sudovima pod vlašću Vrhovnog saveta oružanih snaga (SCAF) u 2011. godini, a najmanje 13 ljudi je osuđeno na smrt. Među njima je bilo i maloletnika koji su osuđeni na služenje zatvorskih kazni u zatvorima za odrasle.

Suđenja civilima pred vojnim sudovima nastavljena su i u 2012. godini. Više od 300 civila koji su uhapšeni od 4. maja 2012. godine u sukobima u Kairu, čekaju na suđenja od strane vojnih sudova.

Optužbe koje se civilima kojima se sudi pred vojnim sudovima u Egiptu stavljaju na teret, su često nejasne i izmišljene i uključuju dela kao što su oštećenje imovine, vređanje vojske i opšti vandalizam.

Represija nad demonstrantima:

Pripadnici egipatskih oružanih snaga i policije su tokom 2011.godine počinili brojna kršenja ljudskih prava, uključujući mučenja i nezakonita ubijanja civila. Većina njih nije odgovarala za svoja dela.

Za vreme protesta protiv bivšeg predsednika Mubaraka početkom 2011.godine, egipatske snage bezbednosti su preduzimale prekomernu silu protiv demonstranata, koja je u nekim slučajevima imala i smrtan ishod. Zatvorski čuvari su takođe upucali i ubili nekoliko zatvorenika tokom 2011.godine.

Vojna policija i centralne snage bezbednosti su tokom 2011.godine nastavile da koriste prekomernu silu prema civilima, kako bi razbili obnovljene proteste protiv nove vlasti. Protesti su u Egiptu obnovljeni zbog ljutnje i frustracije demonstranata usled sporog tempa političkih reformi i reformi ljudskih prava.

U martu 2011. godine SCAF (Vrhovni savet oružanih snaga - Suprime Council for the Armed Forces) je uveo zabranu štrajkova i demonstracija u zemlji, a njegove snage su tokom cele 2011.godine više puta koristile prekomernu silu u pokušajima da razbiju proteste na ulicama Egipta. U mnogim slučajevima, državne bezbednosne snage su na demonstrante ispaljivale suzavce, gumene metke ali i bojevu municiju.

Policijska brutalnost je nastavljena i posle pada Mubaraka početkom 2011.godine, naročito prema demonstrantima. Posle povlačenja zvanične policije sa ulica Egipta, hapšenje je nastavljeno od strane vojne vlasti (SCAF), koji su hapšenja, mučenja i zlostavljanja civila obavljali uz SSI (Džavna istražna služba bezbednosti) ili uz direktno učešće vojne policije.

Preko 100 demontranata je u Egiptu ubijeno od strane policijskih i snaga bezbednosti od dolaska SCAF na vlast u januaru 2011.godine.

Demonstranti su u nekim slučajevima bili napadnuti i od strane „batinaša" - naoružanih ljudi u civilnoj odeći, za koje se veruje da su povezani sa državnom policijom i onima koji podržavaju bivšu vladajuću partiju i bivšeg predsednika Mubaraka.

Krivičnu sud u Kairu je 23. maja 2011. godine u odsustvu osudio na smrt policajca Muhameda Mahmuda Abdel Monema (Muhammed Mahmoud Abdel Monem), zbog ubistva 20 demonstranata 28. januara 2011. godine.

Proizvoljna hapšenja i mučenja u pritvorskim jedinicama:

Boravak zavorenika u egipatskim zavorima je veoma težak, jer su sveopšti uslovi u zatvorima jako loši. Zatvorenici se u Egiptu podvrgavaju mučenjima i drugim zlostavljanjima, prisutna je prenatrpanost zatvorskih objekata i manjak sanitarne i medicinske nege u njima, kao i hrane, pijaće vode i ventilacije.

Prema pravilima krivičnog postupka u Egiptu, uhapšeno lice može ostati u pritvoru najduže 6 meseci, dok traje istraga. Optuženi po zakonu ima pravo na branioca i posete porodice, ali se u praksi često ne obezbeđuje njihov redovan pristup, naročito posete porodice, čije odobrenje zavisi od diskrecione volje suda.

Sud je dužan da siromašnom pritvoreniku obezbedi advokata., ali se ni ova obaveza ne sprovodi dosledno. Takođe, pritvorenici u Egiptu se često ne obaveštavaju odmah po hapšenju o optužbama koje im se stavljaju na teret.

Vojska Egipta je tokom 2011. godine sprovodila masovna hapšenja demonstranata i vršila nasilje nad njima kako bi ugušila proteste. Neki od primera su i demonstracije održane 25. februara, 9. marta, 8. aprila, 23. jula, 1. avgusta, 9. oktobra, 16. decembra 2011.godine, kao i 4. maja 2012. godine. Na ovim demonstracijama egipatska vojska je koristila bojevu municiju, gumene metke, električne palice, a zabeleženi su i slučajevi u kojima su pripadnici vojnih snaga gazili demonstrante sa tenkovima.

Tokom 2011. godine, prijavljeno je na desetine slučajeva nestanaka ljudi u Egiptu. Takođe, na desetine ljudi je nestalo tokom vojnih pritvora nakon revolucije okončane u februaru 2011. godine.

Postoje dokumentovani slučajevi o zlostavljanju i mučenju pritvorenika u pritvorskim jednicima u Egiptu tokom 2011.godine, naročito u slučajevima političkih zatvorenika.

Pojedinci koji su iz takvih pritvora bili pušteni tokom 2011.godine su posvedočili da su bili optuženi od strane vojske da su špijuni, kao i da su tokom pritvora bili mučeni.
Prijavljeni su i slučajevi mučenja zatvorenika od strane policije i od strane vojske, a brojni zatvorenici su umrli u pritvoru pod sumnjivim okolnostima. Za vreme pritvora, neki zatvorenicu su bili izlagani elektrošokovima i premlaćivanjima tokom samog ispitivanja. Takođe, zatvorenici su bili vezivani i udarani kablovima, ili su im bile vezane oči tokom saslušanja.

Vlada Egipta jeste preduzela neke korake u rešavanju ovog problema, a poznato je i nekoliko sudskih slučajeva protiv pripadnika policije i zatvorskih službenika optuženih za maltretiranje zatvorenika tokom 2011.godine. Ipak, nijedna od optužbi protiv vojnih snaga tokom 2011.godine nije istražena i procesuirana.

Verske slobode:

Ustavom Egipta se načelno garantuju verske slobode. Takođe, 15. oktobra 2011. godine, nekoliko dana posle oktobarskog Maspero nasilja (kada su bezbednosne snage Egipta 9.oktobara 2011.godine ubile preko 20 koptskih demonstranata koji su protestvovali zbog paljenja crkve u Gornjem Egiptu), Vrhovni savet oružanih snaga (SCAF) je izdao dekret o izmenama Krivičnog zakonika Egipta, kojim se zabranjuje diskriminacija po osnovu religije, pola, jezika, verovanja ili rase.

Ipak, i pored ovih zakonskih odredbi, egipatska prelazna Vlada je tokom 2011. i 2012. godine nastavila da toleriše sistemsko kršenje slobode misli, savesti, veroispovesti i uverenja. Takođe, prelazna Vlada Egipta nije uspela da zaštiti verske manjine, prvenstveno egipatske Kopte, od nasilnih napada ne muslimanskog stanovništva, što dovodi do nastanka klime nekažnjivosti i još češćeg nasilja.

Međureligijski sukobi u Egiptu, između hrišćanskih Kopta i većinskog muslimanskog stanovništva su tokom 2011.godine bili u porastu.

U Egiptu su široko rasprostranjeni problemi diskriminacije, netolerancije i drugih povreda prava prema pripadnicima verskih manjina i nefavorizovanim muslimanima.

Vlada Egipta nastavlja da krivično goni, osuđuje i izriče kazne zatvora egipćanima koji su optuženi za bogohuljenje. Takođe, Vlada ne odgovara adekvatno na široko rasprostranjen antisemitizam u medijima koji su pod kontrolom same Vlade.

Verska netrpeljivost se u Egiptu ogleda i u tome da su nemuslimani i dalje nedovoljno zastupljeni u određenim sektorima društva, kao na primer u državnim oružanim snagama.

Drugi problemi sa kojima se verske manjine u Egiptu suočavaju jesu izdavanje službenih dokumenata u slučaju preobraćanja iz islama u hrišćanstvo, kao i zahtev da se odabere jedna od tri religije u ličnoj karti (islam, hrišćanstvo, judaizam).

Problem predstavlja i dobijanje dozvole za izgradnju crkava od egipatskih vlasti. Za sve hrišćanske grupe u Egiptu, potrebna je dozvola Vlade da bi se izgradila nova crkva ili da bi se popravila postojeća. Sam proces dobijanja odobrenja za izgradnju crkve je dugotrajan i veoma nefleksibilan. Dozvole za izgradnju ili popravku crkve se često potpuno uskraćuju ili se odlaže njihovo davanje.

Egipatski Krivični zakonik zabranjuje bogohuljenje, tj. ismevanje i vređanje nebeskih religija ili podsticanje sektaške svađe. Prema ovoj odredbi, uhapsiće se svaki pripadnik verske grupe čija praksa odstupa od glavnih islamskih verovanja ili čije aktivnosti prete da ugroze javni red, ili da ugroze tri nebeske religije: judaizam, hrišćanstvo i islam.

Poznati egipatski glumac, Adel Imam, je osuđen 1.februara 2012.godine od strane suda u Kairu na tri meseca zatvora i novčanu kaznu, za nepoštovanje religije, zbog nekoliko likova u njegovim filmovima.

Aymnan Yusef Mansour je u oktobru 2011.godine osuđen na tri godine teškog rada zbog vređanja islama, i to zbog postavljanja uvredljivih natpisa prema propoku Muhamedu na sajtu društvene grupe Facebook.

Egipatskom telekomunikacionom mogulu i koptskom parlamentarcu, Nagibu Savirisu (Naguib Sawiris), u januaru 2012. godine je suđeno za bogohuljene, jer je u junu 2011.godine na internetu postavio crtani film u kome Miki i Mini Maus nose konzervativno muslimansko odelo. Međiutim, sud je ovaj slučaj odbacio u februaru 2012. godine. 

Hrišćani i Kopti:

Hrišćani naseljavaju sve delove Egipta, ali ih najviše živi na jugu zemlje i delovima Kaira i Aleksandrije.

Hrišćani i Kopti u Egiptu su izloženi i zvaničnoj i društvenoj diskriminaciji, naročito u pogledu zapošljavnja i imenovanja na visoke pozicije u Vladi i vojsci Egipta.

Vojna vlast (SCAF) je u avgustu 2011.godine imenovala 11 novih guvernera od kojih ni jedan nije hrišćanin. Jako malo hrišćana je i među sudijama i zakonodavcima, a samo petorica Kopta su izabrani kao članovi Narodne skupštine Egipta na izborima u januaru 2012. godine.

Tokom 2011. godine, ciljano nasilje prema Koptskim hrišćanima je u Egiptu bilo u porastu. U 2011. godini u Egiptu je registrovano više od 40 napada na verske manjine, pri čemu je skoro 100 ljudi poginulo, uglavnom Kopta. U većini ovih slučajeva počinioci nisu osuđeni, ili su kratko držani u pritvoru i pušteni bez optužbe.

Mar Girgis crkva, u selu Al-Marinab u blizini grada Edfu u Gornjem Egiptu, bila je oskrnavljena i zapaljena 30. septembra 2011. godine. Seljani su tražili dozvolu da se crkva obnovi, ali su Vladini inspektori preporučili da zgrada bude srušena i ponovo izgrađena. Međutim, prema predviđenim planovima obnove, Mar Girgis crkva trebalo je da postane „gostionica". Pošto su se Kopti pobunili, lokalni muslimani su počeli da protestvuju, zahtevajući da se objekat sruši. Posle održanih pregovora između dve strane, obnova crkve je ponovo otpočela. Međutim, posle molitve koja je održana u petak 30. septembra 2011.godine, skoro 3000 muslimana je potpuno uništilo crkvu i spalilo biblioteku. Takođe, tri koptske kuće su bile uništene. Ovaj incident je izazvao proteste ispred Maspero zgrade u Kairu i takozvano Maspero nasilje, u kome je poginulio oko 30 Kopta. (videti odeljak: Istorijsko-politički razvoj, strana 18)

Egipatska hrišćanska zajednica se u nekoliko navrata našla kao žrtva terorističkih napada. Jedan od najpoznatijih slučajeva je samoubilački bombaški napad na crkvu u Aleksandriji 01 . januara 2011. godine, u kome je poginulo preko 20 ljudi, a povređeno oko 100.

Tokom oktobra 2011. godine dokumentovana su tri napada na hrišćane, u mestima Atfih, Muqattam i Marinab, ali osumnjičeni nisu saslušani i istraga povodom ovih napada tek treba da se sprovede.

Krajem januara 2012. godine, u selu Sharbar blizu Aleksandrije, je zapaljeno i uništeno nekoliko kuća i radnji u vlasništvu hrišćana, posle glasina o navodnom seksualnom odnosu udate muslimanke i hrišćanina. U napadu je najmanje troje ljudi povređeno. Nakon toga, osam hrišćanskih porodica je bilo primorano da napusti svoja imanja u ovom selu.

U severnom gradu Rafah 26. septembra 2012. godine dvojica islamističkih militanata su otvarila vatru na prodavnice u koptskom vlasništvu, nakon čega su koptske porodice bile primorane da beže iz tog grada. Pre napada, po gradu su distribuirani leci koji upozoravaju hrišćane da napuste grad u roku od 48 sata ili će se suočiti sa nasiljem. Najmanje 10 koptiskih porodica je napustilo grad krajem septembra 2012.godine.

Vojne i bezbednosne snage Egipta su tokom 2011.godine koristile prekomernu silu i živu municiju prema koptskim hrišćanima koji su demonstrirali. To je rezultiralo desetinama poginulih i stotinama povređenih hrišćana.

Nejednakost hrišćana prema muslimanskom stanovništu u Egiptu, oglada se i u pravilima koja uređuju međusobni brak. Naime, prema egipatskom zakonu, musliman može oženiti hrišćanku, ali je muslimankama zabranjeno da se udaju za muškarce koji su hrišćani. Kontakti među njima su često izvor društvenih tenzija između muslimanskih i hrišćanskih zajednica.

Bahajci:

Bahajci su pripadnici monotističke religije koja preuzima verovanja svih drugih religija. Oni smatraju da su sve religije nastale od jednog istog boga i da su u međusobnoj harmoniji.

Bahai vera nije priznata u Egiptu. Sve bahajske institucije i aktivnosti njihove zajednice su zabranjene u Egiptu predsedničkim dekretom iz 1960. godine. Kao rezultat toga, oko 2000 bahajaca koji žive u Egiptu nisu u mogućnosti da pohađaju ili učestvuju u verskim aktivnostima zajednice. Egipatska Vlada ne priznaje ni bahai brakove.

U proslosti su bahajci u Egiptu hapšeni zbog svojih religijskih ubeđenja. Međutim, poslednjih godina nije bilo hapšenja pripadnika ove vere. Ipak mnogi pripadnici bahai vere su tokom 2011.godine bili predmet nadzora i drugih oblika uznemiravanja od strane egipatskih službi državne bezbednosti.

U martu 2009. godine, musimanski seljani su demolirali nekoliko bahajskih kuća u selu u Sohag pokraini (koja se nalazi u južnom delu zemlje, oblasti Gornji Egipat). Krajem februara 2011. godine, nakon glasina da će se bahajske porodice vratiti u svoje domove koji su demolirani 2009. godine, lokalni seljani su zapalili još nekoliko bahajskih kuća u Sohag pokraini. Istraga o tom slučaju je još uvek u toku.

Jevreji:

Jevrejska zajednica u Egiptu broji manje od 100 ljudi. Ipak, i pored toga u Egiptu je široko rasprostranjeno opšte neprijateljstvo prema Jevrejima.

Tokom 2011. godine materijal koji omalovažava Jevreje nastavio je da se pojavljuje u medijima u Egiptu koji su pod državnom kontrolom. Ovaj materijal obuhvata antisemitske karikature, slike Jevreja i jevrejske simbole koji upućuju na Izrael ili Cionizam, poređenje izraelskih lidera sa Hitlerom i nacistima i literaturu koja poriče holokaust.

Egipatske vlasti i dalje ne preduzimaju odgovarajuće korake u borbi protiv antisemitizma u medijima.

U septembru 2011. godine skvoteri (ljudi koji bespravno zauzimaju tuđe ili napuštene prostore ili zemljište) su okupirali deo 800 godina starog jevrejskog groblja, Bassatine, u Kairu, i uništili neke od nadgrobnih ploča i spomenika. Posle upućenih žalbi od strane jevrejske zajednice pripadnici bezbednosnih službi su ih izbacili sa groblja.

Još jedan od incidenata kojim je bila pogođena jevrejska zajednica se dogodio 10. septembra 2011. godine kada je grupa egipatskih protestanata pokušala da upadne u izraelsku ambasadu. Osoblje ambasade je u panici pobeglo, a neredi su rezultirali sa tri poginula protestanta. 

Jehovini svedoci:

U Egiptu živi između 800 i 1200 jehovinih svedoka. Međutim, predsednički dekret iz 1960. godine zabranio je aktivnosti Jehovinih svedoka u Egiptu.

Jehovini svedoci su godinama tražili zvanično legalizovanje, odnosno pravno priznavanje njihovog statusa u Egiptu. Upravni sud Egipta je 2009. godine izrekao presudu kojom negira Jehovinim svedocima pravni status.

Egipatska Vlada dozvoljava Jehovinim svedocima da se sastaju u privatnim kućama u grupama koje moraju biti manje od 30 ljudi.

Ipak, vlasti Egipta i dalje nastavljaju da sprovode nadzor nad Jehovinim svedocima, i povremeno ometaju njihove privatne molitve. Poslednjih godina, tajna policija je nadgledala njihove domove, telefone i mesta gde se članovi Jehovinih svedoka sastaju.

Ostale verske manjine:

Kuranisti, koji predstavljaju mali grupu vernika koja prihvata samo Kuran kao izvor vere, bili su na meti napada ranijih godina u Egiptu. Oni su i dalje izlozeni diskriminaciji u pogledu zapošljavanja, kao i uznemiravanju i nadzoru od strane egipatskih bezbednosnih snaga. Nekima je čak bilo onemogućeno da napuste zemlju.

Šiitska zajednica u Egiptu broji između 800 000 i 2 000 000 ljudi. Šiitska zajednica u Egiptu je usled svojh verskih ubeđenja izložena diskriminaciji i uznemiravanju, kao hapšenjima i pritvaranjima od strane pripadnika egipatskih snaga bezbednosti.

Osim šiita, i sufi muslimani su u Egiptu izloženi napadima i uznemiravanju od strane islamista. (sufisti čine različite mističke pokrete unutar islama. Oni su organizovani u različita bratstva, koja mogu biti sunitska, šiitska, zajednička ili ne pripadati nijednoj od te dve zajednice) Islamisli smatraju da je veliki broj verskih obreda koji praktikuju sufi muslimani jeretički. Takođe, militantne grupe u Egiptu napadaju sufi svetinje i džamije i pokušavaju da unište grobove važnih sufi učitelja.

O broju sufi muslimana u Egiptu ne postoje precizni podaci, pa njihov broj varira od 10 do 15 miliona.

Mediji i nevladine organizacije:

Egipat je dugo bio kulturni i informativni centar arapskog sveta. U Egiptu postoje desetine dnevnih novina i brojni mesečni časopisi, magazini i novine.

Novinari i blogeri igrali su važnu ulogu u izveštavanju o događajima za vreme januarske revolucije 2011. godine u Egiptu. Ovi aktivisti su se organizovali preko društvenih mreža kao što su Facebook i Twitter. Međutim, u prvim danima revolucije, Vlada Egipta je blokirala pristup sajtovima društvenih mreža, što je bilo praćeno i skoro potpunim gašenjem pristupa internetu i mobilnim telefonima na nekoliko dana, širom zemlje, upravo kako bi se osujetilo organizovanje opozicionih aktivista.

Novinari koji su izveštavali o demonstracijama tokom 2011. godine su bili predmet fizičkih napada, uznemiravanja, pritvaranja i zastrašivanja od strane državnih bezbednosnih snaga. Međutim, i nakon pada Mubaraka početkom 2011.godine, pod vojnom vlašću (SCAF) su medijima u Egiptu nametnuta nova ograničenja i vršene dalje povrede ljudskih prava.

Privremenim egipaskim Ustavom usvojenim 30. marta 2011. godine garantovana je sloboda mišljenja i izražavanja, kao i sloboda štampe i zabrana cenzure, uključujući ograničavanje ili sprečavanje publikacija – uz izuzetak kada se radi o slučajevima koji su pretnja nacionalnoj bezbednosti, tokom vanrednog stanja ili za vreme rata.

Međutim, pored ovih odredaba usvojenog privremenog Ustava, u Egiptu je na osnazi ostao Zakon o medijima, koji potiče iz Mubarakove ere. Zakon o medijima je i dalje je nepromenjen i predviđa više od 30 članova koji dozvoljavaju da novinari budu krivično gonjeni zbog svog izveštavanje.

Mediji u Egiptu su tokom 2011.godine bili izloženi ograničavanjima, i kroz zakone i u praksi i kontrolisani su od strane države. Vlada Egipta i dalje kontroliše licenciranje, štampanje i distribuciju novina, uključujući i onih nezavisnih. Skoro sve radio stanice u Egiptu su pod kontrolom Vlade.

Egipćani koji imaju satelitsku antenu, imaju i pristup širem spektru inostranih programa, kao što su CNN, BBC, Fox News, Al Hurra. Ipak, Vlada Egipta i je i ovde preduzela korake ka cenzurisanju satelitskih programa, između ostalog i slanjem pismenog obaveštenja domaćim satelitskim stanicama u oktobru 2011. godine, sa napomenom da u svom programu ne smeju da kritikuju vojnu vlast (SCAF).

Isto uporozorenje poslato je i u martu 2011.godine svim urednicima i novinarima u Egiptu - da ne smeju da objavljuju ništa kritičko protiv vojnih snaga Egipta bez prethodne konsultacije ili dozvole.

Da se zaprećene mere u praksi zaista i sprovode pokazuje primer iz decembra 2011. godine, kada su novine na egleskom jeziku „Nezavistan Egipat" privremeno zatvorene jer su objavile članak u kome su navele da postoje interne podele u egipatskoj vojsci.

U septembru 2011. godine u Egiptu je obnovljen Zakon o vanrednom stanju, koji je uključivao kriminalizaciju širenja lažnih vesti i informacija.

Cenzura, kako zvanična tako i autocenzura široko je rasprostranjena u Egiptu.

Širom Egipta su dokumentovana maltretiranja novinara i blogera, naročito onih koji su kritikovali vojnu vlast, ali i suđenja pred vojnim sudom iz istog razloga. Takođe, novinari i reporteri koji su kamerama beležili događaje na ulicama Egipta bili su napadani od strane državnih snaga bezbednosti. Neki od njih su bili upucani, prebijani, vređani ili pritvarani, a mnogima je oduzeta oprema.

Bloger Maikel Nabil Sanad je osuđen u decembru 2011. godine na dve godine zatvora zbog kritikovanja egipatske vojske. On je 25. januara 2012. godine ipak pušten posle provedenih 10 meseci u zatvoru.

Bloger Alaa Abd-el Fattah je uhapšen u oktobru 2011.godine nakon što je kritikovao ulogu vojske u Maspero incidentu. (videti odeljak: Istorijsko-politički razvoj, strana 18) Alaa Abd-el Fattah je prvobitno optužen pred vojnim sudom, pa bi usled negodovanja javnosti slučaj prebačen u civilni sud, a on je pušten iz zatvora u decembru 2011. godine.

Snage bezbednosti Egipta su tokom 2011. godine provaljivale u TV stanice i pretile novinarima i blogerima kaznom zatvora, dok je u septembru 2011. godine iz prostorija TV stanice "Al Džazira" (Al-Jazeera) konfiskovana oprema. Ipak, stanica je nastavila sa radom krajem 2011. godine. Takođe, bilo je izveštaja i o napadama na televizije koje su uživo emitovale Maspero nasilje, kao što je slučaj sa kanalima "Al Hurra" i "Kanal 25".

Na meti vojnih vlasti (SCAF) često se nađu i nevladine organizacije koje deluju u Egiptu, kao i društveni aktivisti.

Poznati su slučajevi otmica i mučenja NVO (nevladinih) aktivista. Jedan od tih slučajeva je iz decembra 2011. godine, kada su egipatske snage bezbednosti pretresle 17 nevladinih organizacija za ljudska prava, oduzimala im opremu, i privremeno pritvarali neke članove osoblja. Međutim, nijedan egipatski mediji nije preneo informaciju o kojim NVO se radi. Pre ove racije, Vlada Egipta je dozvoljavala nesmetan rad međunarodnim NVO za ljudska prava.

Zakonom o udruživanju u Egiptu se uređuj propisi i uslovi za rad nevladinih organizacija. Njime se zabranjuju grupe koje predstavljaju pretnju nacionalnom jedinstvu i moralu. Takođe, strano finansiranje nevladinih organizacija mora biti odobreno od strane Ministarstva za socijalna pitanja Egipta.

Žene:

Ustav Egipta načelno predviđa jednakost polova. Međutim, žene se i dalje u Egiptu suočavaju sa diskriminacijom, kako u zakonskoj regulativi, tako i u praksi.

Religijske i kulturne barijere u Egiptu snažno zabranjuju učestvovanje žena u političkom životu, kao i mogućnost žena da se zaposle na rukovodećim položajima.

U julu 2011. godine SCAF (Vrhovni savet oružanih snaga - Suprime Council for the Armed Forces) je ukinuo kvotni sistem po kome 64 mesta u Parlamentu Egipta rezervisano za žene. Umesto toga, svaka politička partija bi trebalo da postavi najmanje jednu ženu na svoju izbornu listu, ali bez potrebe da ona bude visoko rangirana na listi.

Neke žene aktivisti i novinari su tokom 2011.godine bile meta seksualnog i drugog zlostavljanja. Tokom demonstracija protiv Mubaraka 11. februara 2011. godine grupa muškaraca pretukla je i seksualno napala ženskog dopisnika za televiziju CBS News. Takođe, egipatske bezbednosne snage su navodno 23. novembra 2011. godine pritvorile egipatsko-američku novinarku, držali je u pritvoru 12 sati, zavezali joj oči i seksualno je napali.

Žene su u Egiptu diskriminisane u pogledu zapošljavanja u državnim službama. Takođe, žene muslimanke imaju nepovoljniji položaj u odnosu na muškarce u pogledu pitanja razvoda i drugih statusnih pitanja.

U Egiptu su posebno diskriminatorski određeni zakoni koji se tiču braka i ličnog statusa, a odnose se na muslimane. Na primer: žena muslimanka se ne može udati za nemuslimana, bez rizika da bude uhapšena ili osuđena za otpadništvo. Dalje, "khula" razvod omogućava muslimanki da dobije razvod bez pristanka muža, samo pod uslovom da je spremna da se odrekne svojih finansiskih prava, uključujući i prava na alimentraciju, miraz i druge beneficije. Slično kao i u većini drugih muslimanskih zemalja, i u Egiptu muslimanka obično nasleđuje samo polovinu onoga što nasleđuje muškarac.

Hrišćani u Egiptu ne podležu ovim odredbama islamskog prava. Na primer, koptska pravoslavna crkva dozvoljava razvod samo u specifičnim okolnostima kao što su preljuba, ili preobaćanje supružnika u drugu religiju.

Žene u Egiptu trpe diskriminaciju i u pogledu zapošljavanja, naročito u iznosu plate, koja nije ista za rad muškarca i žene. Obrazovane žene u Egiptu imaju priliku za zaposlenje, ali je jak društveni pritisak protiv toga da žene grade svoje karijere. Žene u Egiptu imaju pet puta veće šanse da budu nezaposlene, a više od polovine žena u koje diplomiraju u Egiptu i jeste nezaposleno.

Porodično nasilje u Egiptu je uobičajeno, kao i seksualno uznemiravanje na ulici. Strah da će biti suksualno napadnute ili uznemiravane na ulici sprečava mnoge egipatske žene da se slobodno kreću.

Krivični zakon Egipta ne zabranjuje nasilje u porodici ili zlostavljanje u braku, ali se u tim slučajevima može primeniti odredba koja se odnosi na napad. Međutim, zakon zahteva da žrtva obezbedi više očevidaca slučaja, što dovodi do toga da je gonjenje nasilnika izuzetno retko.

Silovanje u braku u Egiptu nije predviđeno kao krivično delo. Takođe, ni seksualno uznemiravanje kao krivično delo nije predviđeno posebnim zakonom.

Genitalno sakaćenje žena je i dalje prisutno u Egiptu, iako Vlada sprovodi široku kampanju informisanja javnosti protiv genitalnog sakaćenja. Genitalno sakačenje je u Egiptu kažnjivo i za ovo delo je propisana kazna zatvora od 3 meseca do 2 godine, ili novčana kazna u iznosu od oko 830 dolara (USD).

Žene koje su učestvovale u antivladinim protestima u martu 2011. godine bile su izložene ponižavanju i torturi od strane pripadnika egipatskih bezbednosnih snaga. Naime, oko 17 žena koje su bile uhapšene na demonstracijama 9. marta 2011.godine, bile su potpuno svučene radi pretresa, neke od njih su bile podvrgnute „testu nevinosti" i pretnjama da će one koje „ne budu device" biti optužene za prostituciju. Takođe, uhapšene žene su bile tučene, mučene elektrošokovima, i vređane od strane egipatskih vojnika.

Zakonski minimum za sklapanje braka u Egiptu iznosi 18 godina, što je i starosna granica za sporazumni seksualni odnos, ali izveštaji potvrđuju da su neki brakovi dece privremeno sklapani da bi se prikrila prostitucija. Takođe, žrtve prostitucije se u Egiptu nekada ohrabruju od strane svoje porodice da se privremeno "udaju" za bogate ljude iz regiona Persijskog zaliva, što je praksa poznata kao "letnji brakovi".

Policija u Egiptu često primorava neudate žene mlađe od 21 godine da podnesu pismenu dozvolu od svog oca, kako bi dobije pasoš i mogle da putuju, iako ovo ne predstavlja formalan uslov po zakonu.

Izbeglice:

Egipatske bezbednosne snage su tokom 2011. i 2012. godine nastavile praksu pucanja na strane migrante, izbeglice i tražioce azila, koji pokušavaju da predju granicu između Sinajskog poluostrva (teritorija koja predstavlja kopneni most između Afrike i Azije) i Izraela. Tokom 2011. godine namanje 13 migrana je ubijeno od strane egipatske vojske. Takođe, postoje izveštaji o ubijanju nekoliko Eritrejaca, tokom 2011.godine koji su pokušali da uđu u Egipat iz Sudana.

Osim što je tokom 2011. godine na migranate i izbeglice koji su pokušavali da uđu u Egipat bilo pucano, mnogi od njih su bili i uhapšeni i bilo im je suđeno pred vojnim sudovima za „ilegalni ulazak" i bili osuđeni su na zatvorske kazne.

Izbeglice, migranti i tražioci azila koji uđu u Egipat su često subjekti krivičnog kažnjavanja i pritvaranja za nelegalan ulazak ili boravak u zemlji. Oni su često držani u zatvorima, vojnim kampovima i regularnim zatvorima sa osuđenim kriminalcima.

Takođe, izbeglice i tražioci azila u Egiptu su izloženi riziku da budu deportovani od strane egipatske vlasti nazad u zemlje gde bi mogli biti izloženi riziku od kršenja ljudskih prava.

Upravo to se dogodilo u oktobru 2011. godine, kada su vlasti Egipta vratile 10 državljana Eritreje nazad u svoju zemlju. Na desetine eritrejskih državana se zvanično dobrovoljno vratilo u svoju zemlju, mada postoje podaci o tome da im je od egipatskih vlasti bio postavljen ultimatum – ili povratak ili pritvor na neoređeno vreme.

U oblasti Sinajskog poluostrva u Egiptu je široko rasprostranjena trgovina ljudima i držanje migranata i izbeglica radi otkupa od strane krijumčara. Hiljade izbeglica i tražilaca azila koji pokušavaju da pređu granicu u Sinaju i uđu u Izrael prijavili su mučenje, seksualno napastvovanje i silovanje tokom 2011.godine. Neka od svedočenja ljudi koji su bili žrtve krijumčara ljudima naveli su i da su bili izloženi različitim oblicima mučenja kao što su prebijanje,šibanje, elekrični šokovi,vezivanje za udove, pretnje ubistvom i vađenjem organa. Veliki broj njih je iz Eritreje. Međutim, egipatske vlasti do sada nisu reagovala na to, nisu gonile odgovorne, niti su pružale zaštitu žrtvama.
Izbeglice i dalje u Egiptu nemaju pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i druge servise.

Vlada Egipta ne sarađuje u potpunosti sa Visokim komesarijatom za izbeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i drugim humanitarnim organizacijama.

Alžir - ljudska prava

Ljudska prava

Krivični postupak

Prema Krivičnom zakoniku Alžira, osumnjičeni se smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica.

Pravila krivičnog posupka u Alžiru predvidjaju da osumjičeni može biti držan u pritvoru do 48 sati bez optužbe, ali nikako duže od 72 sata. Izuzetak od toga je pravilo da osumnjičeni za terorizam mogu biti zadržani do 12 dana, bez mogućnosti da komuniciraju sa bilo kime. Međutim, poznati su slučajevi kršenja ovog pravila i zadržavanja lica u pritvoru duže od 12 dana.

U Alžiru ne postoji sistem kaucije, ali često se osumnjičeni puštaju na privremenu slobodu dok čekaju suđenje. Oni su u tom slučaju dužni da se jednom nedeljno javljaju u policijsku stanicu u svom okrugu i ne smeju napusiti zemlju.

Većina pritvorenika u Alžiru ima pristup advokatu po svom izboru, kao i posetama porodice. Pritvorenici u Alžiru obično imaju pristup lekaru tek na kraju svog pritvora.

U nekim slučajevima pritvorenici u Alžiru su tokom pritvora bili držani u izolaciji, bez pristupa porodici ili advokatu.

Produženi istražni pritvor je jedan od problema u Alžiru. Zakon u Alžiru ne predviđa pritvorenom licu mogućnost na brzu sudsku odluku o zakonitosti pritvora. Oni koji su osumnjičeni za dela protiv bezbednosti države, uključujući i terorizam, mogu po zakonu biti zadržani u istražnom pritvoru do 20 meseci.

Predsednik Bouteflika je 24. februara 2011.godine proglasio član Krivičnog zakona koji ovlašćuje sudije da pritvorenike stave u tvz. "zaštićeno prebivalište", što im omogućava da se pritvorenici drže na tajnim lokacijama i dozvoljava krivično gonjenje za otkrivanje te lokacije.

Ranije je u Alžiru postojao institut "dodeljenog prebivališta" koji se primenjivao protiv malog broja osumnjičenih terorista i na osnovu njega su pritvorenici uklanjani iz pravosudnog sistema i zatvarani na neodređeno vreme na nepoznatoj lokaciji, bez kontakta sa porodicom ili advokatima. Posle ukidanja vanrednog stanja 2011.godine, pritvorenici koji su bili u "dodeljenim prebivalištima" izvedeni su pred sud i prebačeni su u zvanične pritvore. Ipak, vlasti Alžira su nastavile da sprečavaju neke od pritvorenika koji su osumnjičeni za terorizam da se pojave pred sudom.

Sloboda izražavanja, udruživanja i okupljanja

Iako Ustav Alžira predviđa slobodu izražavanja, udruživanja i okupljanja, Vlada Alžira nastavlja da ograničava ova prava. Uredba iz 2001. godine kojom se u Alžiru zabranjuju demonstracije i dalje se primenjuje u toj zemlji. Ovaj uredba je donesena tokom vanrednog stanja, a razlog za donošenje bila je borba protiv terorizma.

Tokom 2011.godine ove oredba se često koristila od strane vlasti kao način za ograničavanje demonstracija i protestanata u Alžiru.

Nevladine ogranizacije koje hoće da rade u Alžiru moraju da se registruju kod Vlade i dobiju licencu za rad. Kada se registruju, organizacije moraju da obaveste Vladu o svojim aktivnostima, izvorima finansiranja, osoblju. Međutim, Vlada Alžira često ograničava registrovanje nevladinih organizacija, bez opravdanja.

Slična je situacija i sa političkim partijama. Ministarstvo unutrašnjih poslova Alžira mora da odobri sve političke stranke pre osnivanja, a dešava se da vlast Alžira odbija da im izda odobrenja.

Vlasti Alžira od ogranizacija koje rade na teritoriji Alžira, traži da dobiju odobrenje od lokalnog guvernera pre održavanja zatvorenih javnih skupova. Međutim, vlast u Alžiru nastavlja da uskraćuje odobrenja političkim partijama, nevladinim organizacijama i drugim grupama da održavaju skupove u zatvorenom prostoru.

Vlada Alžira je u junu 2011. godine zabranila dva događaja u organizaciji Alžirske lige za odbranu ljudskih prava. U decembru 2011. godine lokalne vlasti su odbile da izdaju dozvole za održavanje konferencije koju je Alžirska liga za ljudska prava (LADDH) - najaktivnija nezavisna organizacija za ljudska prava, planirala da održi u gradovima Alžir i Boumerdes radi proslave Međunarodnog dana ljudskih prava.

Domaće NVO u Alžiru imaju poteškoća i da dobiju finansijsku podršku iz inostranstva. Iako nije nezakonito, finansijska podrška nevladinim organizacijama iz inostranstva je u Alžiru uslovljenja nizom ovlašćenja Ministarstva unutrašnjih poslova koje se teško dobijaju.

Vlada Alžira ima pravo da obustavi aktivnosti bilo koje nevladine organizacije ili političke partije, ako smatra da ona deluje ilegalno ili protiv javnog reda ili morala, iako zakonom nije definisano šta predstavlja to kršenje.

Prema Ustavu Alžira politička stranka se ne može osnovati ako bi to kršilo osnovne slobode, fundamentalne vrednosti nacionalnog identiteta, nacionalno jedinstvo, bezbednost i integritet, nacionalnu teritoriju, nezavisnost zemlje i narodni suverenitet, kao demokratski i republički poredak države.

Članstvo u stranci Front islamskog spasa (FIS), koja je zabranjena još 1992. godine, i dalje je nelegalno.

Sloboda medija

Iako je u decembru 2011.godine usvojen novi Zakon o informisanju, u Alžiru na osnovu njega sloboda izražavanja i pravo na informisanje i dalje nisu dovoljno zagarantovani.

Po zakonu, svaka publikacija u Alžiru zahteva zvanično odobrenje vlasti.

Prema Krivičnom zakonu Alžira, svako ko distibuira ili prodaje brošure ili letke koji „mogu naškoditi nacionalnom interesu" može biti kažnjen zatvorom od 6 meseci do 3 godine i novčanom kaznom. Ukoliko su brošure ili letci finansirani stranim izvorima i dolaze iz inostranstva, kazna zatvora može iznositi do pet godina.

U Alžiru postoji veliki broj štampanih medija, ali je sloboda izražavanja u ovoj zemlju prilično ograničena.

Mnogi od štampanih medija se objavljuju od strane biznismena koji su povezani sa Vladom Alžira i državnim obaveštajnim službama.

Novine koje se nalaze u privatnom vlasništvu u Alžiru uživaju više slobode. Međutim represivni zakoni o štampi i zavisnost prihoda novina od oglašavanja države i njenog javnog sektora u njima, ograničavaju njihovu slobodu da kritikuju Vladu i vojsku.

Televiziji Al Džazira (Al Jazeera) je zabranjeno poslovanje u Alžiru. Njihovo poslovanje je zabranjeno usled toga što su „pristrasno izveštavali" o demonstracijama u februaru 2011. godine i time navodno pogoršali tenzije u zemlji.

Vlasti u Alžiru kontrolišu gotovo sve domaće elektronske medije. Zbog toga oni skoro uopšte ne pružaju kritičko izveštavanje o državnoj politici.

Takodje, novinari u glavnom gradu Alžiru su relativno zaštićeni od strane svojih udruženja, dok su oni u unutrašnjosti zemlje izloženi progonu i ponekad pritvoru ukoliko kritikuju lokalne vlasti. Državni tužioci u Alžiru često krivično gone novinare zbog klevetanja ili vređanja javnih funkcionera.

Da je kritikovanje vlasti veoma otežano u Alžiru, potvrdjuje i slučaj iz avgusta 2011. godine kada su Vladini zvaničnici proterali tunižanskog pevača Bendir Man-a i navodno mu zabranili povratak u Alžir, zbog održanih koncerata na kojima je pevao o demokratiji i zbog toga što je posvetio pesmu "svim diktatorima u arapskom svetu" u kojoj je pomenuo i alžirskog predsednika Boutefliku.

Pristup internetu je u Alžiru uglavnom nesmetan, ali Vlada Alžira prati i nadgleda mejl adrese i internet sobe za razgovor. Neki izveštaji medija navode da je sajt Fejsbuk (Facebook) bio blokiran u prvim mesecima 2011. godine, kako bi Vlada Alžira otežala komunikaciju među demonstrantima.

 Verske slobode

Prema Ustavu Alžira, državna religija u Alžiru je islam. Ustav Alžira garantuje verske slobode, ali drugi zakoni i prakse u Alžiru imaju resktriktivan uticaj na njih.

 Diskriminacija

Prema Ustavu Alžira, predsednik Alžira mora biti musliman. Nemuslimani mogu vršiti javne funkcije, ali je jasno prisutno da se oni ne unapređuju na viša mesta. Usled toga, mnogi nemuslimani kriju svoju versku pripadnost.

Verski radnici katoličkih i protestantskih crkava mogu imati problema sa dobijanjem viza, tj. odbijanjem da im se odobri viza od strane Vlade Alžira, što predstavlja prepreku za njihovo praktikovanje vere.

Protestantskim grupama u praksi vlasti Alžira retko daju ovlašćenje za korišćenje objekata za bogosluženja. Mnogi hrišćanski građani nastavili su da se sastaju u nezvaničnim "kućnim crkvama", koje su često domovi ili preduzeća crkvenih članova. Veliki broj njih održava svoja bogosluženja tajno.

U maju 2011. godine guverner administrativne provincije Bejaia je naredio protestantskoj crvkvi Alžira (Protestant Church of Algeria - EPA) da zatvori sedam crkava, tj. "neovlašćenih" bogomolja u toj provinciji. Guverner je tvrdio da su neke službe protestantske crkve održavane tajno na mestima kao što su garaže. Ipak, posle osude nevladinih organizacija u Alžiru ove crkve nisu zatvorene.

Svaki uvoz nemuslimanskih spisa u Alžir mora biti odobren od strane Ministarstva vera, Ministarstva spoljnih poslova, Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva trgovine.

Zakonska regulativa i zabrane

 Prema Krivičnom zakoniku Alžira kao krivično delo je predviđeno bogohuljenje - svi akti koji vređaju proroka Muhameda ili nekog od božijih glasnika ili omalovažavaju veru i zapovesti islama, pisanjem, crtanjem, izjavom ili na bilo koji drugi način. Bogohuljenje se u Alžiru kažnjava zatvorom do pet godina.

Sud u Oranu je 25. maja 2011.godine osudio Abdelkarima Siaghaia, preobratićenika u hrišćanstvo, za uvredu proroka Muhameda tj. bogohuljenje i osudio ga na maksimalnih pet godina zatvora i novčanu kaznu. On je osuđen zbog toga što je sa svojim susedom razmenio CD sa hrišćanskim sadržajem.

Prema zakonu u Alžiru se inkriminiše prozelitizam muslimana od strane nemuslimana, ali ne i obrnuto. Prozelitizam je nameran pokušaj da se neko preobrati iz svoje vere u drugu veru, naročito nečasnim i ružnim sredstvima. Kažnjivo je i vređanje, ograničavanje ili korišćenje sredstava zavođenja kako bi se preobratio musliman u drugu religiju, kao i korišćenje nastave, obrazovanja, zdravstva, ustanove kulture, socijalne ustanove ili korišćenje finansijskih sredstava - za isti cilj.

Verske grupe su dužne da registruju svoje organizacije kod Vlade Alžira, pre obavljanja religijskih aktivnosti. U julu 2009. godine je Vlada akreditovala prvu zvaničnu jevrejsku organizaciju. Tokom jula 2011. godine Vlada Alžira je zvanično priznala i alžirsku Protestantsku crvku.

Ipak, hrišćanske grupe su u više navrata bile neuspešne u pokušaju da se registruju u Alžiru, usled teškoća da dobiju potrebne informacije ili čak usled dobijanja pogrešnih informacija o procesu registracije od strane vlasti Alžira. Neki lideri anglikanske i adventističke crkve izvestili su da su njihovi zahtevi za registraciju ostali nerešeni i posle više od 4 godine.

Nemuslimanima je u Alžiru zabranjeno održavanje molitvi, osim na lokacijama koje su odobrene od strane države.

Zahtev za održavanje nemuslimankog verskog događaja mora biti podnešen guverneru najmanje 5 dana pre događaja. Zahtev mora da sadrži informacije o tri glavna organizatora događaja, svrsi događaja, broj očekivanih učesnika, raspored i planiranu lokaciju gde će se događaj održati.

 Žene

Prema Ustavu Alžira, svi građani su jednaki i zabranjena je diskriminacija na osnovu rođenja, rase, pola, mišljenja ili bilo kog drugog ličnog ili društvenog statusa ili okolnosti.

Ipak, žene se u Alžiru suočavaju se sa diskriminacijom, koja je naročito predviđena Porodičnim zakonom koji se umnogome oslanja na šerijatsko pravo.

U Alžiru muslimanka ne može da se uda za nemuslimana, osim ukoliko se on ne preobrati u islam. Zakon u Alžiru ne zabranjuje muslimanima da ožene nemuslimanku, ali im zabranjuje da ožene ženu koja ne pripada monoteističkoj veri (monoteizam - verovanje u jedno božanstvo).

Muskarac u Alžiru ima pravo da se razvede od žene bez navođenja razloga za to, dok žena može da podnese zahtev za razvod samo iz specifičnih razloga, kao što je na primer napuštanje od strane supuga.

Jedina opcija za žene koje žele da iniciraju razvod bez pozivanja na predvidjene razloge je Khula razvod (Khul'a) - takozvani razvod bez krivice, ali u tom slučaju ona gubi bilo kakvo pravo na finansijsko izdržavanje od strane bivšeg muža.

U slučaju razvoda i davanja majci starateljstva nad detetom, ona ne može da odvede dete van zemlje bez dozvole oca.

Žene u Alžiru koje su udate ali su mlađe od 18 godina, ne mogu putovati u inostranstvo bez dozvole muža.

Žena u Alžiru može naslediti samo polovinu onoga što nasleđuje muškarac.

Žene su u Alžiru u lošijem položaju u odnosu na muškarce i prema odredbama Krivičnog zakona.

Silovanje u braku u Alžiru nije kažnjivo zakonom.

Mnoge žene u Alžiru ne prijavljuju slučajeve bračnog silovanja usled društvenih pritisaka i teškoća u obezbeđivanju uverenja da su zaista žrtve silovanja. U slučaju supružničnog zlostavljanja, žrtva mora biti onesposobljena najmanje na 15 dana i imati potvrdu lekara o povredama da bi se podigla optužnica protiv supruga.

U drugim segmentima života, žene nisu u tolikoj meri izložene diskriminaciji u Alžiru, iako su svakako manje zastupljene od muškaraca. Žene u Alžiru su tokom 2012.godine više nego ranijih godina uključene u javni i politički život. U prethodnom sazivu Vlade 3 žene su bile članice kabineta.

U poslovnom životu, žene u Alžiru su prilično jednake sa muškarcima. One mogu posedovati preduzeća, sklapati ugovore i graditi karijere slično kao i muškarci.

Prema statistici za 2010. godinu, oko trećine sudija u Alžiru su žene, a preko 50% zaposlenik u medicinskoj profesiji takođe čine žene. Ipak, žene imaju manje šanse da dobiju jednaku pratu za isti rad ili da dobiju unapređenje, u odnosu na muškarce.

Obavezno služenje vojnog roka

Služenje vojnog roka je u Alžiru obavezno za sve muškarcije starije od 19 godina. Ali svi muškarci stariji od 30 godina izuzeti su od ove obaveze. Žene su potpuno isključene od učešća u oružanim snagama Alžira.

Muškarci koji su u uzrastu za služenje vojnog roka ne mogu napustiti zemlju bez saglasnosti Vlade Alžira.

Vojni rok u Alžiru traje 18 meseci, od čega je 6 meseci predviđeno za osnovnu obuku, a 12 meseci za civilne projekte kao što su ekonomski, administrativni, socijalni, kulturni, mada ima izveštaja koji potvrđuju da regruti ovih 12 meseci služe i u vojnim kopnenim snagama.

Po završetku redovne službe, vojnici u Alžiru moraju ostati dostupni Ministarstvu odbrane Alžira u narednih pet godina i mogu biti pozvani u službu u bilo kom trenutku, a posle toga oni postaju deo rezervnih vojnih snaga narednih 20 godina.

Svaki građanin Alžira koji je pozvan da ispuni svoju obavezu služenja vojnog roka, a ne prijavi se na naznačenu lokaciju u roku od 30 dana od naredbe, smatraće se da izbegava vojnu obavezu.

U Alžiru ne postoji zakonska odredba o prigovoru savesti. Za ono lice koje se pozove na prigovor savesti, takođe će se smatrati da izbegava vojnu obavezu.

Svako ko se bude smatrao krivim za izbegavanje vojne obaveze u Alžiru za vreme mira može biti kažnjen zatvorom od tri meseca do pet godina. Za vreme rata, kazna zatvora za isto delo iznosi od dve do deset godina.

Vojnik koji dezertira u zemlji, može biti kažnjen zatvorom od šest meseci do pet godina, u miru. Ako vojnik dezertira za vreme rata ili na teritoriji na kojoj je stanje opsade ili je proglašeno vanredno stanje, kazna može iznositi od dve do deset godina zatvora.

Dezerterstvo u inostranstvo se u Alžiru kažnjava zatvorom od dve do deset godina u miru i zatvorom od deset do dvadeset godina za vreme rata.

Dezerterstvo više od dva lica smatra se za dezerterstvo sa zaverom i u miru se kažnjava zatvorom od jedne do deset godina, a u ratu od pet do petnaest godina zatvora.

Ako vojnik dezertira u oružanu grupu ili među neprijateljske redove, maksimalna kazna u Alžiru je pogubljenje.

Svako ko se oglasi krivim za skrivanje, zapošljavanje ili je naručilac zapošljavanja onoga koje se traži zbog izbegavanja vojne obaveze ili svako do se oglasi krivim za pomaganje u izbegavanju vojne obaveze pogleže pod sistem vojnih sudova.

Oni koji podstiču druge na dezertiranje mogu biti kažnjeni zatvorom od 6 meseci do 5 godina u miru i od pet do deset godina zatvora za vreme rata. Oni koji kriju dezertere ili ih čuvaju od gonjenja mogu biti kažnjeni zatvorom od dva meseca do dve godine.

Iran - ljudska prava

Ljudska prava

Opozicija:

Iranska Vlada je u toku 2011.godine nastavila značajno da ograničava građanske slobode iranskog naroda, sa posebnim naglaskom na slobodu izražavanja i slobodu udruživanja. Režim posmatra kao pretnju svakog ko izrazi i najmanje neslaganje sa politikama iranske Vlade. Građani koji kritikuju vlast, učestvuju u mirnim protestima ili se bore za ljudska prava i demokratiju su zastrašivani, maltretirani, hapšeni, pritvarani i mučeni.

Praksa arbitrarnih hapšenja opozicionih aktivista i boraca za ljudska prava je široko rasprostranjena u Iranu. Građani koji se protive politikama Vlade zadržavaju se u pritvoru nedeljama, čak i mesecima bez ikakve formalne optužbe i bez obaveštavanja njihovih porodica.

Tokom februara i marta 2011.godine su se nastavile demonstracije na ulicama glavnog grada Teherana i u nekoliko drugih većih gradova. Demonstracije su bile organizovane u znak podrške pro-demokratskim protestima u susednim arapskim zemljama ali i kao vid protesta protiv pritvaranja iranskih opozicionih lidera. Vlasti Irana su nasilnim putem odgovorile na ove proteste, što je dovelo do smrti najmanje tri osobe, dok je na stotine građana uhapšeno.

Nakon što su bivši predsednički kandidati i opozicioni lider Hossein Mousavi i Mehdi Karroubi uputili poziv građanima za izlazak na masovne proteste u februaru 2011.godine, bezbednosne snage Irana su arbitrarno uhapsile na desetine članova opozicije u Teheranu i drugim gradovima. Nekoliko dana kasnije oba lidera, Mousavi i Karroubi su stavljeni u kućni pritvor zajedno sa svojim ženama bez ikakve formalne optužbe.

Vlasti Irana su u ovom periodu ( početak 2011.godine ) izdavale i opšte naloge za hapšenje (general warrants) kako bi se neometano vršila hapšenja protestanata ili onih osoba za koje se smatra da su protivnici režima. Ovi opšti (blanko) nalozi su kritikovani od strane Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija jer ne sadrže podatke i imena ljudi koji su uhapšeni.

Tokom 2011.godine režim je vršio progon političkih aktivista, studenata i advokata. Mnogi od njih su optuženi za "širenje propagande protiv režima", " nanošenje uvrede režimu" i otpadništvo. Ove slučajeve Vlada Irana je procesuirala kao slučajeve od važnosti za nacionalnu bezbednost države.

Vlasti kontrolišu političke opozicione aktiviste i tako što privremeno suspenduju neosnovane sudske procese protiv njih, a potom dozvole bezbednosnim službama da ih ponovo hapse. Jedan od načina na koji se vrši zastrašivanje članova opozicije u Iranu je kontinuirano pozivanje na informativne razgovore.

Režim Irana utiče na kontrolu opozicije i tako što bivšim političkim pritvorenicima izdaje zabranu izlaska iz zemlje.

Pojedinci koji javno kritikuju Vladu Irana suočavaju se sa represijom. Vlasti vrše nadzor nad sastancima, kretanjem i komunikacijom između članova opozicije i političkih aktivista.

Tokom 2011.godine zabeleženo je nekoliko slučajeva u kojima su vlasti Irana procesuirale građane optužujući ih za vređanje režima na osnovu presretanja njihovih pisama, i-mejlova i drugih oblika javne komunikacije.

U oktobru 2011.godine opozicione novine Rah-e Sabz su objavile da je studentski aktivista Peyman Aref kažnjen sa 74 udaraca bičem zbog pisanja „uvredljivog pisma" predsedniku Ahmadinedžadu. Aref je u pismu zapravo izrazio protest zbog sistema kažnjavanja studenata koji su politički aktivni. Peyman Aref je prethodno u martu 2010.godine osuđen na jednu godinu zatvora zbog „širenja propagande protiv režima".

Sudskom odlukom mu je stavljena i doživotna zabrana bavljenja novinarstvom, kao i na članstvo u političkim partijama.

 

Arbitrarna hapšenja, tortura i drugi  nehumani ili degradirajući postupci od strane pripadnika bezbednosnih snaga:

Vlada Irana i njene bezbednosne službe vrše brojne akte arbitrarnih hapšenja, nezakonitih ubistava, uključujući tu i ubistva koja su rezultat mučenja, nepružanja adekvatne zdravstvene nege i batinanja.

Redovne i paramilitarne jedinice bezbednosnih snaga Irana, kao što je Basij jedinica, vrše brojna kršenja ljudskih prava, ali ne postoje transparentni mehanizmi uz pomoć kojih bi se ovi slučajevi istraživali i procesuirali. Basij jedinica je paramilitarna jedinica koja je pod kontrolom trupa islamske revolucionarne garde (IRGC), jedne od jedinica iranske vojske.

.Za vreme februarskih protesta 2011.godine koji su održani u znak podrške „arapskom proleću", pripadnici vladine Basij jedinice su počinili nekoliko nezakonitih ubistava. Bezbednosne snage Irana su 14.februara 2011.godine lišile života dva studenta tokom demonstracija. Ubrzo potom, režimske novine su objavile vest da su studenti zapravo bili pripadnici Basij jedinice, a da su ubijeni od strane pripadnika terorističke grupe. Porodica i prijatelji poginulih studenata su demantovali ove navode.

Arbitrarna hapšenja su rasprostranjena praksa koju vlasti Irana koriste kako bi raširile strah među političkim aktivistima koji su pripadnici opozicije i protivnici režima. Hapšenje i držanje pojedinaca na izolovanim mestima bez mogućnosti komunikacije je takođe uobičajan metod koji koriste bezbednosne snage.

Policajci u civilu ili pripadnici bezbednosnih snaga Irana često odvode novinare i političke aktiviste bez obaveštenja, a vladini zvaničnici poriču umešanost vlasti u ove nestanke.

Takođe prijavljeni su i slučajevi da vlasti Irana privode pojedince i drže ih na izolovanim mestima i po nekoliko dana ili duže, pre nego što im dozvole da se jave porodicama. Ovim pojedincima je često oduzeto pravo da imaju zakonskog predstavnika. U zakonu nije određen vremenski rok za pritvor, niti pravno sredstvo da se proveri zakonska osnovanost pritvaranja.

Policajci u civilu često bez ikakvog sudskog naloga vrše racije po kućama ili kancelarijama, pri čemu konfiskuju lična dokumenta, pasoše, kompjutere i hapse pojedince koji su osumnjičeni za širenje propagante protiv Vlade Irana.

Iako Ustav Irana i zakon zabranjuju torturu, postoje brojni izveštaji o tome kako pripadnici bezbednosnih snaga Irana i zatvorsko osoblje vrše torturu nad osobama u pritvoru i zatvorenicima.

Vlada Irana je u više navrata podržavala upotrebu šibanja i amputacije, navodeći da su to mere kažnjavanja a ne metod mučenja. Naime, šibanje i amputacija su prema iranskom krivičnom zakonu definisane kao legitimne kazne za određena dela,kao što su vređenje javnih funkcionera, objavljivanje lažnih informacija, zločini protiv javnog morala kao na primer preljuba, što nailazi na velike kritike međunarodne zajednice.

Specijalni izvestilac Ujedinjenih nacija za slučajeve mučenja i drugih surovih, nehumanih ili degradirajućih postupaka ili kažnjavanja je objavio da su batinanje, boravak u samici, maltretiranje i uskraćivanje medicinske nege uobičajena praksa postupanja pripadnika bezbednosnih snaga u Iranu. Ovakvo ponašanje se uglavnom primenjuje prema članovima opozicije, novinarima i aktivistima za ljudska prava.

Neke od uobičajenih metoda mučenja i zlostavljanja koje se koriste prilikom pritvaranja i u zatvorima su: batinanje, silovanje, seksualno ponižavanje, šutiranje privedenih lica vojničkim čizmama, vešanje privedenih lica za ruke i noge, pravljenje opekotina uz pomoć cigareta, čupanje noktiju, uskraćivanje sna, šibanje kablovima, dok se u nekim slučajevima pritvorenici teraju da jedu izmet. Kako bi se mučenje intenziviralo, zatvorenici prvo bivaju poliveni vodom, a potom udarani strujom iz električnim kablovima. Električni kablovi se koriste i u svrhu izvođenja elektrošokova na reproduktivnim organima pritvorenika.

Kao jednu od tehnika vršenja torture nad pritvorenicima, pripadnici bezbednosnih snaga koriste i „belo mučenje". Naime, zatvorenici se stavljaju u samice koje su obojene u belo, odeća zatvorenika je takođe bela, dok im se kao hrana daju samo bele namirnice na belim tanjirima. Prilikom boravka u ovim samicama, zatvorenicima je zabranjeno da govore ili da na bilo koji način ispuštaju glas. Ova metoda dovodi do senzorne deprivacije i gubljenja osećaja identiteta kod osobe koja joj je izložena.

 

Sudski postupak:

  Ustavom Irana je definisano da je pravosuđe „nezavisna grana vlasti", ali je u praksi sudski sistem korumpiran i podložan političkom uticaju, odnosno pritisku izvršne grane vlasti.

Pravosudni sistem je odigrao ključnu ulogu u podrivanju političkih reformi i u suzbijanju disidentskog pokreta tako što je procesuirao i zatvarao reformistički orijentisane političare, novinare, studente i borce za ljudska prava na osnovu slabo potkrepljenih optužbi baziranih na ugrožavanju državne bezbednosti.

Iranski zakon nije definisao šta je politički zločin niti šta se pod tim terminom podrazumeva. Nedefisanost ovog pojma omogućava zvaničnicima, u koje spada i predsednik Irana, Mahmud Ahmadinedžad, da daju izjave kako u toj zemlji nema političkih zatvorenika. Međutim, posmatrači za ljudska prava su dokumentovali na desetine slučajeva osoba koje su u zatvoru zbog svojih uverenja i političkih aktivnosti.

Prema iranskom pravu, optuženi ima pravo na javno suđenje koje uključuje i porotu. Ipak, ovo pravo je često zanemarivano u praksi.

Službenici u pravosuđu zanemaruju pravo na pravedno suđenje. Sudstvo takođe zanemaruje i pretpostavku nevinosti optuženih, kao i pravo da optuženi izabere advokata ili da mu se isti dodeli.

Advokati koji brane političke zatvorenike ističu da sudije nisu nezavisne i da su često pod uticajem zvaničnika obaveštajnih službi Irana. Brojni politički aktivisti i kritičari Vlade Irana koji se nalaze u zatvoru, osuđeni su na osnovu nejasno definisanih optužbi kao što su „delovanje protiv nacionalne bezbednosti", „širenje propagande protiv sistema", „vređanje iranskih vođa" i „učestvovanje na nezakonitom skupu".

Specijalni izvestilac Ujedinjenih nacija za stanje ljudskih prava u Iranu, Ahmed Shaheed, je u svom izveštaju iz oktobra 2011.godine naveo da postoji nekoliko optužbi da su tužioci bili upućeni u to kakva će biti sudska odluka i pre nego što bi se optuženi pojavio u sudnici na izricanju kazne.

Politički zatvorenici su primoravani da se odreknu svog prava da izaberu advokata koji će ih braniti. Ni advokati optuženih nisu pošteđeni u ovom procesu, jer oni advokati koji brane političke zatvorenike i sami postaju žrtve maltretiranja, ispitivanja i pritvaranja, većinom pod optužbama za ugrožavanje državne bezbednosti i sistema. U periodu od 2009.godine do početka 2012.godine, čak 42 advokata koji su zastupali političke zatvorenike su procesuirana.

Sudije određuju velike iznose za kauciju političkim pritvorenicima, koje u nekim slučajevima iznose i do 800 hiljada dolara (USD). Ovi iznosi znatno nadmašuju finansijske mogućnosti pritvorenika, čije porodice bivaju primorane da prodaju imovinu kako bi sakupile dovoljan novčani iznos.

Sudija može na osnovu diskrecione odluke da produži pritvor optuženom, te se dešava da pritvor pre početka suđenja traje i po nekoliko meseci.

Često se događa da se suđenja vrše u tajnosti, dok su druga namerno otvorena za javnost kako bi se publikovalo iznuđeno priznanje.

Postojanje smrtne kazne u iranskom pravosudnom sistemu je predmet konstantnih kritika od strane međunarodnih organizacija. Iran je prva zemlja u svetu prema broju izvedenih pogubljenja po glavi stanovnika u toku godine.

Iako je najveći broj osoba pogubljeno zbog prekršaja vezanih za narkotike, veliki broj političkih zatvorenika je takođe osuđen na smrt i to najčešće zbog moharebeha (neprijateljstva prema Bogu). Posmatrači za ljudska prava navode da su brojne osobe koje su pogubljene zbog krivičnog dela kao što je trgovina narkoticima zapravo politički disidenti.

Samo u januaru 2011.godine su pogubljene 83 osobe. Do septembra 2011. godine izvedeno je više od 200 zvanično objavljenih pogubljenja, uključujući i preko 20 javnih vešanja. Procenjuje se da je još najmanje 146 pogubljenja izvedeno u tajnosti, bez znanja advokata ili rođaka optuženog. U 2011.godini izvedeno je oko 670 pogubljenja.

Prema izveštaju Specijalnog izvestioca Ujedinjenih nacija za ljudska prava u Iranu Ahmeda Shaheed-a iz oktobra 2012.godine, najmanje 300 pogubljenja je izvedeno od januara do oktobra 2012.godine.

 

Žene:

Ustavom Irana su formalno zagarantovana jednaka prava žena i muškaraca pred zakonom, kao i sva ljudska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava koja nisu suprotstavljena vrednostima islamske religije.

Međutim, islamski građanski zakon i krivični zakon Irana legalizuju subordinaciju (potčinjavanje) žena, tretirajući ih kao građane drugog reda sa nejednakim pravima.

Zakon Irana uskraćuje ženama jednaka prava u pitanjima braka, razvoda, starateljstva nad decom i nasledstva. Svedočenje dve žene na sudu ima snagu svedočenja jednog muškarca. Žena u Iranu ne može da izvadi pasoš niti da putuje bez pismene dozvole muža. Ženama je neophodna dozvola muža ili oca da bi putovale van granica zemlje.

Jedan od vidova diskriminacije žena je taj što iako žene mogu da se kandiduju za poslanička mesta u Parlamentu i gradskom Veću, one ne mogu da se kandiduju za mesto predsednika Irana niti za Skupštinu eksperata.

Ženi je neophodna dozvola za brak od njenog staratelja bez obzira na njene godine. Iranka ne može da prenese svoju nacionalnost na dete koje je rođeno u braku sa stranim državljaninom.

Iranski državni mediji promovišu tradicionalne uloge za žene pre nego ulogu žene kao profesionalca u svojim karijerama. Neki zvaničnici, uključujući predsednika Ahmadinedžada ohrabruju žene da posvete više vremena porodici i da rade pola radnog vremena ili od kuće.

Preljuba se u Iranu kažnjava kamenovanjem, ali nije zabeležen nijedan slučaj kamenovanja tokom 2011.godine. Zakon omogućuje žrtvi kamenovanja da bude oslobođena ukoliko on/ona uspe da pobegne i preživi. Međutim, ženama je mnogo teže da pobegnu, s obzirom da se one prilikom kamenovanja zakopavaju do vrata. Sa druge strane, muškarci su zakopani samo do struka.

Mediji su izvestili o nekoliko hapšenja tokom leta 2011.godine, kada su policajci zaustavljali vozila kako bi uhapsili žene koje ne nose hidžab (tradicionalna muslimanska nošnja za žene). Naime od 1979.godine, ubrzo nakon osnivana islamske Republike Iran usvojen je zakon po kojem su žene obavezne da nose hidžab. Tokom cele 2011.godine su zabeleženi brojni slučajevi u kojima su žene hapšene zbog oblačenja tesne odeće.

 

Verske manjine:

Ustav islamske Republike Irana proglašava šiitsko tumačenje islama za zvaničnu državnu religiju.

Ustavom su takođe sunitskim muslimanima data veća prava nego ostalim verskim manjinama u zemlji. Njima se garantuje „puno poštovanje religije" i sloboda da izvode verske obrede. Međutim, u praksi su sunitski muslimani žrtve diskriminacije i marginalizacije jer šiiti drže svu političku moć u državi u svojim rukama. Sunitima nije dozvoljeno da grade džamije u većim gradovima (uključujući i Teheran). Još jedan dokaz diskriminacije je što od 1979.godine nijedan sunitski musliman nije izabran na mesto ministra u Vladi Irana ili na mesto zamenika ministra. Suniti, koji čine oko 10 % stanovništva u Iranu, su diskriminisani i što se tiče zapošljavanja.

Ostale manjinske verske zajednice u Iranu čine samo 2 % od ukupnog broja stanovnika i njih čine: Zoroastrijanci, Jevreji, hrišćani i Bahajci.

U provinciji Fars, pripadnici jedinice Basij (paramilitarne jedinice pod kontrolom iranske vojske) su u septembru 2011.godine napali članove najveće Sufi grupe (Sufisti su pripadnici jedne od frakcija islama) i ubili jednog od članova te grupe.

Zoroastrijanci (pripadnici religije zasnovane na predanjima proroka Zaratustre ), Jevreji i hrišćani su priznati kao verske manjine po iranskom Ustavu. Ukupno pet mesta u Parlamentu Irana je rezervisano za ove tri grupe, ali pripadnici ovih verskih grupa nemaju prava da imaju značajnije funkcije u Vladi.

Zakonom Iaran je definisano da musliman koji se preobrati u drugu religiju može biti kažnjen smrtnom kaznom zbog otpadništva od islama. Na desetine evangelističkih hrišćana je uhapšeno u toku 2011.godine jer su se preobratili iz islama u evangelističku veru.

U septembru 2011.godine sud je osudio šest članova iranske evangelističke crkve na jednu godinu zatvora zbog „širenja propagande protiv države" i praktikovanja prozelitizma (nametljivo nagovaranje i uticaj na pojedince sa ciljem da pređu u drugu veru).

Najpoznatiji primer diskriminacije evangelista je slučaj pastora Yousefa Nadarkhania. Nadarkhani se još od 2009.godine nalazio u zatvoru gde mu je nekoliko puta prećeno da će biti optužen za otpadništvo od islama ukoliko se ne odrekne svoje religije. Nakon što je odbio da se odrekne evangelizma, sud je potom 2010.godine doneo presudu kojom proglašava Yousef-a krivim za otpadništvo i osuđuje ga na smrtnu kaznu. Ovu presudu je potvrdio Vrhovni sud u junu 2011.godine. Nakon pritiska javnosti i nevladinih organizacija, Yousef-u je zakazano novo suđenje za septembar 2012.godine. Na suđenju u septembru 2012.godine pastor Nadarkhani je oslobođen optužbi za otpadništvo.

Ustav Irana ne priznaje bahaizam kao religiju, bez obzira što su Bahajci najveća nemuslimanska verska manjina u Iranu. Naime, bahai religija je nastala u Iranu i zasniva se na preuzimanju elemenata svih drugih religija i teži ka uspostavljanju jedne univerzalne zajednice. Bahajci, koji su proglašeni za jeretike od strane iranskih vođa, su sistematski proganjani i lišeni osnovnih prava, uključujući i pravo na visoko obrazovanje. Broj Bahajaca koji su zatvoreni na osnovu politički motivisanih optužnica je tokom 2011.godine bio u porastu.

Vlasti Irana vrše progon i onih Bahajaca koji drže predavanja i podučavaju članove svoje zajednice, kojima režim ne dozvoljava da pohađaju fakultet.

U maju 2011.godine pripadnici bezbednosnih snaga su uhapsili najmanje 30 Bahajaca tokom serije koordinisanih racija u nekoliko većih gradova. Svi koji su uhapšeni su bili povezani sa Bahajskim institutom za visoko obrazovanje (Baha'i Institute for Higher Education). Ovaj institut je osnovan 1987.godine kao odgovor vlastima na lišavanje bahajskih studenata prava na visoko obrazovanje. U oktobru 2011.godine najmanje 100 Bahajaca se nalazilo pritvoreno u iranskim zatvorima.

 

Etničke manjine:

Ustav Irana garantuje poštovanje prava svim etničkim grupama i plemenima. Ipak, u praksi se etničke manjine između ostalog i Kurdi, Baloki, Azeri i Turkemni često suočavaju sa diskriminacijom i marginalizacijom.

Pripadnici etničkih manjina žive najčešće u nerazvijenim i zapostavljenim oblastima države. Njima nije dozvoljeno da upotrebljavaju svoj jezik u medijima i u školama.

Vlada Irana reaguje na žalbe etničkih manjina i na nemire koji su izazvani diskriminacijom manjinskih grupa tako što ih ignoriše ili tako što ih suzbija nasilnim putem.

U poslednje dve godine, u periodu od 2010. do 2012.godine, represija nad etničkim manjinama je povećana. Vlada Irana ograničava kulturnu i političku aktivnost Azara, Kurda, Baloka i arapske manjine.

U aprilu 2011.godine vlasti Irana su ugušile proteste u oblasti Khuzestan, koja se nalazi na jugozapadu Irana, na kojima su pripadnici arapske etničke manjine (kojih u Iranu ima oko pola miliona ) protestvovali protiv političke, društvene i ekonomske diskriminacije ove etničke manjine. U sukobima policije i protestanata poginulo je najmanje deset osoba, dok je oko 150 osoba uhapšeno. U januaru i februaru 2012.godine u Iranu je otpočeo talas hapšenja aktivista za prava arapske manjine. Samo u gradu Shush, pripadnici Ministarstva za obaveštajne poslove (Ministry of Intelligence) su uhapsili preko 30 osoba koje su aktivno podržavale i pozivale na bojkot parlamentarnih izbora u martu 2012.godine. Akcija hapšenja je rezultirala sa preko 60 uhapšenih osoba u provinciji Khuzestan, na jugozapadu Irana.

Kurdi, koji kao jedna od najbrojnijih etničkih manjina u Iranu (naseljavaju većinom severozapadne delove Irana) su takođe izloženi primerima lošeg postupanja od strane iranske vlasti. Zaključno sa oktobrom 2011.godine najmanje 16 pripadnika kurdske etničke manjine je čekalo izvršenje smrtne kazne, jer su optuženi za navodne zločine protiv nacionalne bezbednosti i za moharebeh („neprijateljstvo prema Bogu", što je glavno krivično delo u Iranu ).

 

Sloboda medija i izražavanja:

Ustavom Irana je garantovana sloboda govora i sloboda štampe, osim ukoliko su govor ili tekst u suprotnosti sa fundamentalnim principima islama ili „prava javnog mnjenja". Međutim, Ustavom Irana nije jasno određeno šta spada pod „fundamentalne principe islama" i šta su to „prava javnog mnjenja", što u praksi dovodi do toga da vlasti slobodno tumače ove odredbe ograničavajući time slobodu govora.

Prema zakonu Irana, „svako ko širi bilo koji oblik propagande protiv države" može da bude kažnjen zatvorskom kaznom od godinu dana, iako u zakonu nije definisano šta spada pod „propagandu". Zakon takođe omogućava procesuiranje pisaca koji svojim pisanjem podstiču na dela protiv države i nacionalne bezbednosti, ili koji svojim pisanjem vređaju islam. Kazna za pisanje koje vređa islamsku religiju je smrtna kazna.

Komitet za zaštitu novinara navodi da je i u toku 2011.godine Vlada Irana nastavila kampanju uperenu protiv novinara i slobode medija. Vlada Irana je tokom cele godine privodila, pritvarala, mučila ili novčano kažnjavala urednike i novinare zbog njihovog izveštavanja. Iran je država sa najvećim brojem uhapšenih novinara na svetu.

Zaključno sa decembrom 2011.godine, u iranskim zatvorima nalazilo se 42 novinara. Od ukupnog broja novinara, čak polovina njih je optužena zbog vršenja dela koja su usmerena protiv države i smeštena u samicama u iranskim zatvorima.

Iranske vlasti su u septembru 2012.godine uhapsile Zhilu Bani-Yaghoub, novinarku koja je više puta tokom prethodne tri godine dobila nagradu za novinarsku hrabrost i osudile je na godinu dana zatvorske kazne zbog širenja propagande protiv režima. Odlukom suda joj je zabranjeno pojavljivanje u medijima i bavljenje novinarstvom tokom narednih 30 godina.

Nevladine organizacije su izvestile da je tokom 2011.godine najmanje 60 novinara bilo prinuđeno da napusti Iran zbog straha od progona.

Vlada Irana je u toku 2011.godine zabranjivala zaposlenima u stranim medijima da snimaju video snimke ili da fotografišu na celoj teritoriji zemlje. Strani dopisnici moraju da dostave detaljne planove puta i teme svojih članaka pre nego što im se odobri viza. Iako su veće međunarodne novinske kuće zadržale prisustvo u glavnom gradu Teheranu, njihovi novinari ne mogu slobodno da se kreću i izveštavaju, naročito u oblastima van glavnog grada.

Takođe, Vlada Irana je pod izgovorom "zaštite nacionalne bezbednosti" tokom 2012.godine procesuirala novinare i pojedince koji su davali intervjue za zapadne medije.

Tokom 2011.godine, Vlada Irana je zabranjivala, zatvarala i cenzurisala publikacije koje su bile kritične prema vlastima. Vlada Irana je značajno ograničila delovanje nezavisnih medija zatvaranjem ili zabranjivanjem opozicionih i reformističkih novina, kao i cenzurisanjem vesti. Štampani mediji koji su pod kontrolom Vlade su takođe žrtve restrikcija i cenzure.

Sve veći broj političkih, socijalnih i kulturnih tema se smatra nepoželjnim. Visoki savet za nacionalnu bezbednost (High National Security Council) često izdaje novinama direktive putem kojih zabranjuje izveštavanje o određenim temama, kao što su kršenja ljudskih prava i opozicioni pokret.

U septembru 2011.godine Ministarstvo za kulturu i usaglašavanje sa islamom je zatvorilo nedeljnik Shahrvand (što u prevodu znači Građanin) i dnevne novine Ruzegar (Vreme), zbog vređanja vlasti i „propagande usmerene protiv države".

Prema Ustavu Irana , privatno emitovanje programa je zabranjeno. Svi sadržaji na kanalima državne televizije, koja je glavni izvor informacija za mnoge Irance, su strogo nadzirani i cenzurisani. Od poslednjih predsedničkih izbora 2009.godine pa sve do danas, državna televizija je najčešće ignorisala proteste opozicije ili je o njima izveštavala u negativnom kontekstu. Deo sadržaja koji se emituje na državnoj televiziji se pušta u etar po naređenjima službi bezbednosti Irana, uključujući i iznuđena priznanja političkih zatvorenika.

Vlada Irana kontroliše i održava monopol nad svim televizijskim i radio stanicama koje deluju u Iranu. U novembru 2011.godine, šef policije je upozorio kompanije koje reklamiraju emitovanje kanala preko satelita da bi mogle da se suoče sa krivičnim optužbama zbog toga. Emitovanje stranih programa kao što su BBC Persian i Glas Amerike (Voice of America) je u toku 2011.godine bilo blokirano od strane vlasti Irana, navodno zbog špijunaže i širenja zavere protiv Irana.
Izdavači knjiga su u obavezi da, pre objavljivanja knjiga, zatraže dozvolu za to od Ministarstva kulture i usaglašavanja sa islamom (Ministry of Culture and Islamic Guidance), koje vrši pregled svih rukopisa. Ovo ministarstvo takođe vrši proveru i stranog štampanog materijala pre nego što se objavi na domaćem tržištu.
U januaru 2011.godine Vlada Irana je zabranila objavljivanje i prodaju svih knjiga pisca Paula Koelja ( Paulo Coelho) zbog toga što je pružio podršku novinaru koji je govorio protiv iranske vlade.

 

Sloboda interneta:

Režim u Iranu je i tokomm 2011.godine nastavio da ograničava slobodu interneta. Svi internet servis provajderi moraju da budu odobreni od strane Ministarstva za kulturu Irana i usaglašeni sa odredbama islama. Vlasti Irana takođe zahtevaju da se svi vlasnici internet stranica i blogova registruju kod istog ministarstva.

U toku 2011.godine u Iranu je blokirano na desetine hiljada sajtova koji su proglašeni nemoralnim ili opasnim po nacionalnu bezbednost države. Iranski zvaničnici konstantno upozoravaju da se društvene mreže koriste od strane zapadnih obaveštajnih službi za skupljanje ličnih podataka i regrutovanje špijuna. Vlasti su pojačale nadzor nad internet aktivnostima iranskih građana, što dovodi do toga da je veliki broj blogera uhapšen zbog komentara ostavljenih na internetu.

Iranski režim je u 2011.godini osnovao Policijsku jedinicu za kontrolu internet sadržaja (Online police unit) kako bi pojačao kontrolu interneta. Zvaničnici su u martu 2011.godine objavili i nameru da stvore "nacionalni internet" i tako ograniče pristup građana globalnoj internet mreži.

U nekoliko navrata tokom 2011.godine, vlasti Irana su sa namerom ograničavale brzinu interneta kako bi sprečili građane da skidaju materijale sa mreže. Na osnovu naređenja Ministarstva za komunikacije i internet tehnologiju (Ministry of Communications and Internet Technology) domaćinstvima i internet kafeima je zabranjeno da imaju brz pristup internetu.

Humanitarni radnici:

Vlada Irana je u toku 2011.godine nastavila da poriče univerzalnost ljudskih prava i nastavila je da insistira na tome da pitanja ljudskih prava treba posmatrati u kontekstu "kulture i verovanja" jedne zemlje.

Situacija za nevladine organizacije u Iranu se značajno pogoršala tokom poslednjih godina. Vrlo mali broj nevladinih organizacija u državi može neometano da funkcioniše uz postojanje ovakve represivne politike.

Jedan od primera ograničavanja rada humanitarnih radnika i aktivista se desio u januaru 2011.godine kada sud je podigao optužnicu protiv Nasrin Sotoudeh, istaknute advokatice i aktivistkinje za ljudska prava, za "delovanje protiv nacionalne bezbednosti", "širenje propagande protiv režima" i "članstvo u zabranjenoj organizaciji" (Centru za borce za ljudska prava) i osudio je na 11 godina zatvorske kazne. Sudskom odlukom je Nasrin Sotoudeh zabranjeno da se bavi pravom kao i da napušta zemlju sledećih 20 godina.

Ubrzo nakon donošenja presude za Nasrin Sotoudeh, vlasti Irana su uhapsile i njenog muža. On je pušten na slobodu bez podizanja optužbe nakon što je nedelju dana zadržan u pritvoru. U septembru 2011.godine pravosnažnom odlukom Nasrin je umanjena zatvorska kazna na šest godina zatvora.

U septembru 2011.godine serija hapšenja članova organizacije Centra za borbu za ljudska prava se nastavila. Bezbednosne snage su uhapsile Abdolfattah Soltani-ja, još jednog od istaknutih članova organizacije. Soltani je (pored optužbi za delovanje protiv nacionalne bezbednosti) optužen i za to što je primio "nezakonitu nagradu", što se odnosilo na Soltanijevo dobijanje Nirnberške nagrade za ljudska prava (the Nurenberg International Human Rights Award).

Na meti napada su i humanitarni radnici koji se bore za prava žena i manjina.

U junu 2011.godine policajac u civilu je pretukao aktivistkinju i borca za ženska prava Haleh Sahabi-ju, što je kod nje izazvalo srčani udar, a ubrzo potom i smrt. Sredinom decembra 2011.godine jedan član parlamenta Irana, Ali Motahari je javno priznao da vlasti "nisu želele da ona umre i da je to što se dogodilo rezultat nedostatka pažnje agenata".

Uslovi u zatvorima:

Uslovi u zatvorima u Iranu su izuzetno loši. Zatvorske ustanove su stare i prenatrpane. Postoji problem nedostatka higijene, a zatvorenici se često žale na neadekvatnu zdravstvenu negu.

Zbog prenatrpanosti u iranskim zatvorima, mnogi zatvorenici su prinuđeni da spavaju na podovima, u holovima zatvora, pa čak i u zatvorskom dvorištu. U aprilu 2011.godine Younes Mousavi, član Komisije za pravosuđe u parlamentu, izjavio je da su zatvori toliko prenatrpani da su neki zatvorenici prinuđeni da spavaju na stepenicama. Dešava se da dolazi i do restrikcije vode, a takođe postoje i problemi sa kanalizacijom u zatvorima. Zbog izuzetno loših uslova u iranskim zatvorima, zatvorenici često štrajkuju glađu u znak protesta.

Zatvorenici su često izloženi maltretiranju od strane zatvorskih čuvara. Pored toga što su često držani u samicama, mnogim zatvorenicima se ne daje adekvatna hrana ni medicinska nega kako bi se olakšalo iznuđivanje priznanja.

Predstavnici zatvorske uprave kažnjavaju zatvorenike fizičkim nasiljem ukoliko protestvuju zbog loših zatvorskih uslova.

Postoje podaci o tome da je zatvorska uprava kažnjavala zatvorenike tako što ih je slala napolje bez odeće na duži vremenski period. Zatvorenici su često izloženi senzornoj deprivaciji, odnosno ili su okruženi svetlošću tokom 24 sata ili potpunom tamom.

Iran i dalje nastavlja praksu zatvaranja političkih aktivista u samice na duge vremenske periode, odbijajući im pravo na posete članova porodice kao i pravo na pravno zastupanje. Politički zatvorenici su izneli optužbe da su žrtve psihološkog i fizičkog mučenja, kao i silovanja od strane zatvorskih čuvara.
Stavljanje političkih zatvorenika zajedno sa osuđenim kriminalcima je još jedan metod koje vlasti koriste da kazne protivnike režima. Neki od bivših pritvorenika su izjavili da su ih nakon mučenja u zatvoru primoravali da, po izlasku iz zatvora potpišu dokument u kome izjavljuju kako nikad nisu bili maltretirani.

Novinar Issa Saharkhiz, koji se nalazi u zatvoru, optužio je zatvorsku upavu da koristi teške zatvorske uslove kako bi polako ubila političke zatvorenike.

Tokom 2011.godine bilo je nekoliko prijava da su vladini agenti olakšavali ili podsticali silovanje pritvorenih lica i zatvorenika.

U junu 2011. godine, nevladina organizacija IHRDC (Iran Human Rights Documentation Center) je objavila izveštaj pod naslovom "Preživeti silovanje u iranskim zatvorima" u kome je pet bivših zatvorenika priznalo da su bili žrtve silovanja u zatvoru. Od njih petoro, čak četvoro je bilo silovano od strane zatvorskih čuvara.

Vlasti Irana takođe održavaju i „tajne" zatvore i pritvorske centre, koji se nalaze van nacionalnog zatvorskog sistema i u kojima se zlostavljanja pritvorenika redovno dešavaju.

Vlada Irana nije dozvolila nijednoj organizaciji, uključujući tu i agencije Ujedinjenih nacija, da vrši nezavisno i nepristrasno posmatranje zatvorskih uslova.

 

Korupcija:

U 2011.godini Iran je prema indeksu o percepciji koprupcije rangiran kao 120-ta od 183 države sveta. Korupcija u Iranu je ostala jedan od ključnih problema, uprkos redovnim pozivima koji se upućuju vlastima da reše ovaj problem.

Postoji nekoliko faktora koji uzrokuju široko rasprostranjenu korupciju u Iranu. Među tim faktorima su: preterana umešanost države u ekonomiju, manjak transparentnosti, neefikasnost nadzornih tela, glomazni birokratski aparat i loše plaćeni službenici u javnom sektoru.

Podmićivanje, favorizovanje i kronizam (dodeljivanje istaknutih položaja prijateljima) su normalni aspekti dnevnog života za Irance. Stanovnici Irana često moraju da plaćaju mito ili da se oslone na privatne veze kako bi dobili neku uslugu, vodili biznis, ubrzali birokratsku proceduru ili efikasno razrešili pravni spor.

Građani generalno imaju veoma malo podataka o operacijama iranske Vlade i načinu na koji ona troši državni novac. Nadzorna tela koja bi trebalo da vrše kontrolu nad finansijama nisu nezavisna. Na primer, vladina agencija za kontrolu finansija (Supreme Audit Court) je pod kontrolom iranskog Parlamenta, a njeni nalazi mogu da budu poništeni odlukom suda.

U 2011.godini se dogodio najveći slučaj bankarske pronevere u Iranu do sada, koji je razotkriven od strane medija. Suma proneverenog novca iznosi oko 2.6 milijarde američkih dolara (USD $), a u ovaj bankarski skandal su umešani i neki iranski političari, uključujući i šefa kabineta predsednika Ahmadinedžada, Esfandiara Rahim Mashei-ja. Do kraja 2011.godine je uhapšeno nešto manje od 50 osoba. U julu 2012.godine četiri osobe umešane u ovu proneveru su osuđene na smrtnu kaznu, dve osobe su osuđene na doživotnu kaznu, dok je još 33 osobe osuđeno na zatvorsku kaznu u dužini od 25 godina. Identitet optuženih nije objavljen u javnosti.

Predsednik Irana, Ahmadinedžad je demantovao da je Vlada na bilo koji način povezana sa ovim slučajem.

Naftni sektor je takođe potresao skandal sa korupcijom tokom 2011.godine. Naime, u martu 2011.godine vrhovni vođa Irana Hamnei je objavio da će kompletno svi ugovori o nafti i gasu biti dodeljeni novoj firmi Petro Nahad, koja nije pod nadzorom parlamenta niti regulatornih tela. Svi prihodi od ostvarivanja ugovora će biti uplaćeni na račun te firme, a sve finansijske i administrativne odluke u firmi će donositi bord direktora. Dva od ukupno tri člana borda direktora su Hamneijev sin – Mojtaba Khamenei i Gholamali Haddad Adel, koji je Mojtabin tast.

 

 

DR Kongo - ljudska prava

Ljudska prava

Zloupotrebe od strane bezbednosnih snaga:

U istočnim provincijama DR Konga pripadnici zvaničnih bezbednosnih snaga (FARDC) i pripadnici oružanih pobunjeničkih grupa vrše ozbiljne zloupotrebe ljudskih prava.

Devet vojnika pripadnika kongoanskih oružanih snaga, uključujući i pukovnika, osuđeni su za zločine protiv čovečnosti, među kojima najviše zbog slučajeva silovanja. Zločini su počinjeni 1. januara 2011.godine u gradu Fizi, u provinciji Južni Kivu. Ovo je jedan od retkih primera da su počinioci odmah privedni i pravno procesuirani, dok u većini drugih slučajeva nema blagovremene istrage o masovnim silovanjima i drugim zločinima počinjenim od strane pripadnika državnih službi bezbednosti.

Opšti izbori koji su održani u DR Kongu u novembru 2011.godine propraćeni su brojnim nepravilnostima i kršenjima ljudskih prava, uključujući protivpravna ubistva i proizvoljna hapšenja od strane snaga bezbednosti. Procenjuje se da je najmanje 33 ljudi ubijeno od strane snaga bezbednosti tokom novembra 2011.godine.

Radnici humanitarnih organizacija koja se bave zaštitom ljudskih prava i novinari suočavaju se sa zastrašivanjem od strane snaga bezbednosti, a takođe su im ograničene sloboda udruživanja i izražavanja. U nekoliko slučajeva tokom 2011.godine policija je hapsila i tukla novinare zbog njihovog izveštavanja.

Nakon što je 27.februara 2011.godine napadnuta predsednička palata i vojni logor u Kašaisi u pokušaju izvođenja državnog udara, usledio je talas sprovođenja proizvoljnih hapšenja, kojim su najviše bili ciljani ljudi iz pokrajine Ekvatour (koja se nalazi na severo zapadu zemlje). Prema podacima koje su saopštili policijski zvaničnici za pokušaj džavnog udara osumljičen je general Faustin Munene koji se nalazi u egzilu u Republici Kongu, zajedno sa glavnim komandantom milicije iz provincije Ekvator.
Usled nepostojanja discipline u državnoj vojsci, i neredovnog plaćanja,veliki broj pripadnika vojske DR Konga koristi se taktikama zastrašivanja lokalnog stanovništva sa ciljem da im obezbede hranu.

Proizvoljna i nezakonita hapšenja su uobičajena praksa u DR Kongu, i toliko su česta pojava da se smatraju normalnim procedurama. Proizvoljna hapšenja se od strane policije često koriste sa ciljem iznude novca od civila. Članovi državne policije i drugih državnih bezbednosnih službi često hapse i pritvaraju civile na proizvoljan i nezakonit način, uz uživanje apsolutne nekažnjivosti, a puštaju ih na slobodu tek nakon što plate otkupninu.

Takođe, policija u DR Kongu često hapsi opozicione aktiviste i kritičare vlasti i zadržava ih u pritvoru bez zvaničnog podizanja optužnice, uz uskraćivanje pristupa advokatu.

Pripadnici bezbednosnih snaga se takođe sumnjiče za regrutovanje dece i zloupotrebe civila u formi prinudnog rada. Takođe sumnjiče se i za neke od otmica civila, ali i za nestanke nekih članova opozicionih partija.

Jedna od većih zloupotreba ljudskih prava u DR Kongu su nekažnjivost koju uživaju pripadnici bezbednosnih snaga koji širom zemlje vrše ozbiljne zloupotrebe ljudskih prava uključujući proizvoljna i nezakonita ubistva, prinudne nestanke, torturu silovanja i arbitrarna hapšenja i zadržavanja u pritvoru.

Nekažnjivost za zloupotrebe počinjene od strane bezbednosnih snaga i pripadnika vlasti je ozbiljan problem u DR Kongo.
Visoko rangirani oficiri utiču na sklapanje vansudskih poravnanja u slučajevima kada su njihovi vojnici umešani u silovanja.

Zloupotrebe od strane pobunjeničkih grupa:

Tokom 2011.godine pobunjeničke grupe vršile su nasilje i druge zloupotrebe nad civilima, uključujući nezakonita ubistva, torturu, prinudne nestanke, otmice i silovanja. Takođe pobunjeničke grupe su tokom 2011.godine vršile regrutaciju dece za učešće u borbama.

Neki od počinjenih zločina su i prisilni rad, nelegalno eksploatisanje rudnih bogatstava na istoku zemlje i nelegalna trgovina.

Dezertiranjem određenog broja ljudi iz vojske i kreiranjem oružane grupe M23 tokom aprila 2012.godine stvoren je novi bezbednosni izazov za kongoansku vojsku koja se fokusira na suzbijanje zločina počinjenih od strane ove grupe.
Mnoge oružane grupe su iskoristile situaciju bezbednosnog vakuuma i pregrupisanje vojnih jedinica da prošire oblasti svog uticaja i delovanja, što je dovelo do obnavljanja nasilnih napada na civile i povećanja međuetničkih tenzija.

Na istoku DR Konga pobunjenici iz novonastalog pokreta 23. Mart (M23) odgovorni su za razne ratne zločine, uključujući silovanja, masovna ubistva i prisilnu regrutaciju.

Tokom 2012.godine primećen je znatan porast nasilja u istočnim oblastima DR Konga, u provincijama Severni Kivu i Južni Kivu.

Za nasilje su uglavnom odgovorne aktivnosti oružanih grupa koje deluju u tim oblastima. Pobunjenčka grupa, Demokratske snage za oslobođenje Ruande-FDLR (koju većinom čine pripadnici etničke grupe Hutu) je odgovorna za najveći broj zloupotreba ljudskih prava u tom regionu, zatim slede oružane grupe Mai-Mai (lokalne milicije), kao što su Nytura i Raia Mutomboki. Ove grupe su odgovorne za napade na hiljade civila tokom 2012.godine u predelima Severnog i Istočnog Kivua.

Oko dvadeset ljudi je poginulo u sukobima 4. i 5. oktobra 2012.godine između oružanih snaga Demokratske Republike Konga i pobunjeničke grupe Mia-Mai na teritoriji Pveto, koji se nalazi u Katanga provinciji. Mai-Mai su 4.oktobra 2012.godine napali jedno od sela koje se nalaze u toj oblasti nakon čega je usledio protivnapad od strane državnih bezbednosnih snaga i povlačenje pobunjenika u selo Mutabi. Sledećeg dana, 5. oktobra 2012.godine pobunjenici su ponovo napali vojsku koja je na napad odgovorila tako što je razorila pobunjenički kamp.

U sukobima u Severnom Kivu (North Kivu), istočnoj provinciji DR Konga, od aprila do septembra 2012.godine ubijena su oko 264 civila, od toga oko 80 dece. Njih su arbitrarno lišili života članovi oružanih grupa u svojim napadima na sela koja se nalaze u ovoj oblasti. Odgovornost za ova ubistva pripisuje se oružanoj grupi Raia Mutoboki. Akcije ove grupe praćene su ekstremnim nasiljem. Mnoge žrtve su iskasapljene mačetama, dok su neke žrtve žive spaljene u svojim domovima. Takođe u ovom periodu u provinciji Severni Kivu zableženo je i oko 12 slučajeva silovanja.

Pobunjenička lokalna milicija Mai-Mai Nyatura je takođe odgovorna za neka ubistva i povrede ljudskih prava, koje ponekad sprovode u saradnji sa pobunjeničkoom grupom Demokratske snage za oslobođenje Ruande - FDLR (Democratic Forces for the Liberation of Rwanda).

Civili ubijeni od strane milicija Raia Mutomboki grupe su uglavnom pripadnici etničke grupe Hutu, dok su oni ubijeni od strane grupe Nyatura su uglavnom Tambo nacionalnosti.

Takođe, u DR Kongu lokalne milicije Mai-Mai vrše prisilne regruatcije mušakarca i primoravaju ih da učestvuju u borbama.

Kršenja ljudskih prava tokom 2012.godine počinjena od strane oružanih grupa u DR Kongu, uključujući i klanje velikog broja dece su ozbiljnija nego u prethodnim godinama.

Prava zatvorenika i uslovi u zatvorima:

Uslovi u zatvorima širom DR Konga su jako loši. Odlikuje ih nedostatak hrane za zatvorenike, prenatrpanost i nedostatak medicinskih sredstava.

Neke od ozbiljnih pretnji koje ugožavaju život zatvorenika u DR Kongu su nasilje-posebno silovanja, nedostatak hrane, nedostatak čiste pijaće vode, neadekvatni ventilacioni i temperaturni uslovi, i nedostatak medicinskih sredstava.

U zatvorima u DR Kongu je široko rasprostranjena neuhranjenost zatvorenika, jer u zemlji nije regulisan budžetski sistem za pokrivanje troškova zatvorskih sistema, te usled toga dolazi do slučajeva da zatvorenici umiru od gladi zbog nedostatka sredstava za zadovoljenje osnovnih potreba.

Godinama unazad država ne obezbeđuje sredstva za ishranu zatvorenika, već hranu za njih obezbeđuju njihove porodice, koje su ponekad naterane da plate mito zatvorskom osoblju kako bi oni dostavili hranu zatvorenicima.

Oko 70% zatvorenika u zatvorima u DR Kongu se nalazi u istražnom pritvoru, koji često traje mesecima ili čak godinama. Razlozi za sporo donošenje sudskih odluka u zakonski predviđenom roku su korupcija, sudska neefikasnost, nedostatak sudija. Tokom 2011.godine nije primećen napredak u rešavanju ovog problema.

Zatvorenici često ostaju u zatvoru i nakon isteka kazne, usled neorganizovanosti sistema, korupcije i neefikasnosti sudstva.

Pritvorenici se drže zajedno sa osuđenicima i tretiraju se na isti način. Samo u nekim većim zatvorima postoje odvojena odeljenja za žene i maloletne osuđenike, dok u većini zatvora širom DR Konga to nije slučaj. Takođe u istim zatvorskim jedinicama se drže civilni i vojni osuđenici, jer nijedan vojni zatvor u DR Kongu nije u funkciji.

Iako zakon DR Konga predviđa nezavisnost sudstva pri donošenju svojih odluka, u praksi je pravosuđe neefikasno, podložno korupciji i uticajima od strane zvaničnika i drugih značajnih ljudi. Vlasti u većini slučajeva ne poštuju sudske odluke.

Iako Ustav DR Konga predviđa pretpostavku nevinosti (svako je nevin dok se ne dokaže suprotno), u praksi se većina optuženih smatra krivim i dužni su da dokazuju svoju nevinost.

Optuženi ima pravo na žalbu na odluku suda, osim u slučajevima kada su optuženi za ugrožavanje državne bezbednosti, oružanu pljačku ili krijumčarenje za čija suđenja je nadležan Sud državne bezbednosti.

Žene:

Diskriminacija nad ženama:

Uprkos ustavnim garancijama o poboljšanju prava žena, one trpe diskriminaciju u skoro svakom aspektu života, posebno žene koje žive u ruralnim oblastima DR Konga.

Diskriminacija prema ženama postoji i po zakonskim odredbama i u praksi. Po zakonu, udata žena mora da dobije saglasnost muža za otvaranje bankovnog računa, za apliciranje za pasoš ili za iznajmljivanje ili rentiranje nekretnina. Takođe, udata žena mora da dobije saglasnost od svog supruga pre prihvatanja poslovnog angažmana.

Žene se za preljubu kažnjavaju kaznom zatvora do jedne godine, dok osuda za muškarca uhvaćenog u preljubi zavisi od slobodne sudijine procene o „štetnosti čina".

Jedan od odlika diskriminacije nad ženama tiče se udovica, koje veoma često posle smrti muža ostaju uskraćene za svoju imovinu od strane ostalih članova porodice.

Nasilje nad ženama:

Oraganizacija "Save the children" je rangirala DR Kongo kao jednu od pet najgorih zemalja u kojima je ugrožena bezbednost žena i dece, prvenstveno bog bezbednosne nestabilnosti na istoku zemlje, čestih slučajeva silovanja i regrutovanja dece od strane oružanih grupa.

Iako su vlasti u DR Kongu najavile državnu politiku nulte tolerancije prema seksualnom nasilju, ona nije sprovedena. Zakoni DR Konga inkriminišu silovanje, ali Vlada ne sprovodi odredbe zakona, usled čega kažnjavanje za seksualne zločine i dalje ostaje retka pojava u DR Kongu.

Silovanja su česta pojava širom DR Konga, ali su učestalija na istoku zemlje. Upravo zbog toga istok DR Konga se smatra za najnesigurnije mesto na svetu za žene.

Prema procenama Ujedinjenih nacija više od 200 000 žena i devojčica su bile žrtve silovanja ili seksualnog nasilja u DR Kongu u poslednjih petnaest godina (od 1997.godine do 2012.godine).

Silovanja i seksualno nasilje koriste sve strane učesnice u konfliktu kao metod osvete protivničkim grupama, kao i kao metod zaštrašivanja lokalnog stanovništva i obezbeđivanja pokornosti.

Uobičajna je praksa da žrtve silovanja ne govore o nasilju koje su pretrpele, najviše zbog „očuvanja porodične časti". Žrtve seksualnog i rodno zasnovanog nasilja u DR Kongu trpe veliku stigmu i diskriminaciju od strane društva. U nekim slučajevima, porodica prisiljava žrtvu da se uda za svog silovatelja.

Izbijanjem novih nemira tokom 2012.godine u Demokratskoj Republici Kongu i razmeštanjem oružanih grupa na istoku zemlje, došlo je do povećanja seksualnog nasilja na toj teritoriji.

Samo u periodu od 15. novembra do 1. decembra 2012.godine u oblasti oko grada Minove u provinciji Južni Kivu, zabeleženo je oko 72 slučajeva silovanja. Sumnja se da je broj nezabeleženih slučajeva silovanja mnogo veći.

Porodično nasilje nad ženama je rasprostranjeno širom zemlje. Skoro dve trećine udatih žena u DR Kongu je prijavilo da su bile žrtve zlostavljanja od strane svojih supružnika. Ipak, i pored toga ne postoje izveštaji sudskih organa o pokrenutim postupcima u bilo kom slučaju porodičnog nasilja.

Supružničko silovanje u DR Kongo nije inkriminisano zakonom.

Abortus u DR Koongu je zabranjen zakonom.

Zakon u DR Kongo ne zabranjuje žensko genitalno sakaćenje. Prema grubim procenama za 2011.godinu oko 5 % žena i devojčica su bile žrtve genitalnog sakaćenja.

Deca:

DR Kongo je jedna od zemalja sa najgorim indikatorima o blagostanju dece, pitanju neuhranjenosti i gladi, kao i problemima sa nasiljem nad decom. Takođe Demokratska Republika Kongo ima problema sa ozbiljnim bolestima kao što su ebola i kolera. Od januara do jula 2012.godine zabeleženo je oko 20 000 obolih od kolere, dok je oko 481 dece umrlo.

Neke od zloupotreba kojima su izložena deca u DR Kongu su: seksualno nasilje, trafiking dece, seksualna eksploatacija dece, regrutovanje dece od strane oružanih pobunjeničkih grupa, proizvoljna i nezakonita ubistva dece, prinudni nestanci, prinudno raseljavanje dece.

Regrutacija dece za učešće u oružanim sukobima najviše se događa u oblastima na istoku DR Konga, u provincijama Severni i Južni Kivu i Orijentale provinciji.

Mai-Mai milicije spadaju među grupe koje su vršile najveće regrutacije dece na istoku DR Konga. Regrutovani dečaci se šalju u direktne borbe, dok se devojčice koriste kao robovi i seksualno se eksploatišu.

Pobunjeničke grupe ponekada uživaju podršku državnih bezbednosnih snaga u borbi sa drugim pobunjeničkim grupama, iako znaju da ove grupe u tim sukobima u svoje redove regrutuju i decu.

Deca se regrutuju i od strane pobunjeničkih grupa, ali i od državnih snaga bezbednosti, posebno novih slabo integrisanih članova pripadnika bivših pobunjeničkih grupa.

Tomas Lumbaga je 2012.godine osuđen od strane Međunarodnog krivičnog suda za korišćenje dece tokom oružanih etničkih sukoba koji su se desili tokom 2002.godine i 2003.godine. Lumbaga je bio komandant Unije kongoaskih patriota (Union of Congolese Patriots) tokom sukoba u Ituri oblasti (sukobi u ovoj oblasti trajali su od 1999.godine do 2003.godine).

Više od 2,5 miliona dece je umrlo u sukobima u DR Kongu od 1998.godine. Neki od njih su poginuli od detonacija bombi ili su bili direktno pogođeni metkom ili ubijeni hladnim oružjem, dok je većina njih umrla od bolesti koje su mogle biti tretirane i izlečene pravovremenom negom, ali im nije omogućen pristup osnovnoj medicinskoj zaštiti.

Osim žena i devojčica, u DR Kongu je poslednjih godina u porastu broj silovanih dečaka.

Sloboda okupljanja i sloboda medija:

Uprkos Ustavom garantovanom pravu na održavanje demonstracija, vlasti DR Konga često krše ovo pravo.

U vreme pre održavanja izbora u novembru 2011.godine, policija je redovno rasterivala demonstrante u glavnom gradu Kinšasi, koje je u nekoliko slučajeva za posledicu imalo smrtne slučajeve. Predsednička garda je 26. novembra 2011.godine otvorila vatru na okupljenu masu koja je čekala opozicionog lidera na aerodromu u Kinšasi i tom prilikom 12 lica je ubijeno.

Takođe, sa ciljem sprečavanja opozicionih protesta tokom 2011.godine, vlasti su zabranile održavanje demonstracija u nekoliko gradova u centralnoj regiji Kasai.

„Rekordna" godina po broju kršenja slobode štampe u DR Kongu je 2012.godina, posebno zbor novog izbijanja sukoba na istoku zemlje. Tokom 2012.godine dokumentovana su najmanje 184 slučaja različitih kršenja prava na informisanje, uključujući oko 80 slučajeva cenzure novinara i 59 slučajeva hapšenja ili pritvaranja novinara.

Trojica novinara su uhapšena u avgustu 2012.godine i do sredine novembra iste godine nisu bili informisani o razlozima zbog kojih su uhapšeni.

Trgovina ljudima:

DR Kongo je zemlja izvor, destinacija i moguća tranzitna zemlja iz koje muškarci, žene i deca postaju žrtve trgovine ljudima, najčešće sa ciljem prisilnog rada ili seksualne eksploatacije.

Većina žrtava trgovine ljudima ostaje u DR Kongu, i oni su najčešće žrtve naoružanih pobunjeničkih grupa, ili vladinih snaga koje se nalaze u bezbednosno nestabilinim istočnim delovima zemlje.

Vlada DR Konga ne ispunjava minimalne standarde za prevenciju i zaštitu žrtava trgovine ljudima, niti preduzima ozbiljnije korake na rešavanju ovog problema. Vlada nije pokazala napredak u krivičnom gonjenju i kažnjavanju trgovaca ljudima i onih koji su radno eksploatisali i iskorištavali žrtve trgovine ljudima.

Žene i deca u DR Kongu postaju žrtve trgovine ljudima zarad prisilne postitucije, ali i prisilnog rada na domaćim poslovima i prisilnim poljoprivrednim radovima u okolnim državama - Angoli i Južnoj Africi, ali i u zemljama evropske unije i Bliskog istoka.

Interno raseljena lica:

Samo tokom 2009.godine usled oružanih sukoba u provincijama Severni i Južni Kivu na istoku DR Konga oko 900 000 ljudi je raseljeno iz ovih provincija. Oko 9 000 kuća je spaljeno u tom periodu čime je raseljenim licima onemogućeno da se vrate.
Do sredine 2011.godine procenjuje se da je broj interno raseljenih lica iznosio 1,7 miliona ljudi.

Kao rezultat ponovnog izbijanja nemira na istoku DR Konga sredinom novembra 2012.godine došlo je do novog velikog raseljavanja stanovništva.

Najviše interno raseljenih lica je sa teritorija Severnog i Južnog Kivua koji se nalaze na istoku DR Konga i provincije Orjentele, na severoistoku zemlje. Uzroci za raseljavanje ljudi sa ovih područja su kontinuirani sukobi oružanih pobunjeničkih grupa i snaga bezbenosti u tim oblastima.

Od aprila do decembra 2012. godine broj interno raseljenih sa teritorije Severni Kivu je povećan za oko 500 000 ljudi, pa se procenjuje se da ukupan broj interno raseljenih sa te teritorije u 2012. godini iznosi od 800 000 do 900 000 ljudi.
Sa teritorije Južni Kivu do kraja oktobra 2012.godine raseljeno je oko 880 000 ljudi.

Sukobi u istočnom delu DR Kongo, posebno u gradu Goma i selima u njegovoj okolini, koji su eskalirali 15. novembra 2012.godine naterali su više od 140 000 ljudi da napuste svoje domove i potraže smeštaj u nekom od kampova za interno raseljena lica.

Raseljavanje stanovništva najviše utiče na decu, jer prema procenama UNICEF-a iz 2012.godine, najmanje polovinu raseljenih lica čine deca.

Vlada ne obezbeđuje adekvatnu zaštitu i pomoć za inteno raseljena lica, ali dozvoljava domaćim i međunarodnih humanitarnim organizacijama da obezbede zaštitu za ova lica.

Interno raseljena lica na teritoriji Severnog Kivu-a tokom 2011.godine su bili žrtve raznih zloupotreba, uključujući seksualnu eksploataciju žena i dece, otmica, regrutovanja dece od strane oružanih grupa, takođe i pljački ilegalnog oporezivanja i generalno raznim oblicima uznemiravanja od strane svih frakcija učesnika u sukobima ali i civila.

Raseljene žene i deca su u posebnom riziku od zloupotrebe, uključujući i rizik od silovanja ili prisilne regrutacije od strane pobunjeničkih grupa ali i snaga državne bezbednosti. Neki od interno raseljenih su prijavili da su bili podvrgnuti prisilnom radu.
Tokom juna 2011.godine, interno raseljena lica koja su se vratila na svoja imanja u obasti Beni, u provinciji Severni Kivu, bili su oteti i ubijeni.

Prisustvo naoružanih grupa oko kampova za smeštaj interno raseljenih lica izaziva posebnu zabrinutost. Naoružani ljudi upadaju u kampove u potrazi za hranom, vodom i drugim proizvodima.
Poslednji incident se desio početkom decembra 2012.godine u kampu Muganga III, koji se nalazi u provinciji Severni Kivu kada je u pucnjavi povređeno dvoje ljudi.

U noći između 1. i 2.decembra 2012.godine u kamp za interno raseljena lica Muganga III, koji se nalazi zapadno od grada Gome, upali su naoružani ljudi i silovali najmanje 12 žena. Među njima su bile i tri devojcice.

Korupcija i ilegalna trgovina mineralnim bogatstvima:

Korupcija je u DR Kongu prisutna u mnogim sektorima, ali najviše u rudarstvu i eksploataciji mineralih resursa. Prema indeksu percepcije korupcije za 2010.godinu DR Kongo je svrstan na 164 mesto od 178 zemlje sveta.

Ilegalna trgovina mineralima je jedan od uzroka konflikata na istoku DR Konga. Sukobi na istoku DR Konga su u prethodnih petnaest godina umnogome zasnovani na sukobima oko kontrole zemlje i prirodnih resursa.

Zakon DR Konga najstrožije zabranjuje učešće članova snaga bezbednosti i pobunjenika u eksploataciji i trgovini mineralnim bogatstvima. Međutim u praksi zakon se ne sprovodi dosledno.

Članovi bezbednosnih službi i pobunjeničke grupe na istoku zemlje nastavili su i tokom 2011.godine da vrše nelegalnu eksploataciju mineralnih resursa. Prihodi dobijeni od eksploatacije prirodnih resursa najčešće se koriste za direktno ili indirektno finansiranje oružanih grupa.

Kriminalno učešće članova službi bezbednosti i pobunjeničkih grupa u pitanjima trgovine mineralnim bogatstvima većinom uključuje „zaštitne rekete", što podrazumeva plaćanje novčanog iznosa bezbednosnim snagama kako bi se obezbedila zaštita od pljački ili za olakšavanje ilegalne prodaje i krijumčarenja.

Turska - ljudska prava

Ljudska prava:

Glavni problemi koji se pojavljuju sa ugrožavanjem ljudskih prava u Turskoj mogu se podeliti na:

- Nedekvatan pristup optuženih sudskim organima, brojni zakoni koji se tiču borbe protiv terorizma i ugrožavanja nacionalne bezbednosti, politički pritisak i neadekvatan pristup pravosuđu. Takođe i nedostatak transparentnosti u slučajevima koji se odnose na ugrožavanje državne bezbednosti.

Sumnju u efikasnost pravosudnog postupka unose vremenski raskorak između hapšenja i podizanja optužnice, curenje informacija izjava i dokaza, ograničavanje odbrani da pristupi informacijama koje je naveo tužilac, tajnost istražnog postupka. Tokom 2011.godine Vlada Turske je usvojila reforme u oblasti pravosuđa, sa ciljem unapređena pravosudnog sistema.

- Mešanje države po pitanju slobode govora i štampe. Krivični zakonik i Antiteroristički zakon Turske sadrže mnoge odredbe koje ograničavaju slobodu štampe i javnog govora o pojedinim političkim i kulturnim osetljivim temama kao što su pitanje upotrebe kurdskog jezika, kritikovanje Vlade ili njenih funkcionera. Hapšenja i krivična procesuiranje novinara, pisaca, kurdskih intelektualaca i političkih aktivista utiču na ograničavanje slobode izražavanja. Uobičajna je praksa da političari, ujedno i premijer Turske tuže svoje kritičare za klevetu. Više od 100 turskih novinara je ostalo u pritvoru pri kraju 2011.godine, a većina od njih je optužena zbog ugrožavanja državne bezbednosti.

Da bi izbegli krivično gonjenje, intlektualci, pisci, novinari i medijski izveštači u Turskoj se u sve većem broju slučajeva podvrgavaju autocenzuri, iako mediji i dalje svakodnevno nastavljaju da kritikuju rad Vlade, političare i policiju.

Vlada Turske i sudovi su tokom 2011.godine donosili odluke po kojima se ograničava pristup mnogim internet stranicama.

- U Turskoj ne postoji adekvatna zaštita ranjivih grupa. Vlada Turske nije uvela mere kojim bi efikasnije zaštitila rizične grupe, kao što su žene i deca, od socijalne diskriminacije, nasilja i zloupotrebe. Nasilje nad ženama, uključujući ubistva iz časti i silovanja i dalje predstavljaju ozbiljan problem u Turskoj.

Ostali ozbiljniji problemi sa kojima se Turska suočava su nezakonita ubistva i preterana upotreba sile od strane od strane bezbednosnih snaga Turske, prenatrpanost turskih zatvora.

Nekim zatvorenicima nije odmah obezbeđen pristup advokatu. Lider Radničke partije Kurdistana (PKK) Abdulah Odžlan, nije bio u mogućnosti da dobije posetu advokata, u periodu od 27.jula 2011.godine do 24. maja 2012. godine.

Iako nadležni organi Turske vrše istrage povodom zloupotrebe prava od strane vladinih službenika i bezbednosnih snaga, broj uhapšenih ili procesuranih po ovom pitanju i dalje je nizak, a retki su oni koji su osuđeni. Pitanje nekažnjivosti pripadnika bezbednosnih službi je jedan od problema u Turskoj.

Nacionalne, verske i etničke manjine:

Ustav Turske obezbeđuje jednaka prava za sve građane Turske, ali ne precizira i ne reguliše nacionalne, verske i etničke manjine kao posebne grupe. Pristup u zaštiti i poštovanju kulturnih prava i manjina i dalje je restriktivan.

Vlada Turske je tokom prethodnih godina koristila restriktivniji pristup u tumačenju zakona i time ograničavala verska prava i slobode, prvenstveno zbog toga što neke verske ili etničke grupe uopšte nisu ni priznate kao manjinske grupe po zakonu. Prema tumačenju turskog zakona samo tri etničke i religijske grupe su priznate kao manjinske grupe: pravoslavni Jermeni, Jevreji i grčki pravoslavci.

Druge etničke i verske manjinske grupe kao što su Aleviti, protestanti, Kurdi, Arapi, Romi, Lazi, koji čine oko 20 % stanovništva Turske trpe diskriminaciju i zabranu slobodne upotrebe jezika, religije, kulturnih prava, i podvrgnuti su pritisku da se asimiluju.

Više od 15 miliona ljudi u Turskoj se izjašnjava da pripada kurdskoj populaciji i da govori kurdskim jezikom. Kurdi koji javno iznose svoje političke stavove o svom identitetu, ili se u svojim javnim nastupima koristi kurdskim jezikom, u riziku su od maltretiranja i cenzurisanja.

Deca kojima je kurdski maternji jezik, u praksi ne mogu da ga uče ni u privatnim ni u državnim školama. Od 2009.godine dozvoljeno je izučavanje kurdskog jezika na privatnim univrzitetima u Turskoj, ali ne i na državnim.

Aleviti, kojih ima od 15 do 25% stanovništva, čine najveću versku manjinsku grupu u Turskoj. Aleviti nisu zvanično priznati kao posebna verska grupa, usled čega su najčešće ograničeni u upotrebi kulturnih i verskih sloboda.

Turska je od 1929. godine sekularna država i kao takva nema službenu religiju. Vojni pučevi 1960. 1971. i 1980.godine su izbijali iz straha od ugroženosti sekularnog poretka.

Turska nije potpisala evropsku Konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina, ni Povelju o regionalnim manjinskim jezicima.

 

Kurdi:

Kurdi se najčešće opisuju kao najveća svetska nacija bez države. Kurdi nastanjuju predele istočne Turske, severnog Iraka, Sirije i Irana.

Kurdi čine oko 15 do 20% turske populacije. Većinom žive u jugoistočnim delovima Turske, ili u Istanbulu na zapadu zemlje.

PKK - Radnička partija Kurdistana je najpoznatija, a ujedno i najradikalnija organizacija za zastupanje kurdskog pokreta u Turskoj. Nastala je 1978. godine, a sa delovanjem započela 1984.godine tražeći nezavisnost kurdskog etničkog predela na istoku Turske. PKK je u međunarodnim krugovima okarakterisana kao teroristička organizacija.

Kurdi, iako čine najveću manjinu u Turskoj, nisu pravno prizanti kao posebna etnička grupa, i kao takvi su u riziku od diskriminacije. Na primer do 2009.godine u Turskoj je bila zabranjena upotreba kurdskog jezika.

Već tri decenije (od 1984.godine) pitanje Kurda u Turskoj predstavlja nerešiv problem. Kurdsko pitanje obuhvata rešavanje državljanstva, upotrebe maternjeg jezika, i decentralizaciju.

U cilju rešavanja unutrašnjih problema kao uslova za kandidaturu u Evropskoj uniji, Turska je od 2003.godine umanjila ograničavanja upotrebe kurdskog jezika. Kao neke od mera unapređenja prava Kurda u Turskoj 2009.godine je donet plan Kurdska inicijativa - "Kurdish initiative", po kojoj je planirano povećanje i promovisanje kulturnih i jezičkih prava i smanjivanje vojnog prisustva na prostoru jugoistoka Turske, gdje živi kurdska etnička manjina.

Napredak koji je učinila turska vlada 2009.godine je to što je dozvolila rad Instituta za kurdski jezik i privatne kurseve na kurdskom jeziku, kao i medijske kuće koje emituju na kurdskom jeziku. Ipak, Ustav Turske sadrži odredbe koje ograničavaju upotrebu kurdskog jezika u parlamentu i javnim ustanovama, školama ili sudovima. U Ustavu i zakonima koji se odnose na upotrebu jezika i dalje postoji odredba da "turski državljani kao svoj maternji jezik ne mogu da uče ni jedan drugi jezik osim turskog.

Kurdi koji javno iznose svoje političke stavove o svom identitetu, ili se u svojim javnim nastupima koriste kurdskim jezikom, u riziku su od maltretiranja i cenzurisanja od strane vladinih službi.

Deca kojima je kurdski jezik maternji, u praksi ne mogu da ga uče ni u privatnim ni u državnim školama. Od 2009.godine dozvoljeno je izučavanje kurdskog jezika na privatnim univrzitetima u Turskoj, ali ne i na državnim.

Uprkos pokušajima rešavanja kurdskog pitanja, i tokom 2011. i 2012.godine je nastavljeno nasilje između kurdskih pobunjenika i turskih snaga bezbednosti. Od sredine 2011.godine do septembra 2012.godine oko 700 ljudi je poginulo u napadima PKK i međusobnim sukobima sa turskom vojskom na jugoistoku zemlje, i ovo ujedno predstavlja period sa najvećim brojem napada i nasilja od hapšenja lidera PKK Odžlana 1999.godine. U međusobnoj razmeni vatre između PKK i turske vojske ginu i civili.

 

Proizvoljno i nezakonito lišavanje života:

Tokom 2011.godine u Turskoj nisu zabeleženi slučajevi političko motivisanih ubistava koje su izvršile vladine snage Turske ili njeni agenti, ali je u toku godine bilo slučajeva ubistava civila koje su izvršile bezbednosne snage.

Prema procenama nevladine organizacije Fondacije za ljudska prava (HRF Human Rights Foundation) navodi se da su turska policija, vojska i žandarmerija kao i paravojne snage pod komandom Ministarstva unutrašnjih poslova Turske odgovorne za ubistvo 58 civila i 25 slučajeva nanošenja ozbiljnih povreda tokom 2011.godine.

Prema izveštajima bezbednosnih snaga Turske (vojske, Turske nacionalne policije (TNP), i žandarmerije) većinu civilnih žrtava su izazvale oružane borbe sa terorističkom organizacijom Radnička partija Kurdstana, u kojima je tokom prvih deset meseci 2011.godine poginuo 31 civil, a njih oko 53 je ranjeno.

Sukobi između pripadnika PKK i bezbednosnih snaga Turske su se većinom odvijali na jugoistoku zemlje. Broj civilnih žrtava je u 2011.godini bio u porastu u odnosu na 2010.godinu, dok se broj žrtava bezbednosnih snaga duplirao u odnosu na isti period prethodne godine.

Od početka 2012.godine oko 110 turskih vojnika i preko 470 članova pobunjenička PKK je poginulo u međusobnim sukobima. Jedan od problema je što u ovim napadima ginu i civili, kao na primer u napadu turskog vojnog aviona na članstvo PKK, 28.novembra 2011.godine u blizini grada Uludere na jugoistoku Turske je ubijeno 34 civila.

Takođše i pripadnici žandarmerije su izvršavali nezakonita ubistva tokom 2011.godine, na primer pripadnici turske žandarmerije su 19. jula 2011.godine ispalili oko 500 metaka u pravcu dva tinejdžera koji su šetali u blizini svog sela Samsun koje se nalazi na severu Turske pri čemu je šesanestogodišni Gokhan Cetintas ubijen. Komandant jedinice je uhapšen, ali je ubrzo pušten na slobodu do početka suđenja.

Tortura i drugi okrutni, nehumani ili degradirajući postupci i kažnjavanja:

Ustav Turske i zakon zabranjuju torturu ili nehumano kažnjavanje.

Vlada Turske ulaže napore u smanjivanje takvih praksi tako što je 2004.godine uvela kampanju nulte tolerancije - "zero tolerance" prema nasilju. Kao mere koje je sprovela po tom pitanju navode se uvođenje digitalnih kamera sa audio i video zapisom u pojedine prostorije namenjene za ispitivanje. Međutim uprkos kampanji nulte tolerancije nasilje koji čine pripadnici bezbednosnih snaga je i tokom 2011. godine bilo široko rasprostranjeno u Turskoj.

Slučajevi mučenja i zloupotrebe od strane turskih bezbednosnih snaga se dešavaju posebno dok se navodne žrtve nalaze u policijskom pritvoru, tokom demonstracija ili prilikom transfera u zatvor. Slučajevi mučenja i torture od strane bezbednosnih snaga Turske se najviše dešavaju izvan zatvorskih centara u neformalnim prostorijama što otežava dokumentovanje ovih slučajeva.

Iako sudovi ispituju slučajeve maltretiranja i zloupotreba od strane bezbednosnih snaga Turske koji su se dogodili tokom 2011.godine oni se retko osuđuju ili kažnjavaju. Službenicima koji su optuženi za maltretiranje ili zloupotrebu, u većini slučajeva ostaju na dužnosti tokom trajanja istrage.

Učenici osnovnih i srednjih škola iz Mardina 12. oktobra 2011.godine su organizovali protest protiv nasilja u školama. Prilikom protesta turska policija je intervenisala pri čemu je tukla maloletnike i zadržavala ih u policijskom pritvoru. Povodom ovog slučaja jedan policijski službenik je suspendovan na period od 16 meseci.

Uslovi u zatvorima:

Uslovi u pritvorskim jedinicama širom Turske i dalje su neadekvatni. Prenatrpanost zatvora i nedostatak prostora su neki od glavnih problema i tokom 2011. i 2012.godine.

Jedna od stvari koja izaziva zabrinutost je nepostojanje adekvatne medicinske zaštite i nedostatak medicinskog osoblja koje radi u zatvorima. Oko 240 zatvorenika sa ozbiljnim zdravstvenim problemima poput paralize ili raka ne dobiju adekvatnu medicinsku zaštitu.

Pritvorenici koji su osuđeni za nenasilne zločine, većinom zbog izražavanja mišljenja, ponekad se drže u visokoobezbeđenim zatvorima.

Takođe zabrinutost izaziva i nedaekvatan odnos zatvorskog osoblja i čuvara prema zatvorenicima, prekomerno kažnjavanje samicom, i prečesto pretresanje kako zatvorenika tako i posetilaca. Takođe, tokom 2012.godine u turskim zatvorima su prijavljeni slučajevi ograničavanja medicinske nege kao mera kažnjavanja zatvorenika.

Do kraja oktobra 2011.godine u turskim zatvorima se nalazilo 2 231 dete. Humanitarni aktivisti navode da se deca, posebno devojčice, drže u zatvorima zajedno sa odraslima.

 

Žene:

Po Ustavu Turske zabranjena je diskriminacija na osnovu pola, ali žene se i dalje suočavaju sa diskriminacijom.

Zakon zabranjuje silovanje, uključujući i supružničko silovanje, i po zakonu za silovanje je propisana kazna od dve do sedam godina. Međutim u praksi, Turska ne radi dovoljno na zaštiti žrtava silovanja. Žrtve najčešće čekaju danima ili nedeljama da bi prijavile incident, najviše zbog osećaja srama ili odmazde. Humanitarne organizacije navode da se slučajevi zlostavljanja i silovanja u Turskoj u velikoj meri ne prijavljuju, prvenstveno zbog očuvanja porodnične časti.

Problematični su nedostaci unutar turskog zakonodavstva. Naime, zakon 4320 koji reguliše kućno nasilje nad ženama, do marta 2012.godine nije obuhvatio i nasilje nad neudatim i razvedenim ženama. Napredak koji je uočen je da je Turska 8. marta 2012. godine usvojila novi zakon koji se tiče prevencije nasilja nad ženama.(Zakon br. 6282). Ovim zakonom su obuhvaćene sve žene, bez obzira na bračni status.

Nasilje nad ženama, uključujući i supružničko nasilje predstavlja široko rasprostranjen problem u Turskoj, kako u ruralnim tako i u urbanim sredima. oko 42 % žena je izjavilo da je u nekom periodu života bilo žrtva psihčkog ili seksualnog nasilja.

Ustav Turske zabranjuje nasilje nad ženama, ali vlasti Turske veoma malo rade na sprovođenju mera zaštite. Prvostepeni sud u Ankari je 12. maja 2011.godine osudio Istikbal Yetkina na doživotnu robiju zbog ubistva sa predumišljajem. On je decembra 2010.godine svoju bivšu ženu Ayse Pasali ubo nožem 11 puta. Pre smrti Pasali se obratila sudu tražeći zaštitu od maltretiranja od strane bivšeg muža, koji joj je desetinu puta pretio smrću, ali sud je odbio njen zahtev jer su razvedeni.

Preama statističkim podacima, nasilje nad ženama u Turskoj se u 2011.godini dupliralo u odnosu na 2008.godinu, a Istanbul se identifikovan kao grad sa najviše nasilja nad ženama u 2011.godini.

Tursko udruženje žena navodi da je tokom prvih deset meseci 2011.godine oko 200 žena ubijeno. Prema nekim procenama oko 66 % žena je ubijeno od nekog člana porodice.

Takozvana ubistva iz časti i dalje predstavljaju veliki problem za žene u Turskoj. Naime ubistva iz časti su prvenstveno izvršavaju muški članovi porodice ukoliko se smatra da je devojka naudila ugledu porodice tako što je izgubila nevinost, pa čak i u slučajevima kada je silovana. Pojedinci osuđeni za ubistvo iz časti mogu biti osuđeni na doživotni zatvor. Najviše ubistva iz časti se dešava u konzervativnim porodicama u ruralnim delovima na jugu Turske, ili među porodicama migranata sa juga koji žive po većim gradovima Turske.

Zbog blažih kazni na koje se osuđuju maloletnici, porodice često nagovaraju mlade rođake da izvršavaju ova ubistva.

Takođe, zbog kazni koje su u Turskoj propisane za ubistvo iz časti, porodice ponekada nagovaraju devojke da izvrše samoubistva da bi sačuvale porodičnu reputaciju. Vladini zvaničnici i određene grupe su tokom 2011.godine radile na uvođenju SOS linije i timova za podršku i rad sa ženama i devojčicama koje su u riziku od ubistva iz časti.

Od 1983.godine u Turskoj abortus je legalizovan do desete nedelje trudnoće, a posle tog perioda samo u slučajevima ugroženosti zdravlja porodilje ili u slučajevima oštećenja fetusa. U slučajevima maloletstva porodilje potrebna je saglasnost roditelja. Zakon nalaže da udata žena za odluku o abortusu mora tražiti saglasnost supruga.

Premijer Erdogan je 25. maja 2012.godine u svom govoru u Parlamentu Turske pozvao na zabranu abortusa, što je izazvalo negodovanje organizacija koje se bore za ženska prava. U svom govoru je naglasio da smatra da je abortus ubistvo, i da Vlada Turske sprema zakone koji bi ženama ograničavali mogućnost abortusa.

Generalno, žene se u Turskoj i dalje suočavaju sa diskriminacijom u oblasti zapošljavanja i radnih uslova. Veliki broj žena je zaposlen u poljoprivredi, zatim u uslužnim delatnostima i neplaćenim poslovima u porodičnim firmama. Prema procenama Svetskog ekonomskog foruma žene zarađuju 58 % manje od muškaraca za obavljenje istog posla.

 

Deca:

Ustav Turske propisuje pozitivnu diskriminaciju kao skup mera za promovisanje dečjih prava i zaštitu dece od diskriminacije i obavezuje državu da unapređuje obrazovni i zdravstveni sistem za decu. Iako se po odluci turskog ministarstva obrazovanja deci manjinskih grupa kao što su Jermeni, Jevreji i Grci, koja nemaju državljanstvo Turske dozvoljava da pohađaju osnovo obrazovanje u školama za pripadnike manjina, oni ne dobijaju zvaničnu diplomu o završenom školovanju, što ih kasnije diskriminiše po pitanju daljeg školovanja i zapošljavanja.

Međutim deca u Turskoj i dalje su žrtve loših praksi na primer tužilaštvo je tokom 2011.godine podizalo optužnice protiv maloletnika pod antiterorističkim zakonom, većinom zbog učešća na demonstracijama, uprkos ustavnom amandmanu iz 2010.godine koji zabranjuje procesuiranje maloletnika demonstranata pod antiterorističkim zakonom Iako se tokom 2011.godine smanjio broj procesuiranja maloletnika, mnogi se i dalje drže u pritvorskim jedinicama za odrasle, pre nego što ih prebace u odeljenja za maloletnike. Pri kraju 2011.godine 17 godina star dečak je držan u pritvoru osam meseci, dok je čekao odluku Apelacionog suda o tome koji sud je nadležan u njegovom slučaju.

Zakon propisuje da najniža granica za zaključenje braka iznosi 17 godina, iako je primećeno da se se u nekim neformalnim ceremonijama venčavaju deca i od 12 godina. Pojava dečjih brakova u Turskoj i dalje je česta, iako je zabranjena zakonom, i karakteristična je pojava u siromašnim ruralnim sredinama na jugoistoku zemlje.

Tokom jula 2011.godine parlamentarni Komitet za jednakost polova i jednake mogućnost za muškarce i žene Turske, izdao je izveštaj po kojem većina porodica na istoku Turske ne smatra da je maloletni brak problematičan i neadekvatan. Prema nekim procenama oko 30 % devojčica sa istoka Turske je zaključilo brak pre svoje 17 godine.

U oktobru 2011.godine Apelacioni sud Turske je potvrdio odluku suda iz Mardiana za smanjivanje kazne za 26 ljudi, koji su osuđeni 2002.godine za silovanje i nezakonit seksualni odnos sa maloletnicom. Odluka je zasnovana na zaključku da je tadašnja 13 godina stara devojčica pristala na seksualni odnos, a olakšavajuća okolnost za smanjivanje kazne je "dobro ponašanje" okrivljenih prilikom boravka u zatvoru. Niko od okrivljenih nije dobio kaznu dužu od 4 godine i 10 meseci.

 

Novinari i sloboda izražavanja:

Turska je zemlja sa najvećom represijom nad novinarima u svetu. Jedan od glavnih razloga je taj što je Turska država sa najviše pritvorenih novinara na svetu u 2012.godini.

Iako nijedan novinar nije ubijen u Turskoj tokom 2011.godine. Međutim, novinari u Turskoj su mnogo češće žrtve zastrašivanja i pretnji nego samog nasilja. Pri kraju 2011.godine preko 100 novinara nalazilo se u turskim pritvoru, od kojih su 17 odgovorni urednici. Takođe i oko 30 distributera se nalazilo u pritvoru krajem 2011.godine. Za većinu ovih novinara je podignuta optužnica na osnovu Antiterorističkog zakona pod optužbom za ugrožavane nacionalne bezbednosti zemlje.

Krivični zakonik i antiteroristički zakon koji su na snazi u Turskoj, sadrže mnoge odredbe koje ograničavaju slobodu štampe i javnog govora o pojedinim političkim i kulturnim osetljivim temama (kao što je kritikovanje Vlade i pitanje Kurda i upotrebe kurdskog jezika). Zakon o medijima kao i Zakon o zaštiti uspomene na vladara Ataturka takođe sadrže odredbe koje ograničavaju slobodu izražavanja u smislu da je zabranjeno kritikovati lik i delo osnivača moderne turske države Kemala Ataturka.

Član 301. Krivičnog zakona kriminalizuje vređenje turske nacije, ali se tokom 2011.godine smanjio broj slučajeva u kojima se koristi za optužbe protiv novinara. Prema izveštajima Ministarstva pravde Turske, ministar je primio oko 305 žalbi koje se tiču pritvaranja po članu 301. Krivičnog zakon tokom 2011.godine od kojih je 297 odbacio, uz saglasnost za ostalih osam da se istraga nastavi. Tursko tužilaštvo nastavilo je i tokom 2011.godine da podiže optužnice protiv pisaca, novinara i političkih lidera, pozivajući se na brojne zakone koji ograničavaju medijske slobode.

Međunarodne i nacionalne humanitarne organizacije iskazuju posebnu zabrinutost zbog preširokog obima tumačenja Antiterorističkog zakona i njegovu zloupotrebu u odnosu na novinare i pisce, u smislu da oni koji kritikuju Vladu ili njene funkcionere ili javno govore o problemu u upotrebe kurdskog jezika, se najčešće procesuiraju po odredbama za ugrožavanje nacionalne bezbednosti.

Vlada Turske je i tokom 2011.godine nastavila da ograničava slolobodu izražavanja pripadnicima određenih religijskih, političkih, kulturnih grupa. Iako se u Turskoj održavaju javne debate o pitanjima uticaja islama na politička zbivanja, pitanje Kurda, Tursko-jermenskog sukoba, većina onih koji pišu ili govore o tim temama su u riziku od pokretanja istrage. Više od 4 000 slučajeva koji su pokrenuti protiv kurdskih političara nastavljeno je tokom 2011.godine. Većina ovih istraga se tiče izjava u kojima se kritikuje Vlada ili zbog podrške Radničkoj partiji Kurdistana ili njenom lideru Abdullahu Odžlanu.

Iako širom Turske postoje razne novinske agencije koje izveštavaju na brojnim jezicima, uključujući kurdski, jermenski, arapski, engleski i farsi, vlasti često vrše cenzuru medija koji objavljuju na kurdskom jeziku, pogotovo na jugoistoku zemlje. Konfiskuju im stvari ili ih privremeno zatvaraju, pozivajući se na antiteroristički zakon.

U većini slučajeva pojedinci ne mogu da kritikuju državu ili Vladu, bez rizika od građanskog ili krivičnog gonjenja. Mnogi turski novinari su pritvoreni tokom 2011.godine zbog vređanja javnih službenika, najviše zbog vređanja turskog premijera Erdogana. Tokom trajanja kampanje za parlamentarne izbore 2011.godine, vladini zvaničnici najviše su se pozivali na zakon o kletvi, kako bi sprečili oponente da iznose svoje kritike.

Hapšenja i krivična procesuiranja novinara, pisaca, kurdskih intelektualaca i političkih aktivista utiču na ograničavanje slobode izražavanja. Da bi izbegli krivično gonjenje, intlektualci, pisci, novinari i medijski izveštači se u sve većem broju slučajeva podvrgavaju autocenzuri.

Prema poslednjim procenama, u decembru 2012.godine u turskim pritvorima se nalazilo oko 49 novinara. Oko 70% turskih novinara koji su pritvoreni tokom 2012.godine je kurdske nacionalnosti, i oni su najčešće optuženi za favorizovanje i podržavanje Radničke partije Kurdistana. Oni se procesuiraju na osnovu aniterorističkog zakona po optužbi za ugrožavanje nacionalne bezbednosti.

Neki od primera ograničavanja slobode izražavanja:

Gradonačelnik Diyarbakira, Osman Baydemir, je suočen sa brojnim službenim, građanskim i krivičnim optužbama i istragama zbog upotrebe kurdskoj jezika, širenja i propagiranja terorizma. Tokom 2011.godine tužilaštvo Turske je otvorilo 13 novih istraga protiv Baydemira, od kojih je većina zbog izrazavanja političkih stavova i korišćenja kurdskog jezika u svojim javnim nastupima. Iako je tokom 2011.godine dobio dve oslobađajuće presude i četri osuđujuće presude, on je i dalje ostao na mestu gradonačelnika. U februaru 2011.godine Opšti sud u Ankari doneo je presudu da Baydemir treba da plati 30 000 lira (16 000 USD) kao nadoknadu premijeru Erdoganu zbog rečenice koju je izjavio 2009.godine. Naime sud je presudio da je rečenica "Kažemo onima koji nas razdvajaju na jastrebove i golubove da treba da idu u pakao" bila povreda Erdoganovih ličnih prava. Odluka o žalbi na ovu presudu nije donesena do kraja 2011.godine.

U martu 2011.godine Apelacioni sud Turske je potvrdio presudu po kojoj nobelovac Orhan Pamuk treba da plati 6 000 lira (3 200 USD), za nematerijalnu štetu koju je izazvao objavljivanjem svog članka u Švajcarskom časopisu 2005.godine. Po odluci suda on je izjavom "Ubili smo 30 000 Kurda, i milion Jermena," izvršio "povredu nečije ličnosti", pod kojom se podrazumevaju lični identitet, dostojanstvo, čast i religija.

Više od 2 800 studenata se nalazi u pritvorima širom Turske , većinom pod optužbom za terorizam. Oni su većinom pritvoreni nakon što su učestvovali ili organizovali demonstracije na kojima je kritikovana Vlada Turske ili neki njeni članovi.

 

Interno raseljena lica, izbeglice i tražioci azila:

Vlada Turske generalno dobro sarađuje sa UNHCR i drugim međunarodnim organizacijama sa ciljem pružanja zaštite i zbrinjavanja interno raseljenih lica, izbeglica, tražioca azila koji čekaju razmeštaj u neku treću zemlju i apatrida.

Prava migranata i tražilaca azila u Turskoj do kraja 2012.godine nisu bila regulisana pred zakonom. Uz asistenciju UNHCR u Turskoj je tokom 2012.godine bio u izradi nacrt Zakona o azilu. Do kraja 2012.godine vlasti nisu prezentovale planirani Zakon o regulisanju prava i statusa tražilaca azila i izbeglica.

Iako je Turska zadržala geografsko ograničenje u tumačenju Konvencije o statusu izbeglica iz 1951.godine, na lica koja potiču sa prostora Evrope, Turska u većini sučajeva izlazi u susret tražiocima azila sa drugih prostora, dok im UNHCR ne pronađe neko drugo sigurno mesto za boravak..

Tokom 2011. godine u Turskoj je povećan broj tražilaca azila koji su pristizali iz Irana, Iraka i Somalije, u odnosu na 2010.godinu. U postupku odlučivanja o zahtevu za azil, službenici su najčešće arbitrarno donosili negativne odluke, rezultujući time prisilno vraćanje ljudi u zemlje iz kojih potiču.

Stranci koji zatraže azil nakon što su uhvaćeni od strane bezbednosnih službi Turske smešteni su pritvorske centre – "gostinske kuće" za strance (Guest houses for foreigners), koji se nalaze pod upravom Odeljenja za strance turske nacionalne policije.

Glavni nedostaci i problemi u ovim centrima su nedostatak prostora i prevelik broj ljudi, kao i ograničen pristup prirodnom svetlu. Prijavljeno je par slučajeva zloupotrebe od strane policije u ovim centrima tokom 2011.godine.

Praksa u Turskoj je da se izbeglice i tražioci azila koji ilegalno uđu na teritoriju Turske hapse. Ne postoji vremensko ograničenje koliko oni mogu biti držani u pritvoru.

Usled novonastale situacije u Siriji gdje je početkom 2011.godine izbio građanski rat u Turskoj je došlo do naglog povećanja priliva novih migranata za oko 60%. Od aprila 2011.godine i izbijanja nemira u Siriji do sredine 2012.godine, oko 115 000 Sirijaca je pristiglo u Tursku, koja im je obezbedila privremenu zaštitu.

Turska je ustanovila privremenu zaštitu za sve Sirijce, koja se ogleda kroz politiku otvorenih granica, zabrane prisilnog vraćanja, neograničavajućeg vremenskog boravka u Turskoj, mogućnosti dobijanja pomoći u kampu u Hatay provinciji, koaj se nalazi na jugoistoku Turske.

Uprkos politici otvorenih granica, veruje se da je krajem septembra 2012.godine na sirijsko-turskoj granici od 8 000 do 10 000 ljudi čekalo da bude smešteno u neki od turskih kampova.

Većina sirijskih izbeglica živi u kampovima koji se nalaze na graničnim provincijama Turske i Sirije kao što su provincije Hatay, Gazintep, Kalis i Sanliufra. Smeštajni kapaciteti ovih kampova nisu dovoljni za ovako veliko broj izbeglica, zbog čega je u drugoj polovini 2012. godine počela izgradnja dodatnih kampova.

Lokacija kampova na samoj granici sa Sirijom dovodi u pitanje bezbednost samog stanovništva tih kampova. Prema međunarodnim standardima, za obezbeđivanje sigurnosti i zaštite izbeglica, kampovi treba da budu smešteni oko 50 km2 od granice sa zemljom porekla izbeglica.

Uprkos smeštaju u nekom od turskih kampova, mnogim izbeglicama iz Sirije nije omogućen pristup UNHCR ni mogućnost da zatraže azil. Sloboda kretanja i kontakata izvan kampova im je često bila ograničavana tokom 2011.godine , a postoje i izveštaji o brojnim Sirijcima koji su oteti iz turskih kampova, i vraćeni ponovo u Siriju. Sirijskim izbeglicama u Turskoj nije dozvoljeno da se javno izjašnjavaju o stanju u Siriji.

Uprkos tome, opšta ocena je da je turski odgovor na ogroman priliv imigranata bio efikasan i da je zadovoljio osnovne standarde u vezi obezbeđivanja hitnog smeštaja u kampovima, obezbeđivanju hrane i medicinske zaštite.

Prema izveštajima koje je objavio turski premijer, 1. oktobra 2012. godine u Turskoj se nalazilo 93 600 sirijskih izbeglica, koji su bili smešteni u 12 kampova, privremenim prihvatnim centrima, i kontejnerskim naseljima.

Unutar kampova nalazi se škola, džamija, policijska i zdravstvena jedinica, igralište za decu. U kampovima je obezbeđena ishrana izbeglica, koji tri puta dnevno dobijaju topao obrok. Oko 72% populacije koje se nalazi u ovim kampovima čine žene i deca.

Takođe postoje izjave sirijskih izbeglica koji žive u pivatnom smeštaju pograničnom delu Sirije i Turske da im je turska policija tokom septembra 2012.godine upadala u domove, i pretila ima da ukoliko se ne premeste u neki od turskih kampova namenjenih za izbeglice da će ih deportovati nazad u Siriju. Turski zvaničnici su izjavili daje ovo jedna od mera kako bise održala bezbednosna sigurnost u pograničnom delu.

Takođe krajem 2011.godine i u prvoj polovini 2012.godine u Turskoj je primećeno značajno povećanje tražilaca azila koji su pristigli iz Iraka većinom zbog dugogodišnje bezbednosne nestabilnosti u Iraku.

Turska je jedna od zemalja sa najvećim brojem interno raseljenih lica. Procenjuje se da je u Turskoj preko milion ljudi interno raseljeno, najviše kao posledica sukoba između turske vojske i Radničke partije Kurdistana od 1984.godine do 1996. godine. Najveći broj interno raseljenih lica potiče iz jugoistočnih provincija Turske.

 

Nekažnjivost:

Nekažnjivost pripadnika bezbednosnih službi ostaje jedan od većih problema u Turskoj. U principu, tužilaštvo ne uspeva da sprovede efikasne, pravovremene i nezavisne istrage o navodnim zloupotrebama turskih policijskih snaga i žandarmerije. Takođe i predmeti pokrenuti protiv pripadnika službi bezbednosti predugo se procesuiraju.

Neki od Ustavnih amandmana koji su usvojeni septembra 2011.godine tiču se i regulisanja pitanja nekažnjivosti. Smanjivanje nadležnosti vojnih sudova je jedan od pozitivnih iskoraka kako bi se osiguralo procesuiranje vojnih službenika pred civilnim sudovima za zloupotrebe ljudskih prava.

Takođe još jedan pozitivan iskorak ka smanjenju nekažnjivosti se desio 2011.godine nakon što je ukinuta Ustavna odredba koja je garantovala imunitet od krivičnog gonjenja vojnim zvaničnicima i državnim službenicima za zločine počinjene tokom i nakon vojnog puča 1980.godine. Međutim i dalje se pripadnici bezbednosnih snaga Turske koji su optuženi za prekomernu upotrebu sile često se ne procesuiraju pred sudovima i protiv njih se ne podižu optužnice.

Jedan od najvećih iskoraka u borbi sa nekažnjivošću pripadnika bezbednosnih snaga Turske je proces pokrenut tokom avgusta 2012.godine nad pukovnikom u penziji i članovima seoske straže u Diyabakiru, vezan za ubistvo 20 lica između 1993.godine i 1995.godine u Sirnak provinciji.

Sa druge strane, devet stražara je 19.juna 2011.godine osuđeno na kazne zatvora u rasponu od dve i po godine do doživotne kazne zatvora, zbog mučenja i prebijanja do smrti Engina Cebera, i mučenja još trojice političkih aktivista uhapšenih zajedno sa njim. Usledilo je ponovljeno suđenje koje je započelo februara 2012.godine nakon što je Apelacioni sud ukinuo prvostepenu presudu, zbog proceduralnih grešaka u postupku, i činjenice da su neki optuženici imali istog advokata čime je povređeno njihovo pravo na pravično suđenje.

U ponovljenom suđenju jednom od zatvorskih čuvara koji je prvostepenom odlukom osuđen na kaznu doživotnog zatvora, u ponovljenom suđenju je osuđen na kaznu zatvora od dve i po godine, a ujedno je pušten na slobodu jer mu je uračunato vreme koje je već proveo u zatvoru.

 

Somalija - ljudska prava

Al Šabab: (engl: Al-Shabaab, arab: الشباب‎)

Al Šabab je militantna islamistička grupa, povezana sa Al Kaidom, koja se preuzela delove teritorije u Somaliji 2006. godine. Najviše su angažovani u borbi protiv snaga Prelazne savezne vlade Somalije (TFG) i pripadnika mirovne misije Afričke unije u Somaliji (African Union Mission in Somalia – AMISOM).
Al Šabab je prvobitno (tokom 2007.godine) bio mali ogranak ICU (Islamic Courts Union - Unija islamskih sudova) i kontrolisao je male delove teritorije južne i centralne Somalije. (videti istorijsko politički razvoj, strana 20 )

Međutim, kad je Al Šabab počeo u svoje redove da uključuje razne islamske frakcije i milicije, počeo je da se širi i uživa dozu popularnosti u Somaliji. Jedan od razloga za popularnost koju su uživali kod somalijskog naroda je činjenica da je Al Šabab uspostavio određeni nivo bezbednosti u centralnim i južnim delovima Somalije (uzimajući u obzir činjenicu da od 1991.godine Somalija nije imala uspostavljenu funkcionalnu centralnu Vladu). Međutim, njegovo tumačenje islamskog zakona postajalo je sve strožije i strožije.

To je postalo mnogo radikalnije kada je Al Šabab postao deo međunarodne islamske mreže. Al Šabab je od ranije počeo da se povezuje sa Al Kaidom i globalnom Džihad mrežom, a formalno se povezao sa Al Kaidom 09. februara 2012. godine.

Al Šabab je proglasio sebe za Vladu sa sopstvenom policijom, i uspostavio svoja ministarstva i administraciju. Od tada (2010.godine) pa do avgusta 2011. godine, Al Šabab je kontrolisao južnu i centralnu Somaliju i najveći deo Mogadiša.

Procenjuje se da Al Šabab ima nekoliko hiljada članova, uključujući i strane borce i savezničke milicije. Tačan broj nije poznat.

Pripadnici Al Šababa obezbeđuju javni red i mir uspešnije od Prelazne savezne vlade Somalije (TFG). Međutim, oni red i disciplinu obezbeđuju terorom, amputacijama, obezglavljivanjem. Takođe, u oblastima pod njihovom kontrolom (centralni i južni delovi Somalije) sprovodi se proizvoljno oporezivanje i prinudna regrutacija, kao i veoma strogo tumačenje islamskih zakona.

Metodi njihovog kažnjavanja obuhvataju javno ubijanje ljudi, kamenovanje do smrti, amputaciju i šibanje. I muškarcima i ženama je nametnuto strogo pravilo oblačenja. Žene moraju biti potpuno pokrivene u javnosti. A muškarcima je zabranjeno brijanje brade, a oni koji imaju "nepristojnu" frizuru, budu ošišani do glave.
Snage Al Šababa nastavljaju mučenje i protivpravno kažnjavanje onih koje optuže za špijunažu , tj. upućuju pretnje smrću ili ubijaju ljude za koje sumnjaju da rade ili su povezani sa TFG, ili kenijskim snagama, nazivajući ih "neprijateljima islama". Ljudi su ubijani zato što su od strane Al Šababa optuženi da su telefonirali sa Privremenom pralaznom vladom Somalije - TFG.
Stanovnici centralnih i južnih oblasti Somalije, koje kontrolišu pripadnici Al Šababa, su izloženi mučenju ili kažnjavaju ako se protive njihovoj interpretaciji islamskog prava.

Teroristički napadi Al Šababa su uglavnom napadi bombaša samoubica, nasumični napadi i ubistva. U 2011. godini eksremisti Al Šababa su spovodili napade bombašima samoubicama i aktiviranjem bombi postavljenih pored puta.

Al Šabab vrši proizvoljna i politički motivisana ubistva, ubijaju istaknute mirovne aktiviste, lidere zajednica i plemenske starešine, zbog njihovih pokušaja izgradnje mira.

Takođe, prisutne su i likvidacije vladinih funkcionera, novinara, humanitarnih radnika i viđenijih ljudi, od strane pripadnika Al Šababa.

Oni koji dezertiraju iz Al Šababovih redova izloženi su poteri, čak i van teritorije pod njihovom kontrolom (u Mogadišu, čak i u Puntlandu), i u riziku su da budu ubijeni od strane Al Šababa. Naročito su u opasnosti bivši pripadnici Al Šababove tajne službe – Aminiyat. Operacije koje vrše pripadnici Al Šababove tajne službe se državna špijunaža, sporovođenje kažnjavanja i mučenja, uključujući i ubijanja dezertera iz Al Šababovih redova. Takođe, oni su zaduženi za regrutovanje i obučavanje bombaša samoubica.

Prisutna je prinudna regrutacija odraslih muškaraca od strane Al Šababa. Naročito u izbegličkom kampu Dadaab u Keniji.

Žene:

Prinudni brakovi:

Prema odredbi novog Ustava Somalije iz 2012.godine, brak neće biti punovažan bez slobodnog pristanka i muškarca i žene.

Međutim, prinudni brakovi su rasprostranjeni problem, naročito u oblastima pod kontrolom Al Šababa (centralni i južni delovi Somalije). Mnoge devojke su prinuđene da se udaju za Al Šababove borce, (jer je tako manji rizik da će oni dezertirati) Al Šababove komandante, ili mnogo starije muškarce.

Ukoliko devojka ili njena porodica odbiju da se ona uda, devojka može biti ubijena
ili kamenovana do smrti od strane pripadnika Al Šababa. Takođe, u slučaju odbijanja, devojka se optužuje da nije muslimanka.

Takođe, naročito u ruralnim područjima Somalije, devojke se koriste kao porodični izvor prihoda, putem miraza koji njen budući muž treba da plati.

Ne postoje zvanični podaci o broju prinudnih brakova koji se zaključuju u Somaliji.

Diskriminacija:

Novim Ustavom Somalije iz 2012.godine se predviđa da žene moraju biti uključene u sve nacionalne institucije, na efikasan način, naročito u sve izborne i imenovane pozicije u sve tri grane vlasti. Međutim, u praksi žene u Somaliji izložene su značajnoj diskriminaciji i su slabo predstavljene u političkom životu Somalije. Iako Prelazna savezna vlada Somalije (TFG) predviđa da žene treba da čine 12% poslanika u Parlamentu Somalije , izveštaji navode da je tokom 2011.godine bilo samo od 5 do 8% žena poslanika.

Žene u Somaliji imaju ograničenu mogućnost da odlučuju o broju dece ili razmaku između trudnoća. Imaju jako mali pristup informacijama o kontracepciji.

Po novom Ustavu, abortus je protivan šerijatskom pravu i zabranjen je, osim u slučajevima nužde, naročito da bi se spasao život majke.

Poligamija je u Somaliji dozvoljena.

Po zakonu, devojke i žene mogu naslediti samo polovinu imovine, na koju njihova braća imaju pravo. Slično tome, onaj ko je proglašen krivim za ubistvo žene, po šerijatskom pravu i običajima, žrtvinoj porodici biće dužan da plati samo polovinu iznosa predviđenog za muškarca.

Žene čine zanemarljiv deo zaposlenih u javnom i privatnom sektoru, zbog slabog obrazovanja devojčica. Međutim, somalijske žene nisu disrimisane u pogledu vođenja biznisa, osim u oblastima koje kontroliše Al Šabab (većina oblasti u južnom i centralnom delu zemlje).

Žene koje žele da prođu kroz Al Šababov kontrolni punkt i uđu na teritoriju koju kontroliše Al Šabab, moraju se presvući u odeću koja je propisana njihovim pravilima. Odeća ne sme biti uz telo, niti jarkih boja, već crna ili tamna. Žene koje su primećene da nisu tako obučene, biće izložene bičevanju ili prebijanju od strane Al Šababovih vojnika. Ukoliko žena ispoštuje pravila oblačenja, neće imati problema da se slobodno kreće u oblastima pod kontolom Al Šababa.

U Parlamentu Puntlanda od 66 članova, tokom 2008. godine, dve žene su bile članovi. Po zakonu, svaki od pet regiona u Puntlandu treba da imenuje po jednu ženu u Parlament, ali samo su dva regiona to isputnila. Vlada Puntlanda od 18 članova, ima samo jednog ženskog člana, bez ijednog pripadnika manjina. Puntlandska izborna komisija broji 9 članova, od kojih je jedan žena. U Veću starešina Puntlanda nikada nijedan član nije bila žena.

Žene u faktički nezvisnoj teritoriji,Somalilendu, su napravile skroman napredak u javnom životu. Predsednik Somalilenda, Silanyo, je imao 2 žene za članove svog kabineta od 20 članova, 2010. godine. Postoje 2 žene u Predstavničkom domu Somalilenda, a jedna u Guurti, i žena je predsedavajuća u Komisiji za ljudska prava.

 

Seksualno i porodično nasilje:

Seksualno nasilje je u Somaliji veoma rasprostranjeno, usled bezakonja i nekažnjavanja počinioca. Nasilje nad ženama događa se u svim delovima zemlje, a naročito u oblastima pod kontrolom Al Šababa (centralni i južni delovi Somalije).

Žene koje žive u Mogadišu, takođe su izložene kršenju ljudskih prava, naročito seksualnom nasilju. Prijavljeno je seksualno nasilje nad ženama od strane pripadnika Misije Afričke unije u Somaliji (African Union Mission in Somalia AMISOM), kao i od strane pripadnika bezbednosnih snaga Prelazne savezne vlade Somalije (TFG). Većina silovanja u Mogadišu je počinjena od strane TFG vojnika.

Zakoni koji zabranjuju silovanje postoje u faktički nezavinim teritorijama Puntlandu i Somalilendu. Međutim, oni se skoro nikada ne sprovode.
Prema Krivičnom zakoniku Somalije, silovanje predstavlja zločin protiv morala, a ne zločin protiv pojedinca. Ne postoji zakon protiv silovanja u braku. Ni u jednom regionu Somalije ne postoji zakon o seksualnom uznemiravanju, iako je ono rasprostranjeno.

Vlasti Puntlanda, Somalilenda i oblasti pod kontrolom Vlade Somalije (videti strana 36.) povremeno procesuiraju slučajeve silovanja. Međutim u delovima zemlje gdje centralna vlast nema uspostavljenu kontrolu kao što su većina oblasti na jugu i u centralni delovi zemlje prijavljivanja slučajeva silovanja su jako retka.

U slučaju silovanja, iz te situacije se tradicionalno izlaz pronalazi kroz dogovor ili naknadu između članova porodice žrtve i počinioca, dok se žrtvin položaj ignoriše. Korišćenje tradicionalnih načina za rešavanje slučajeva nasilja nad ženama je rašireno u Somaliji, iako oni rezultiraju sa malo ili nimalo pravde za žrtvu.

Žene u kampovima za interno raseljena lica (internally displaced person - IPD kampovi) su naročito izložene seksualnom nasilju. Tačan broj ovih slučajeva je nepoznat, jer nedostaje baza podataka.

Žene u IDP kampovima u Mogadišu takođe su često žrtve silovanja.

Tokom 2011.godine su prijavljeni slučajevi silovanja IDP žena u Badbaadho kampu u blizini Mogadiša, od strane pripadnika Misije Afričke unije u Somaliji (African Union Mission in Somalia AMISOM), i pripadnika Prelazne savezne vlade Somalije (TFG).

Počinioci silovanja u Somaliji najčešće ne odgovaraju. Takođe, ovakvi slučajevi se retko prijavljuju zbog osećanja sramote. Žrtve silovanja često su i žigosane i naknadno izložene diskriminaciji zbog "nečistote".

Policija Somalije skoro nikada ne preduzima ništa protiv silovatelja. Žene žrtve silovanja najčešće se ne odlučuju da prijave zločin policiji, iz straha da će biti ubijene ukoliko napadač sazna za to.

U Somaliji su nedovoljno razvijeni mehanizami odgovornosti i nekažnjivost za nasilje nad ženama. Ne postoje odgovarajuće statistike i podaci vlasti Somalije o nasilju nad ženama.

Uobičajeno je da se žrtva primorava da se uda za počinioca silovanja.

U Somalilendu, faktički nezavisnoj državi, silovanje je kažnjivo zakonom, ali on se ne sprovodi, i zločini često prolaze nekažnjeni. U Somalilendu, u gradskim oblastima problem predstavljaju grupna silovanja, od strane muških bandi i studenata.

Porodično nasilje nad ženama takođe predstavlja ozbiljan i raširen problem u Somaliji. Ne postoji poseban zakon koji se bavi nasiljem u porodici.

Nasilje nad ženama je socijalno prihvatljiva pojava u Somaliji. Ukoliko muž bije svoju ženu samo rukama, to se smatra porodičnom stvari, koja se ne tiče policije. Mnoge žene u Somaliji ne trpe nasilje samo od svojih muževa, već i od njegove porodice. Ne postoji odgovarajuća statika o žrtvama porodičnog nasilja u Somaliji.

Somalija je i izvorna ali i krajnja zemlja za žene i decu koje su žrtve trgovine ljudima, za prisilan rad ili seksualnu eksploatacije. Trgovina ljudima se obavlja preko graničnih oblasti sa Etiopijom. Takođe, mnoge žene postaju žrtve trgovine ljudima od strane pirata, u pokušaju da pređu Crveno more.

 

Genitalno sakaćenje  (Female genital mutilation – FGM):

Prema odredbama novog Ustava Somalije iz 2012.godine, zabranjeno je obrezivanje devojčica, i smatra se surovim ponižavajućim postupkom i svodi se na mučenje.

Međutim, genitalno sakaćenje (female genital mutilation - FGM) se još uvek praktikuje i vrlo je rasprostranjeno u Somaliji. Genitalno sakaćenje je u Somaliji i ranije bilo ilegalno, ali se zakon nije sprovodio u praksi prvenstveno zbog nedostatka funkcionalne vlasti od 1991.godine.

Procenjuje se da je oko 98% žena u Somaliji podvrgnuto nekom obliku genitalnog sakaćenja. To su prvenstveno devojčice starosti od 4 do 11 godina.

Devojčice često podvrgavaju jednom od oblika FGM - infibulaciji (zašivanju spoljnih delova ženskog polnog organa, da bi se obezbedila njihova nevinost do braka).

Svi oblici genitalnog sakaćenja najčešće se obavljaju bez anestezije. Usled toga, prijavljeni su slučajevi da devojčice umiru od šoka i bola usled FGM-a, kao i usled infekcija ili obimnog gubitka krvi. Stopa smrtnosti žena usled komprikacija na porođaju (koje obuhvataju anemiju, FGM i/ili nedostatak medicinske nege) je izuzetno visoka i iznosi oko 1 200 žena na 100 000 živorođene dece.

U Somalilendu genitalno sakaćenje je po zakonu ilegalno, ali se praktikuje kod većine žena.

U Puntlandu postoji zakon koji zabranjuje infibulaciju ili "faraonsko" obrezivanje (pharaonic circimcision), ali dozboljava druge oblike genitalnog sakaćenja žena.

 

Deca:

Deca u Somaliji trpe užasne zloupotrebe, uključujući prisilne regrutacije, prisiljavanje na brak, silovanja, napade na škole. Odgovorni za često uživaju nekažnivost.

U Somaliji, dete je samo lice koje ima manje od 15 godina. Čim navrše 15 godina, deca su viđena kao sposobna da se udaju, bore itd. Ipak, prema novom Ustavu, pod detetom se računa osoba koja nije navršila 18 godina.

Takođe, prema novom Ustavu Somalije (2012.godine), dete ima pravo da bude zaštićeno od oružanih sukoba i da ne bude korišćeno u oružanim sukobima.

Zlostavljanja i silovanja dece predstavljaju ozbiljan problem u Somaliji. Ne postoje podaci o rasprostranjenosti ovog problema. Ne postoje vidljivi napori regionalnih Vlada da se bore sa ovom praksom.

Zakonski minimum za zaključenje braka je 15 godina. Međutim, u ruralnim delovima zemlje, roditelji udaju svoje ćerke i sa 12 godina. Ne postoji starosna granica za sporazumni seksualni odnos.

Dečija prostitucija je ilegalna u svim regionima Somalije. U delovima koje kontroliše Al Šabab (većina oblasti u juznim i centralnim delovima zemlje kazna za dečiju prostituciju je šibanje ili čak kamenovanje. Međutim, dečija pornografija u Somaliji nije izričito zabranjena.

Jedan od najrasprostranjenih problema je prinudna regrutacija dece od strane Al Šababa, od kojih su neka stara tek 8 godina. Dečaci se uglavnom šalju u borbe, dok se devojčice se prinudno regrutuju da bi čistile i kuvale za Al Šababove borce, ali i radi prisilne udaje za njih i silovanja.
Deca se od strane Al Šababa često regrutuju i odvode iz škole ili na putu do škole.

Deca uzrasta 12 godina i mlađa, u oblasti Galguduud, koja se nalazi u centralnoj Somaliji, su odvođeni u kuranske škole, u kojima su učeni samo o džihadu. U gradovima Kismayo, Baidoa i Marka, koje se takođe nalaze u centralnoj Somaliji, Al Šabab primorava dečake od 15 godina i starije da se bore. U suprotnom će biti pogubljeni.

Al Šabab regrutuje decu i u faktički nezavisnim oblastima, Puntlandu i Somalilendu. Takođe, sve strane u sukobu regrutuju decu u IDP i izbegličkim kampovima u Keniji, sa ciljem obuke za učešće u borbama.

Regrutovana deca u Al Šababovim kampovima prolaze naporne fizičke treninge, obuku za korišćenje oružja, religijsku obuku, fizička kažnjavanja i posmatraju kažnjavanje i sprovođenje kazni na drugoj deci.

Al Šabab u borbama koristi decu kao "živi štit". Takođe, koriste ih kao bombaše samoubice, za nošenje municije, vode ili hrane, kao i za prikupljanje obaveštajnih podataka i uklanjanje ubijenih i ranjenih vojnika. Deca se koriste i za postavljanje bombi i drugih eksplozivnih naprava.

Deca i njihovi roditelji ili nastavnici koji pokušaju da izbegnu regrutaciju ili koji pokušaju da pobegnu, bivaju izloženi pretnjama ili ubijeni od strane Al Šababa. Mada, ponekad se desi da roditelji i lideri zajednice uspešno pregovaraju sa vođama Al Šababa o puštanju dece.

Iako ne postoje informacije o tome da bezbednosne snage Somalije prinudno regrutuju decu, izveštaji potvrđuju prisustvo dece u nacionalnim bezbednostnim snagama i savezničkim milicijama. Često se oni sami prijavljuju da volontiraju u njihovim redovima.

Prelazna savezna vlada-TFG i njene bezbednosne snage ističu svoju spremnost da se spreči korišćenje dece vojnika. U januaru 2012. godine TFG je najavila primenu striktnih mera da bi se sprečila regrutacija i korišćenje dece kao vojnika. Ministar odbrane Hussein Arab Isse potpisao akcioni plan za okončanje regrutacije i korišćenja deca u redovima somalijskih nacionalnih oružanih snaga

Međutim, u praksi još uvek nije primećena primena konkretnih mera.

U Somaliji, usled bezbednosne nestabilnosti i nefunkcionisanja efikasne Vlade još od 1991.godine, ne postoji uspostavljeni sistem matičnih knjiga rođenih, tako da je teško utvrditi tačan uzrast regrutovane dece.

TFG snage ispituju decu koja su u vezi sa Al Šababom, koja su pobegla iz njihovih redova ili su uhvaćena i pritvaraju ih, neretko zajedno sa odraslima.
Položaj maloletnika u pritvorskim centrima u Somalilendu je zabrinjavajući.
Somalilendski zakon o sudskom postupku za maloletnike, koji uključuje osnivanje maloletničkih sudova, pretkrivične pritvorske centre i rehabilitacione centre, se ne sprovodi.

U Somaliji je raširen i problem dečijeg rada. Deca se zapošljavaju za rad sa stadima, u poljoprivredi i domaćinstvima. Takođe, deca sitne kamen u šljunak i rade kao prodavci cigareta i čaja na ulicama.

Nadležna ministrarstva postoje i Somaliji i u Somalilendu i Putlandu, međutim nijedno ministarstvo ne sprovodi zakon o zabrani dečijeg rada.

Somalija ima jednu od najnižih stopa upisa dece u školu na svetu.

Mnoga somalijska deca više ne idu ili nikada nisu ni išla u školu. Veliki broj njih školu je napustilo plašeći se za svoju bezbednost. Veliki je nesklad između broja dečaka i devojčica koje pohađaju osnovnu i srednju školu.

Škole u Somaliji nisu bezbedne, jer ih pripadnici Al Šababa često zauzimaju za svoje položaje, bombarduju, kidnapuju i ubijaju decu i nastavnike u njima. Al Šabab koristi škole kao utvrđenja iz kojih pucaju, a decu stavljaju u opasnost da budu ranjena ili ubijena u povratnoj vatri somalijskih snaga bezbednosti i AMISOM snaga sa Al Šababovim vojnicima.

Deca su često i žrtve direktinih napada ili unakrsne vatre u vojnim akcijama protiv Al Šababa. 100 dece je poginulo, a 300 je ranjeno u sukobima tokom 2011. godine.

U Somaliji se nastavlja praksa primene "asi walid", što predstavlja smeštanje dece od strane roditelja u zatvor, u disciplinske svrhe. Deca se smeštaju u zatvor bez ikakve pravne procedure i mnogi od njih su zatvoreni sa odraslima.
Somalija nije potpisnica Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece iz 1980. godine.

U Somalilendu se uhapsi oko 200 dece svakog meseca, i često su zatvarana zajedno sa odraslima. Sudi im se prema krivičnom postupku za odrasle, što je u suprotnosti za zakonom o postupku prema maloletnicima iz 2007. godine.

 

Izbeglice i interno raseljena lica (IDP’s):

Somalija je treća država na svetu po broju izbeglica, iza Avganistana i Iraka. Broj somalijskih izbeglica u 2011.godini je iznosio oko milion ljudi. Najviše somalijskih izbeglica se nalazi u Keniji, Jemenu, Etiopiji, Eritreji, Džibutiju, Tanzaniji, Ugandi i Egiptu.

Glavni razlog za raseljavanje ljudi iz Somalije predstavljaju borbe i sukobi koji traju od 1991.godine, ali i nedostatak hrane, i suša. Somalijci napuštaju svoje domove, pešače hiljade kilometara da bi pronašli hranu i većina njih završi u naseljima za interno raseljena lica unutar Somalije, naročito u Mogadišu, ili u izbegličkim kampovima u Keniji i Etiopiji.

Tokom 2011. godine oko 165 000 Somalijaca je prebeglo u Keniju, dok je oko 101 000 njih prebeglo u Etiopiju.

Skoro 1.36 milion lica je interno raseljeno unutar Somalije, najviše u južno-centralnim regijama. Naviše interno raseljenih lica (IDP) ima u Mogadišu i okolini, a dosta ih ima i u gradovima Bossasso, Garowe i Galkayo u Puntlandu.

Procena je da je između 184 000 i 185 000 ljudi trenutno interno raseljeno u Mogadišu i okolini.

U julu 2011. godine oko 35 000 ljudi je stiglo u Mogadiš, bežeći od suše na jugu zemlje. U oktobru iste godine oko 41 000 ljudi je raseljeno oko Mogadiša i Lover Juba (Lower Juba) usled borbi ili straha od mogućih borbi. U februaru 2012. godine oko 22 000 ljudi je raseljeno iz Afgoje (Afgooye) u Mogadiš, usled iščekivanja borbi u toj oblasti.

Mnogi interno raseljeni žive bez osnovnih uslova za život. Uslovi u kojima žive interno raseljeni u Mogadišu su zabrinjavajući, bez dovoljno prostora, hrane, zdravstvene zaštite, vode i sanitarnih uslova.

Uslovi velike gladi u južnim i centralnim regionima doveli su do povećanja interno raseljenih lica u Puntlandu, Galmudugu i Somalilendu tokom 2011.godine.

U junu 2011. godine Evropski sud za ljudska prava je presudio u slučaju Sufi i Elmi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Sufi and Elmi v. United Kingdom) da bi prisilnim vraćanjem u Somaliju oni bili izloženi zlostavljanju, usled situacije opšeg nasilja u Mogadišu, što je u suprotnosti za članom 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Međutim, neke zemlje, kao što je Saudijska Arabija, deportovale su Somalijce nazad u južne i centralne delove zemlje uprkos rizicima kojima bi oni tamo bili izloženi.

Takođe, Vlada Somalilenda je u septembru 2011.godine najavila da će proterati 100 000 ilegalnih migranata iz Somalije, tvrdeći da su upravo migranti iz južne Somalije odgovorni za tamošnju nesigurnost. U septembru 2011. godine svi "ilegalni migranti" dobili su od somalilendskih vlasti rok od jednog meseca da napuste Somalilend.

Vlasti Puntlanda prisilno su u avgustu 2011.godine vratili neke od interno raseljenih nazad u južnu i centralnu Somaliju, a druge pritvorili.

Žene smeštene u IDP kampovima izložene su seksualnom nasilju. (videti: odeljak Žene - seksualno i porodično nasilje, strana 51)

 

Verske i manjisnke slobode:

Novi Ustavom Somalije proklamuje se jednakost svih ljudi, bez obzira na pol, religiju, status, političko opredeljenje, pleme, invaliditet, zanimanje. Prema odredbama Ustava, Vlada Somalije ne sme da vrši diskriminaciju protiv bilo koga po osnovu godina, rase, plemena, etničke pripadnosti, kulture, dialekta, invaliditeta, religije, političkog mišljenja, zanimanja ili zdravlja.

Skoro svi Somalijci su muslimani, suniti. U Somaliji postoji veoma mala hrišćanska zajednica.

U Somaliji je prisutna diskriminacija zastovana na religijskim uverenjima, verovanjima i praksi. Nemuslimani koji praktikuju svoju veru u Somaliji su izloženi uznemiravanju od strane zajednice.

Prelazak iz islama u drugu veru je u Somaliji društveno neprihvatljivo. Oni koji se ipak odluče za to su izloženi uznemiravanju ili čak mogu biti ubijeni od strane članova svoje zajednice.

U oblastima pod kontrolom Al Šababa (centralni i južni delovi Somalije) tokom 2011.godine je uvedena surova verzija islamskog prava, koja zabranjuje muziku, filmove, određen način oblačenja, i u nekim oblastima zabranjeno je da muškarci i žene hodaju zajedno ulicom ili pričaju u javnosti.

U oblastima pod kontrolom Al Šababa, svako ko je optužen za otpadništvo od vere rizikuje da bude maltretiran ili ubijen.

Hrišćanska nevladina organizacija je zabeležila najmanje 3 slučaja tokom 2011. godine u kojima su muslimani ubijeni zbog odricanja od svoje vere.

Bantu žene, koje većinom naseljavaju južne delove Somalije, se od strane pripadika Al Šababa primoravaju da nose hidžab, ili bivaju napadnute.

Al Šabab takođe negira religijsku slobodu umerenim muslimanima. Ali i uništavaju sufi svetinje, naročito grobove, i ubijaju sufi sveštenike i sledbenike.

Al Šabab učestvuje u progonu somalijskih hrišćana u svojim oblastima. Hrišćani u Somaliji obavljaju molitve tajno, u kućnim crkvama.

Al Šabab pogubljuje ljude za koje sumnjaju da su prešli u hrišćanstvo.

Pripadnici Al Šababa su 02. septembra 2011.godine obezglavili preobrađenog hriščanina u gradu Huddur, u regionu Bakol u centralnoj Somaliji. Takođe, 21. avgusta 2011.godine obezglavljeno telo drugog preobrađenog hriščanina nađeno je bačeno na ulici, posle sumnje da ga je Al Šabab kidnapovao.
Manjinske grupe u Somaliji trpe različite oblike diskriminacije i isključivanja.

Neke od manjinskih etničkih grupa i manjih klanova u Somaliji su: Bantu (koji su najveća manjinska grupa), Benadiri, Rer Hamar, Brawanese, Swahili, Tumal, Yibir, Yaxar, Madhiban, Hawrarsame, Muse Dheryo, Farawaqub i Gabooye.

U većini oblasti pripadnici manjinskih grupa isključeni su iz efektivnog učešća u insitucijama vlasti, predmet su diskriminacije pri zapošljavanju, u sudskim postupcima i pristupu javnim servisima. Mnoge manjinske zajednice u Somaliji žive u dubokom siromaštvu. Žene pripadnice manjinskih grupa naročito su izložene diskriminaciji u pogledu pristupu obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i zaposlenju.

Brak između pripadnika različitih manjinskih grupa u Somaliji je prema običajima zabranjen.

Manjinske grupe u Somaliji su veoma često žrtve ubistava, mučenja, silovanja, kidnapovanja radi otkupa, otimanja zemlje i imovine. Kao razlog ovoj praksi često se ističe to da manje etničke grupe ili plemena u Somaliji nemaju svoje oružane milicije koje bi im pružile zaštitu.

Somalilend i Puntland imaju svoje Ustave, koji pružaju određenu zaštitu verskih prava i sloboda, ali oba Ustava zabranjuju otpadništvo od vere, kao i propagiranje druge religije osim islama. Takođe, u oba entiteta zabranjen je prelazak iz islama u drugu veru. I Somalilend i Puntland propisuju islam kao zvaničnu religiju.

Prema somalilendskom Ustavu, nijedan zakon ne može biti u suprotnosti sa principima islamskog prava.

Prema Uslavu Puntlanda, niko ne može biti primoran na veru suprotne od njegovih verovanja.

Ustavi Somalilenda i Puntlanda zahtevaju da predsednik mora biti musliman. Isto to predviđa i novi Ustav Somalije iz 2012.godine.

 

 Pravosudni sistem

U Somaliji ne postoji pravosudni sistem koji efikasno funkcioniše. Naročito je tako u oblastima pod kontrolom Al Šababa. Kontrolu nad većim delom južne i centralne Somalije tokom 2011. i 2012.godine su držali pripanici Al Šababa. Al Šabab je tokom 2012.godine nastavio da kontroliše region Jube koji se nalazi na jugoistoku Somalije kao i regione Bay i Bakol koji se nalaze u centrenom delu Somalije. Al Šabab je tokom 2012.godine takođe kontrolisao severni deo centralne Somalije na granici sa autonomnim regionom Puntland.

Vlast upravlja mešavinom šerijatskog prava i običajnih oblika pomirenja. Sudstvo se u većini oblasti oslanja na kombinaciju tradicionalnog i običajnog prava, šerijata i Krivičnog zakonika iz perioda 1991. godine i Vlade Said Barre.

U oblastima pod kontolom Al Šababa sprovodi se šerijatsko pravo , na najsuroviji način. U tim oblastima, ljudi se i za sitnije zločine kažnjavaju bičevanjem ili amputacijom udova, često u javnosti. Takođe, ljudi se kamenuju ako su osumnjičeni za preljubu.
U šerijatskim sudovima, optuženi nemaju pravo na odbranu ili zastupanje od strane advokata.

U oblastima koje su pod kontrolom Privremene savezne vlade (TFG) predviđeno je pravo svakog lica na sudski postupak, pretpostavku nevinosti, konsultacije sa advokatom, adekvatno vreme za odbranu, besplatne pravne usluge za one koji ih ne mogu priuštiti. Međutim, većina ovih prava se nije poštovala u praksi u onim oblastima u kojima se primenjuje tradicionalna praksa i šerijatsko pravo.

Novi Ustav Somalije (donet 2012.godine) predviđa da svaka osoba ima pravo na pravično javno suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Takođe, svako ima pravo na svoju odbranu. Država će obezbediti besplatnu odbranu licima koja nemaju sredstava za to.

Takođe, novi Ustav Somalije predviđa da se optuženi smatra nevinim, dok se ne dokaže njegova krivica. Optuženi ima pravo na advokata, a ako nema sredstva, obezbediće mu ga država. Optuženom moraju biti dopuštene posete porodice, lekara i advokata.

Prelazna savezna vlada Somalije (TFG) je 2009. godine osnovala Vojni sud. Iako je javnost u početku pozdravila njegovo osnivanje, u 2011. godini javila se zabrinutost zbog nedostatka zakonitog sudskog postupka i ishitrenih osuda, bez pravičnog suđenja.

U Somaliji postoji i običajni sudski postupak koji se naziva Kser (Xeer), koji se koristi za rešavanje sporova i sukoba u klanu ili porodici. U slučaju sporova odlučuju stariji ljudi unutar plemena.

U Somalilendu, faktički nezavisnoj državi, prema procenama za 2011. godinu, 70% zatvorenika je osuđeno u prvom stepenu, bez mogućnosti da se žale na presudu. Većina zatvorenika boravi u pritvoru bez da je protiv njih podignuta optužnica. Iako u Somalilendu postoje sudovi koji funkcionišu, pravosuđu u Somalilendu nedostaje nezavisnost. Vrhovni sud Somalilenda je uglavnom neefikasan. Somalilend ima oko 100 sudija, od kojih većina nema formalnu pravnu obuku.

U Somalilendu optuženi uglavnom uživaju pretpostavku nevinosti, pravo na javno suđenje, pravo na konsultovanje sa advokatom u svim fazama krivičnog postupka, i pravo na žalbu. Takođe, obezbeđeno je pravo na besplatno pravno zastupanje optuženima koji su suočeni sa ozbiljnim krivičnim prijavama, a nemaju sredstava za privatnog advokata.

Ustav Puntlanda predviđa nezavisno sudstvo, međutim, izveštaji govore o intervenciji vlasti, naročito u slučajevima koji se tiču novinara. Ustav Puntlanda predviđa postojanje Vrhovnog suda, apelacione sudove i sudove prvog stepena. Ovi sudovi imaju neku funkciju, ali nemaju kapaciteta da pruže jednaku zaštitu u skladu sa zakonom.

U Puntlandu starešine klanove uglavnom rešavaju slučajeve koristeći tradicionalne metode, kao što je prethodno pomenuti "xeer". U formalnom pravosudnom sistemu, prema Ustavu Puntlanda, optuženi treba da ima pretpostavku nevinosti, pravo na javno suđenje, konsultaciju sa advokatom, i pravo na žalbu. Međutim, prisutna su mešanja političkih struktura i izvršne vlasti u slučajeve od političkog ili bezbednosnog značaja.

 

 

Sirija - ljudska prava

Ljudska prava

Protesti koji su započeli u Siriji u martu 2011. godine i koji su vrlo brzo zahvatili celu zemlju, doveli su do nasilja i represije vladinih snaga. Desetine hiljada ljudi je ubijeno od početka krize u Siriji i broj svakodnevno raste na stotine. Hiljade Sirijaca je prisilno raseljeno usled represije sirijske Vlade, a mnogi su prebegli u susedne zemlje.

Povrede prava ciliva u Siriji se sastoje iz nezakonitih ubistava, proizvoljnih hapšenja i prinudnih nestanaka, mučenja i zlostavljanja, loših zatvorskih uslova, odsustva javnog suđenja, ograničavanja slobode medija, interneta i akademskih sloboda.

Teška kršenja ljudskih prava u Siriji u sukobima tokom 2011. i 2012. godine počinile su kako vladine snage tako i opozicione grupe.

Kršenja ljudskih prava od strane snaga bezbednosti prema demonstrantima i drugim civilima obuhvataju pre svega ubijanje civila. Svakodnevno civili u Siriji bivaju ubijeni ili ranjavani. Civili stradaju od bombi, artiljerijskih granata i minobacača koji se koriste u stambenim oblastima. U oružanim operacijama protiv demonstranata bezbednosne snage su između ostalog koristile snajpere i tenkove.

Osim pripadnika opozicije i civila i pripadnici bezbednosnih snaga su ubijani tokom sukoba, neki navodno zato što su odbili da pucaju na demonstrante, a neki u napadima odbeglih vojnika i drugih pojednica koji su se pridružili opoziciji.

Neki zatvorenici su pušteni iz pritvora, ali je na hiljade ljudi uhapšeno u vezi sa protestima, a mnogi su i mučeni u pritvorima. Najmanje 200 pritvorenika je umrlo u pritvoru, pod sumnjivim okolnostima. Vlasti nisu sprovele istragu o navodnim mučenjima i ubistvima i drugim kršenjima ljudskih prava, koje su snage bezbednosti počinile.

Ranjeni protestanti koji potraže medicinsku pomoć u zdravstvenim centrima, rizikuju da budu uhapšeni ili da im bude uskraćena medicinska pomoć. Takođe, doktori i drugo osoblje u bolnicama mogu biti uhapšeni ili gonjeni ako podržavaju protestante ili im pruže pomoć, a ne prijave ih vlastima.

Rad nevladinih organizacija u Siriji ostaje ograničen. Vlada takođe ograničava slobodu veroispovesti i kretanja. Neke društvene grupe, posebno deo kurdskog stanovništva, su uskraćene za pravo na državljanstvo Sirije. Nasilje i diskriminacija nad ženama i manjinama je i dalje prisutna u zemlji.

Osim povreda ovih ljudskih prava, od strane Vlade Sirije se uskraćuju i još neka važna prava kao što je pravo na mirnu promenu vlasti, kao i uskraćivanje građanskih sloboda kao što su sloboda govora, okupljanja i udruživanja.

Nekažnjivost je i dalje duboko ukorenjena u zemlji i Vlada ne kažnjava, ne hapsi i ne procesuira zvaničnike koji krše ljudska prava.

Nadležni sirijski organi i dalje propuštaju da istraže mnoga nezakonita ubistva, mučenja i druge ozbiljne zloupotrebe koje su počinjene od strane snaga bezbednosti i da pronađu one koji su za njih odgovorni.

Građani Sirije nemaju efikasna sredstva zaštite kada su njihova prava povređena. U zemlji ne postoji kancelarija ombudsmana ili komisija za ljudska prava. Pojedinici koji žele da se žale na povrede prava od strane službi bezbednosti, moraju prvo da dobiju dozvolu za to i to od same službe bezbednosti.

Međunarodne konvencije koje je Sirija potpisala i ratifikovala: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencija o pravima deteta i dva prateća protokola, Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama, Konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihove porodice.

Kršenja ljudskih prava od strane vladinih snaga:

Vansudska ubistva i "nestanci" :

Broj vansudskih ubistava se u Siriji značajno povećao u 2011. godini, usled nasilnih obračuna Vlade protiv protestanata. Izveštaji potvrđuju na hiljade žrtava proizvoljnih i nezakonitih ubistava, od kojih su mnogi rezultat Vladine akcije protiv protestanata na mirnim demonstracijama.

Prinudni nestanci civila takođe su prisutni, i njihov broj je naglo porastao posle antivladinih demonstracija u martu 2011. godine. Do oktobra 2012. godine procenjuje se da je oko 28 000 ljudi prijavljeno kao nestalo, uključujući i civile koji su bili oteti od strane Vladinih oružanih snaga i službi bezbednosti.

Najveći broj nestalih čine aktivisti za ljudska prava, posmatrači i radnici međunarodnih nevladinih organizacija.

Takođe česti su i "nestanci" pritvorenika, dok vlast negira da su oni bili pritvoreni i negira bilo kakva saznanja o njima. Postoji sumnja da su zatvorenici bili osuđivani na smrt na sudjenjima po kratkom postupku i da su tajno pogubljeni.

Proizvoljna hapšenja i pritvaranja:

Sve do njegovog ukidanja 19. aprila 2011. godine, Zakon o vanrednim merama je davao ovlašćenja Vladi Sirije da sprovodi preventivna i proizvoljna hapšenja, bez potrebe da se za to pribavi nalog. Međutim i posle njegovog ukidanja službe bezbednosti su imale neograničenu vlast da hapse i drže na stotine osumnjičenih u pritvoru, bez podizanja optužnice.

Nekažnjivost je i dalje raširen problem, jer službe bezbednosti ne odgovaraju za proizvoljna hapšenja. U praksi nisu poznati slučajevi gonjenja ili osude policije i pripadnika snaga bezbednosti za zloupotrebe i korupciju.

Od izbijanja nemira i demonstracija u Siriji 2011. godine, na hiljade protestanata je pritvoreno. Tačan broj pritvorenih nije moguće utvrditi, ali se procenjuje se da je taj broj sredinom 2012. godine iznosio 25 000 ljudi. Stvaran broj uhapšenih je verovatno veći. Među hapšenima su žene, deca i stari.

Hapšenja se najčešće obavljaju bez sudskih naloga. Takođe, veliki broj uhapšenih nije imao pristup advokatu niti su bili izvedeni pred sudiju kako bi osporili svoj pritvor, niti su imali pravo na posete njihovih porodica.

Žrtve navode da su bile fizički ili verbalno napadnute tokom hapšenja.

Mučenja: 

Zakon u Siriji zabranjuje akte mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja i za ova dela predviđa kaznu zatvora do tri godine.

Ipak, pored zakonske zabrane, mučenja u pritvorskim objektima u Siriji su široko rasprostranjena, i brojne su žrtve torture i drugih oblika zlostavljanja tokom pritvora. Izveštaji potvrđuju znatno povećanje slučajeva zlostavljanja i mučenja od strane pripadnika sirijske vlasti od početka protesta u martu 2011. godine.

Mnogi pritvorenici su tokom boravka u pritvorskim objektima bili podvrgnuti teškom batinjanju, neretko palicama i kablovima, kao i elektrošokovima. Takođe, bila im je uskraćivana hrana, voda i san.

Zatvorenici su često boravili u prenatrpanim ćelijama.

Cilj mučenja pritvorenika je dobijanje informacija, prinudnih "priznanja" i kažnjavanje i terorisanje onih koji su osumnjičeni za suprotstavljanje Vladi. Mnogima su bile vezane oči, a ponekad su imali i lisice na rukama, pa su tako bili primoravani da priznaju zločine, i to otiskom palca na priznanjima, koje bi im eventualno bilo samo pročitana od strane oficira.

Deca su takođe bila žrtve mučenja tokom pritvora, u nekim slučajevima čak i do smrti.

Poznati su i slučajevi mučenja onih koji su pokušali da poštede civile, bilo krišom, bilo tako što su otvoreno odbili da izvrše naređenje.

Jedna od metoda mučenja koju sprovode vojne i bezbednosne snage u pritvorima je i seksualno nasilje, kao i psihičko nasilje koje uključuje pretnje seksualnim nasiljem protiv njih ili njihovih porodica. Nekim zatvorenicima je više puta prećeno da će biti silovani pred svojim porodicama i da će njihove žene i ćerke biti silovane.

Neka od svedočenja pritvorenika potvrđuju da su muškarci u pritvorima bili terani da budu goli, da su udarani po genitalijama i da su im davani elektrošokovi po genitalijama, kao i da su primoravani na oralni seks i da su im po genitalijama gašene cigarete.

Postoje svedočenja o tome da su muškarci bili silovani od strane pripadnika obezbeđenja, neki čak palicama. Takođe, postoje svedočenja o silovanju veoma mladih dečaka tokom njihovog boravka u pritvoru.

Svedočenja potvrđuju i da su pritvorenici terani da izjavljuju da je predsednik Bašar al-Asad njihov bog.

Žene su takođe izložene seksualnom nasilju tokom pritvora. Sve bivše pritvorenice koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja u pritvoru, posvedočile su da nisu primile medicinsku ni psihološku pomoć u zatvoru. A samo jedna od 10 bivših zatvorenica posvedočila je da je primila medicinsku pomoć zbog seksualnog zlostavljanja nakon puštanja iz pritvora.

Tokom noćnih racija bezbednosnih snaga po kućama, žene su često primoravane da skidaju marame sa glava i da tokom racija budu u donjem vešu.

Brojni izveštaji potvrđuju postojanje žrtava mučenja koje su tokom pritvora umrle. Njih najmanje 105 je umrlo u 2011. godini, a ukupno se procenjuje da je oko 200 ljudi, koji su bili uhapšeni u vezi sa demonstracijama tokom 2011. i 2012. godine, umrlo u pritvoru.

Njihova tela su imala prepoznatljive tragove mučenja, kao što su modrice, posekotine i opekotine. Njihove smrti nikada nisu istražene.

Samo u dva slučaja umrlih u pritvoru započeta je istraga - u slučaju Hamze Ali al-Kateba (Hamza Ali al-Khateeb), dečaka od 13 godina i doktora Sakera Halaka (Dr. Sakher Hallak). U oba ova slučaja, istrage nisu bile ni nezavisne ni nepristrasne i službe bezbednosti oslobodjene su odgovornosti za smrt tih lica.

Neki od sirijskih pritvorskih objekata gde su mučenja sprovođena su: objekti Vazduhoplovstva u Damasku, objekti Vojne obaveštajne službe u Jisr Al Shughour-u, objekti Vojne obaveštajne službe i Političke bezbednosti u Idlib-u i Al Ladhiqiyar-u i obaveštajni objekti u Tartus-u. kao i objekti u vojnoj bolnici u Homsu.

Prismotra:

Bezbednosne službe su 2006. godine pojačale svoju zabranu održavanja javnih i privatnih skupova, zabranivši okupljanje više od 5 ljudi i diskusiju o političkim i ekonomskim pitanjima. Vršenje nadzora i obimna informaciona mreža su sprovodile ovo pravilo.

Svako ko je privukao pažnju službama bezbednosti učešćem u demonstracijama, stavljen je pod nadzor.

Politički aktivisti su često nadgledani i uznemiravani čak i posle puštanja iz zatvora.

Kršenja ljudskih prava od strane antivladinih snaga:

Vansudska ubistva:

Vansudska ubistva u Siriji počinjena su ne samo od strane pripadnika Vladinih snaga, već i od strane antivladinih pobunjeničnih oružanih grupa, naročito Slobodne sirijske vojske (FSA).

Povrede prava od strane antivladinih grupa obuhvataju i kidnapovanja i mučenja zarobljenih vojnika, i ubijanje onih za koje se sumnja da podržavaju ili rade za Vladu i njene snage ili milicije. Međjutim, poznati su i slučajevi ubistva civila.

Takođe, ubijane su i žene koje su uhvaćene kao "doušnici".

Proizvoljna hapšenja i pritvaranja:

Svedočenja navode slučajeve da pripadnici Slobodne siriske vojske (FSA) drže više oficire kao taoce za razmenu. Vojnicima nižeg ranga obično se sudi od strane suda koji primenjuje šerijatsko pravo. Vojnici Aleviti se obično ubijaju odmah po zarobljavanju, od strane FSA, dok se vojnicima iz ostalih plemena nudi da se pridruže FSA, ali se puštaju ako odbiju. Druga svedočenja međutim, navode da su vojnici Aleviti vredniji kao zatvorenici, i da se razmenjuju za više sunita.

Nekim zarobljenicima je suđeno od strane vojnih komandanata, kao i verskih i lidera zajednice (Šura saveta). Kazna koja se najčešće izriče je egzekucija za svakoga ko se proglasi krivim. Ipak, za "male zločine" neki zarobljenici mogu biti pušteni.

Mučenja:

Pripadnici sirijskih bezbednosnih snaga ili oni koji ih navodno podržavaju, koji su uhvaćeni od strane antivladinih grupa su često izloženi mučenju i torturi. U nekim slučajevima to dovodi i do smrti zarobljenika. Metodi FSA obuhvataju prebijanje električnim kablovima, lomljenje kostiju i držanje glave pod vodom.

Druge povrede:

Izveštaji potvrđuju da antivladine snage koriste decu kao medicinske nosače, kurire i kuvare za terenske jedinice, kao i za isporuku medicinskog materijala poljskim bolnicama. Takođe, mnoga deca se koriste za izvršavanje ovih aktivnosti na sirijsko-turskoj granici.

Zabeleženi su i slučajevi otimanja civila i pripadnika vladinih snaga od strane antivladinih oružanih grupa, sa ciljem razmene zarobljenika. Dešava se i da se od porodice zarobljenika traži otkupnina.

Zakonska prava uhapšenih i uslovi u zatvorima:

 Prema odredbama novog Ustava Sirije, kažnjavanje je lično i ne može biti ni zločina ni kazne koji nije predviđen zakonom. Svaki okrivljeni će se smatrati nevinim, dok se ne osudi pravosnažnom presudom u pravičnom suđenju. Država će garantovati pravnu pomoć onima koji je ne mogu sami obezbediti.

U Siriji je po zakonu za hapšenje u krivičnim predmetima potreban nalog. Nakon hapšenja, lice se obično dovodi u policijsku stanicu i ostaje u pritvoru do određivanja datuma suđenja. Dužina trajanja pritvora bez podizanja optužnice nije predviđena. Prvo ročište može biti zakazano posle nekoliko meseci ili godina od hapšenja.

 Optuženi može imati advokata o svom trošku, ili mu ga sud može dodeliti, ali advokatima nije osiguran pristup klijentima pre suđenja. Zakon predviđa i posete porodice ubrzo posle hapšenja, međutim prijavljeni su slučajevi porodica koje su čekale na posetu nedeljama i mesecima, nekada čak i do godinu dana.

Međutim, u slučajevima političkih krivičnih dela ili onih koji se tiču nacionalne bezbednosti, hapšenja se često sprovode u tajnosti. Osumnjičeni su u ovim slučajevima pritvoreni u izolaciji tokom dužeg vremenskog perioda, bez optužnice ili suđenja i uz uskraćivanje prava na odluku suda o pritvoru. U većini ovih slučajeva pritvorenici nisu obavešteni o optužbama protiv njih, sve do prvog saslušanja, koje se često održi mesecima nakon hapšenja. Ovi zatvorenici nemaju pristup advokatima ni pre ni tokom ispitivanja, niti tokom pripreme i prezentacije svoje odbrane.

Uprkos ukidanju Zakona o vanrednim merama u aprilu 2011.godine, sirijske bezbednosne snage nastavile su dotadašnju praksu proizvoljnog hapšenja, čak je broj uhapšenih povećan. Prijavljeno je nekoliko slučajeva da su službe bezbednosti hapsile rođake traženog lica, kako bi izvršile pritisak na njega da se preda. Nalozi i sudske naredbe se retko izriču ili pokazuju pre hapšenja. Proizvoljna i lažna hapšenja su uobičajena, i često se ne navode nikakvi razlozi za hapšenje civila.

Pritvorenicima se često uskraćuje pravo na advokata, posete od strane porodice, medicinska nega.

Uslovi u zatvorima u Siriji su često teški i opasni po život, naročito usled naglog povećanja broja zatvorenika zbog protesta protiv Asadovog režima, započetih 2011. godine. Postojeći uslovi sirijskim zatvorima ne ispunjavaju međunarodne zdravstvene i sanitarne standarde. Najgori su uslovi u pritvorskim objektima bezbednosne i obaveštajne službe, dok su oni u okviru ministarstva pravde u manje lošem stanju.

Ovim objektima nedostaje odgovarajuća ventilacija, osvetljenje, pristup vodi za piće i hrani i dovoljno prostora za spavanje. Zatvorenici se često zadržavaju bez adekvatne osnovne ili hitne medicinske pomoći.

Prenaseljenost zatvorskih objekata je jedan od najčešćih problema u Siriji. Vlasti zbog toga pretvaraju stadione u zatvore za antirežimske demonstrante, koji se nalaze u gradovima Banias i Dara'a. Demonstranti su smeštani i u fabrikama i skladištima, u kojima borave u uslovima prenatrpanosti i bez adekvatnih kupatila.

Poznati su i slučajevi u kojima sirijske vlasti drže maloletnike u pritvorima za odrasle.

Pritvorenici u predkrivičnom postupku obično se drže odvojeno od osuđenih zatvorenika. Međutim, postoje i slučajevi da se drže zajedno.

Takođe, ljudi koji koriste drogu drže se u izolaciji od ostatka zatvorske populacije. Isto je i sa zatvorenicima homoseksualne orjentacije, koji dobijaju psihološki "tretman" od strane zatvorskog osoblja, za vreme kog se oni drže odvojeni od ostale populacije, samo zbog njihove seksualne orjentacije ili rodnog identiteta.

Mnogi zatvorenici su bili premešteni u druge objekte, kako bi ih sakrili od posmatrača Arapske lige.

Politički zatvorenici često se namerno smeštaju u prenatrpane ćelije sa ostalim osudjenicima i prestupnicima. Takođe, politički zatvorenici su često primorani da spavaju na zemlji usled nedostatka kreveta, bili su izloženi čestim pretresima i suočeni sa samicom ako se u njihovom posedu pronadju nedozvoljene stvari. Takođe, stražari redovno prisluškuju razgovore političkih zatvorenika sa njihovim advokatima i članovima porodice.

Pritvorenici i osuđenici u Siriji se žale da su od strane stražara u zatvorima izloženi vređanju, pretnjama, uključujući i pretnjama njihovim porodicama, prinuđeni su da se skinu goli, posebno pri dolasku u zatvor i često ostaju goli satima, izloženi su proizvoljnim prebijanjima od strane stražara, borave u prenatrpanim sobama, bez izvora svetlosti i svežeg vazduha. Ponekad su prinuđeni da spavaju na smenu, usled nedostatka dovoljno kreveta i mesta.

Vladine snage u nekoliko navrata upotrebile su prekomernu silu kako bi ugušile nemire u nekoliko zatvora u Siriji tokom 2011. godine. U zatvoru Hassakeh 22. juna 2011. godine, zatvorenici su stupili u generalni štrajk, međutim, bezbednosne snage su upale unutra koristeći suzavce i bojevu municiju. Kao rezultat te akcije, četiri osobe su poginule. Vlada Sirije nije tokom godine objavila nijednu informaciju o ovom ili bilo kom drugom neredu u zatvorima.

Političke slobode:

Slobode izražavanja, udruživanja i okupljanja su u Siriji i dalje strogo ograničene, uprkos ukidanju vanrednog stanja u aprilu 2011. godine i donošenja zakona koji navodno dozvoljava mirne proteste.

Snage bezbednosti Sirije uhapsile su na hiljade ljudi u vezi sa protestima od njihovog izbijanja u martu 2011. godine. Neki ljudi su hapšeni u toku demonstracija, dok su ostali hapšeni tokom racija po kućama i pretresima od kuće do kuće.

U Siriji je uhapšen veliki broj političkih aktivista, aktivista za ljudska prava, disidenata, novinara, blogera, imama i vojnika koji su odbili da pucaju na demonstrante. Stotine ovih uhapšenih su pušteni na slobodu posle suđenja ili su amnestirani od strane predsednika Asada. Međutim hiljade drugih su još uvek u pritvoru.

Sloboda okupljanja u Siriji je praktično nepostojeća. Javne demonstracije su zabranjene, osim ukoliko se dobije zvanična dozvola, ali se ona obično izdaje samo provladininim grupama i orgnizacijama. Tokom 2011.godine dokumentovani su brojni slučajevi pretnji, proizvoljnog hapšenja, pritvaranja, mučenja i ubijanja civila, u vezi sa organizovanjem demonstracija.

Sloboda udruživanja takođe je ozbiljno ograničena u Siriji. Sve nevladine organizacije moraju biti registrovane kod Vlade, koja najčešće ne dozvoljava registraciju, naročito reformističkim ili grupama za ljudska prava, dok se lideri neregistrovanih grupa često hapse.

Vlasti Sirije odbijaju da daju informacije o broju političkih zatvorenika, kako Sirijaca tako i stranaca. Prema nekim procenama taj broj iznosi 10 000 političkih pritvorenika od marta do kraja 2011.godine. Politički pritvorenici uključuju i učesnike antivladinih protesta.

Vlasti Sirije ciljano hapse članove porodica kritičara vlasti, a poznati su i slučajevi mučenja članova porodice pred zatvorenikom, kako bi se od zatvorenika iznudilo priznanje.

Među hiljadama uhapšenih političkih zatvorenika u Siriji, osim učesnika demonstracija, nalaze se i Islamisti i pripadnici ogranizacije Muslimanskog bratstva.

Oni Sirijci koji su neuspešno tražili azil u drugim zemljama, kao i oni koji su u prošlosti imali veze sa Muslimanskim bratstvom, po povratku u zemlju bivaju krivično gonjeni. Sirijski zakon predviđa krivično gonjenje i za svakog ko pokuša da traži utočište u nekoj drugoj zemlji, kako bi izbegao kaznu u Siriji. Traženje azila u inostranstvu doživljava se kao ispoljavanje protivljenja sirijskoj Vladi, pa se sirijski azilanti povratnici suočavaju sa velikim izgledima da budu uhapšeni.

Vlada Sirije rutinski hapsi disidente i bivše građane bez političkog opredeljenja koji su pokušali da se vrate u zemlju nakon više godina samonametnutog egzila. Takođe, sirijska Vlada uhapsila je i mnoge aktiviste za ljudska prava pri povratku u Siriju, nakon što su prisustvovali konferencijama i radionicama u inostranstvu.

Sirijski disidenti u mnogim stranim zemljama bili su subjekti zastrašivanja od strane zvaničnika u sirijskim ambasadama, kao i pretnjama ili čak povređivanju njihovih rođaka u Siriji.

Religijske slobode:

Stanovništvo Sirije uglavnom čine muslimani, suniti. Verske manjine čine aleviti (deo šiitske škole), ismailisti (ismailis) i šiiti, koji zajedno čine oko 13% stanovništva. Hrišćani čine oko 10% sirijskog stanovništva, a Druze oko 3%. Takođe, u Siriji postoji i mala zajednica Jezida (Yezidis), koja broji oko 100 000 ljudi, a postoji i jako mala populacija od 100-200 pripadnika jevrejske vere.

Aleviti predstavljaju sektu koja u Siriji ima visok politički uticaj jer su predsednik Sirije Asad i njegova porodica pripadnici Alevita. Međutim, bliskost pripadnika Alevita sa vladajućom Asad porodicom stavlja ih u opasnost od odmazde, u slučaju pada vlasti predsednika Asada.

Aleviti dominiraju u unutrašnjim bezbednosnim snagama Sirije i kao vojni oficiri, dok su občni vojnici u Siriji uglavnom suniti.

Sunitski vojnici često su suočeni sa pritiskom i progonom od strane svojih pretpostavljenih koji su Aleviti. Naročito zbog toga što je stotine sunitskih vojnika dezertiralo ili se pobunilo protiv naređenja da pucaju na većinom sunitske demonstrante u Siriji.

Vlada Sirije strogo prati i kontroliše dešavanja u džamijama i kontroliše imenovanja muslimanskih verskih lidera u zemlji. Svi nemuslimanski sastanci verskih grupa moraju imati dozvolu sirijskih vlasti.

U Siriji je nezakonito članstvo u bilo kojoj „Salafist" organizaciji (generalno konzervatini sunitski fundamentalizam). Ali Vlada Sirije i službe državne bezbednosti nisu definisale šta tačno predstavljaju salafist aktivnosti. Pripadnost sirijskom Muslimanskom bratstvu (Muslimansko bratstvo Sirije predstavlja dominantnu opozicijsku organizaciju u Siriji tokom 2012. godine) je kažnjivo smrću, iako se u praksi kazna obično preinači na 12 godina zatvora.

U skladu sa politikom Vlade o sekularnosti, u Sirijskoj vojsci ne postoje verske službe bilo koje vere i od vojnog osoblja se očekuje da se uzdrži od izražavanja svoje vere tokom radnog vremena.

U Siriji se religijska pripadnost navodi u krštenici i taj dokument je neophodan prilikom udaje ili putovanja u cilju verskog hodočašća. Vlada ne zahteva označavanje religije u pasošu ili ličnoj karti.

Sirija ne priznaje verski status onih koji se preobrate iz islama u drugu veru. Međutim, hrišćani koji se preobrate u islam dobijaju zvanično priznanje. U slučaju preobraćenja iz islama u hrišćanstvo, država takvog pojedinca i dalje smatra za muslimana i on je i dalje podleže pravilima Shari'a (islamskog zakona). Takođe, tim slučajevima preobraćenja u hrišćanstvo lice je ponekad primorano da napusti svoje mesto boravka, usled društvenog pritiska.

U Siriji se muslimanka ne može udati za hrišćanina, ali se hrišćanka može udati za muslimana. U tom slučaju, njoj nije dozvoljeno da bude sahranjena na muslimanskom groblju, osim ukoliko se ne preobrati u islam.

Jehovini svedoci:

Vlada Sirije zabranjuje Jehovine svedoke i oni u toj zemlji moraju da obavljaju svoje aktivisti tajno. Takođe, Vlada zabranjuje njihovu versku literaturu, komunikaciju sa verskim saradnicima izvan Sirije i kao zapošljavanje Jehovinih svedoka u državnim službama.

Svi pripadnici Jehovinih svedoka i njihovi domovi su nadgledani od strane vlasti i pripadnici Jehovinih svedoka se redovno pozivaju na ispitivanja, a ponekad su izloženi i maltretiranjima. Takođe, njima je veoma teško da dobiju pasoš i napuste zemlju.

Hrišćani:

 Hrišćani se nalaze na svim nivoima vlasti u Siriji, kao i u krugovima poslovnih ljudi i u sirijskoj vojsci.

Tokom ranijih godina hrišćani su, kao i druge manjine u Siriji, pružali podršku onom režimu koji je garantovao njihovu bezbednost i verske slobode. Hrišćanska zajednica veruje da je uz režim Alevita ona sigurna. Zbog toga mnogi hrišćani i dalje stoje na strani režima, ali ne zbog podrške predsedniku Asadu, već iz straha od građanskog rata. U slučaju da pobunjenici pobede i oforme islamističku Vladu, ona bi bila neprijateljski raspoložena prema verskim manjinama, što među hrišćanima izaziva strah.

Islamski militanti iz opozicije su u martu 2012. godine išli su od vrata do vrata u Hamidiya i Bustan al-Diwan – naseljima u gradu Homs, proterujući lokalne hrišćane. Posle te racije, oko 90% hrišćana je navodno pobeglo iz grada Homs u oblasti pod kontrolom Vlade, u susedne zemlje ili u oblast u blizini libanske granice koja se naziva Dolina hrišćana (Wadi al-Nasarah). Sada u Homsu živi tek oko 400 hrišćana, dok ih je pre ustanka započetog u martu 2011. godine u tom gradu živelo više od 80 000.

U junu 2012. godine, u gradu Kusair (Qusayr), hrišćani su od pripadnika opozicije dobili upozorenje: ili da se pridruže opoziciji protiv Asada, koju predvode suniti ili da odu. Ubrzo nakon toga, hiljade hrišćana pobeglo je iz tog grada.

Jezidi (Yezidis):

Jezidi u Siriji žive u dve zajednice - jedna je u oblasti Al Džazira (Al-Jazira - severoistočno od reke Eufrat) a druga je u Kurd-Dagh oblasti (planina Kurd na severozapadu Sirije u provinciji Alepo). Broj jezida koji žive u Siriji se ne može precizirati, ali se procenjuje da ih ima između 12 000 i 15 000. Jezidi čine kurdsku versku manjinu. Oni se u Siriji suočavaju sa diskriminacijom, jer njihova religija nije priznata od strane države - oni su u Siriji registrovani kao muslimani i pohađaju muslimansko obrazovanje u državnim školama.

Etničke manjine:

Vlada Sirije generalno dozvoljava nacionalnim i etničkim manjinama da sprovode svoje tradicionalne, verske i kulturne aktivnosti. Međutim, kurdska populacija – državljani i nedržavljani – suočavaju se sa zvaničnom i društvenom diskriminacijom i represijom. Ipak, nasilje i hapšenje Kurda od strane vlasti se smanjilo u odnosu na prethodne godine.

Kurdi:

Kurdi čine oko 9-10% stanovništva Sirije. Većina njih govori kurdskim jezikom - kirmanji, koji je zabranjen. Kurdi žive uglavnom u severoistočnom delu Sirije, u oblastima granica sa Turskom i Iranom, ali brojna kurdska zajednica živi i u većini velikih gradova, kao što su Alep i Damask. Većina Kurda su suniti.

Obespravljenost sirijskih Kurda započeta je u oktobru 1962. godine, kada su sirijske vlasti sprovele takozvani specijalni popis, u Hasaka (Hasakah) provinciji, u kojoj većina Kurda ima svoje poreklo. Sirijske vlasti su dobijene statističke podatke koristile pod izgovorom otkrivanja ljudi koji su možda ilegalno prešli iz Turske u Siriju. Čak 120 000 Kurda – skoro 20% kurdske populacije u Siriji, je nakon tog popisa bilo denacionalizovano, i kao rezultat toga oni su izgubili građanska prava, uključujući pravo glasa, učestvovanja u javnom životu, pravo da putuju van zemlje, pravo na privatno vlasništvo i pravo na zapošljavanje u javnom sektoru.

Pripadnici kurdske manjine i dalje u Siriji nastavljaju da se suočavaju sa diskriminacijom po osnovu identiteta, naročito sa ograničenjima u vezi sa njihovim jezikom i kulturom.

Vlada Sirije limitira upotrebu i učenje kurdskog jezika. Takođe, Vlada zabranjuje objavljivanje knjiga i drugog materijala na kurdskom jeziku. Kurdske kulturne aktivnosti se generalno doživljavaju kao političke i najčešće su zabranjene od strane sirijskih vlasti. To ljude koji učestvuju u tim aktivnostima dovodi u rizik da budu izloženi gonjenju od strane vlasti.

Kurdi koji su apatridi ("stateless Kurds") – tj. koji nemaju državljanstvo Sirije, predstavljaju zbog toga veoma ranjivu grupu.

Kurdi su efektivno bili apatridi sve dok predsednik Asad nije izdao dekret br. 49, od 7. aprila 2011.godine, kojim je predvidjeno davanje mogućnosti "stranim" Kurdima (Ajanib) da apliciraju za sirijsko državljanstvo, ali i ne onima poznatima kao "skriveni" (Maktoumeen), što znači – neregistrovani. Ajanib Kurdi su oni koji su učestvovali u popisu 1962. godine, ali su lišeni državljanstva – "registrovani", dok su Maktoumeen Kurdi oni koji nisu učestvovali u pomenutom popisu ili im je bar jedan roditelj Ajanib Kurd ili su neregistrovani iz nekog drugog razloga – "neregistrovani."

Procena je da je u Siriji trenutno najmanje 300 000 Kurda bez državljanstva, i bez mogućnosti da dobiju pasoše, lične karte ili izvode iz matičnih knjiga rodjenih. Nedostatak ličnih isprava sprečava Kurde da poseduju zemlju, da se zaposle u državnoj upravi kao i da glasaju.

Kurdska deca koja su apatridi, suočavaju se sa problemom upisa u školu, jer njihovi roditelji često ne mogu da izvade potrebna dokumenta. Dakle, pristup obrazovanju nastavio je da bude ograničen za kurdsku decu, što kasnije dovodi do problema prilikom zapošljavanja. Takođe, Kurdi apatridi nemaju pravo da dobiju diplomu za svoje obrazovanje.

Kurdski studenti i radnici u Siriji nastavljaju da budu podvrgnuti proizvoljnom premeštanju ili isključenju iz Vladinih instituta, institucija i odeljenja. Kurdi apatridi sprečeni su da se zaposle u određenim profesijama koje zahtevaju sirijsko državljanstvo i često moraju da rade u neformalnom sektoru – ilegalno. Osim zabrane da se zaposle u javnom sektoru bez dokumenata, tj. lične karte, novi zakon u Siriji zabranjuje zapošljavanje takvih lica i u privatnom sektoru, što još više otežava položaj sirijskih Kurda.

Kurdski aktivisti za ljudska prava i dalje se u Siriji suočavaju sa hapšenjem i pritvaranjem. Neki od njih koji su sirijskim vlastima bili "sumnjivi" otpušteni su iz škola i sa poslova u javnom sektoru tokom 2011. godine.

U vezi sa pristupom zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju, u Siriji nema diskriminacije prema etničkim manjinama, uključujući i prema Kurdima.

Za razliku od prethodnih godina, u 2011.godini nema izveštaja o sumnjivim smrtnim slučajevima kurdskih vojnih obveznika u vojsci.

Na početku antivladinih protesta u Siriji u martu 2011. godine, kurdska područja nisu mnogo učestvovala. Međutim, neki Kurdi jesu učestvovali u ustanku.

Vodeći kurdski aktivista Mashaal Tammu ubijen je 7. oktobra 2011.godine, kada ga je naoružan muškarac izbacio iz kuće tokom sastanka sa aktivistima i upucao ga. Njegova sahrana, kojoj je prisustvovalo 50 000 ljudi, pretvorila se u najveće demonstracije u kurdskoj oblasti od početka ustanka u Siriji. Državne bezbednosne snage su tom prilikom pucale na demonstrante i ubile pet ljudi.

Žene:

Nejednakost i diskriminacija:

Žene u Siriji imaju pravo glasa od 1949. godine. Sirijske žene učestvuju u javnom, sudskom, akademskom i poslovnom životu, ali su nedevoljno zastupljene. Trideset od 250 članova parlamenta (12%) su žene. U 2011. godini, mesto zamenika predsednika države i tri ministarska mesta su pripadala ženama.

Ipak, sirijsko zakonodavstvo diskriminiše žene, naročito u vezi sa porodičnim pitanjima. Lični status, penzionisanje i socijalni zakoni u Siriji su diskriminatorski nastrojeni prema ženama. Takođe, Sirija je islamska zemlja sa duboko ukorenjenim društvenim kodeksima i verskom tradicijom. Većina žena u Siriji i dalje živi tradicionalnim načinom života.

Zakon o ličnom statusu za muslimanske žene zasniva se na šerijatu (islamski zakon) i diskriminiše žene u pogledu braka, razvoda i nasleđivanja.

Žene u Siriji sa napunjenih 18 godina imaju pravo da putuju bez dozvole muškog srodnika ili muža. Međutim, muž ili muški rođak može tražiti od vlasti da zabrani ženi putovanje u inostranstvo. Iako zvanični podaci o ovome nisu dostupni, strane ambasade potvrđuju brojne ovakve slučajeve u 2011. godini.

Mogućnost sirijskih žena da donose odluke o svom seksualnom i reproduktivnom zdravlju poboljšava se od 1980-ih godina. Uprkos činjenici da su kontraceptivna sredstva formalno ilegalna, vlada plaća 40% od usluga i sredstava u vezi za reproduktivnim zdravljem, dok se ostatak podmiruje privatno.

I porek toga, abortus u Siriji predstavlja krivično delo, za koje je predviđena kazna zatvora od najmanje 6 meseci za ženu i najmanje godinu dana zatvora za svakog ko joj pomaže, ali su u zavisnosti od okolnosti predveđene i strože kazne. Međutim, uprkos ovim ograničenjima, u Sirije je moguće pronaći lekara koji će ilegalno izvesti proceduru, ali za veoma visoku naknadu i često u nehigijenskim uslovima. U bogatim porodicama, devojke koje zatrudne van braka mogu biti izložene pritisku da abortiraju kako bi se održao privid časne porodice.

Starosna granica za stupanje u brak u Sirije iznosi 17 godina za žene i 18 godina za muškarce. Mnogi brakovi u Sirije se i dalje ugovaraju između porodica, pa postoji rizik da žene budu pod pritiskom da pristanu na brak zbog ekonomskih razloga ili zato što porodice smatraju da su ona i mladoženja odgovarajući par.
Poligamija je u Siriji legalna, a za punovažnost drugog braka nije potrebna saglasnost prve supruge.

U Siriji su veoma česti takozvani "letnji brakovi" – muškarci iz oblasti zaliva (Gulf) putuju u Siriju i plaćaju porodicama mladih žena određene novčane iznose za miraz u zamenu za kratke "brakove". U tim "brakovima" partneri žive privremeno zajedno, ali oni nemaju nikakva zakonska prava u vezi sa brakom, kao što su nasleđivanje ili alimentacija.

Prema sirijskom zakonu, majke ne mogu preneti svoje državljanstvo na dete, tako da deca rođena van braka ili u "letnjim brakovima", ostaju bez državljanstva ako ih očevi ne priznaju.

Muškarci i žene u Siriji nemaju jednaka prava koja se tiču razvoda braka.

Muškarci u Siriji uživaju pravo na talak (talaq) tj. pravo na jednostrano odricanje od braka i podrazumeva se da je dovoljno da muškarac obavesti nadležne organe o svojoj odluci da se razvodi, da bi brak i zvanično bio okončan.


Ženini načini za razvod, sa druge strane, su dugotrajni i naporni. Jedna opcija je kula (khula) tj. sporazumni razvod, kod kojeg žena vraća mužu miraz i gubi pravo na finansijsko izdržavanje od strane bivšeg muža. Sirijske žene mogu pokrenuti i postupak za razvod pred sudom ako navedu određene razloge za razvod, kao što su neslaganje, postojanje predrasuda, nedostatak bliskosti, odsustvo ili bolest supruga.

U Siriji razvedena majka gubi pravo na starateljstvo i čuvanje svojih sinova kada napune 13 godina, a ćerki kada napune 15 godina, osim u slučaju da se majka preudala, kada odmah gubi starateljstvo. Starateljstvo u ovim slučajevima prelazi na porodicu dece sa očeve strane.

Pravo nasleđivanja u Siriji je za sve građane uređeno tumačenjem islamskog zakona - osim za hrišćane. Shodno tome, muslimanke obično nasleđuju polovinu od onoga što nasleđuju muški naslednici. Međutim, muški rođaci su dužni da izdržavaju ženske rođake koje su nasledile manje od njih. U suprotnom, one ih mogu tužiti.

Ipak, tokom 2011. godine bilo je izveštaja da su u nekim regionima Sirije običaji preovladali nad pravom, pa je ženama negirano pravo na bilo kakvo nasleđe. Prava žena o nasleđivanju često se krše kada je u pitanju nasleđivanje zemlje, jer su žene pod pritiskom da ustupe svoje nasledstvo muškim članovima porodice. Nemuslimanske žene nemaju pravo da nasledjuju svoje muževe muslimane.

Osim zakonom o ličnom statusu, sirijske žene su diskriminisane i prema odredbama Krivičnog zakona.

Prema Krivičnom zakonu Sirije, ako muškarac i žena odvojeno počine isto krivično delo preljube, žena će se kazniti dvostruko teže neko muškarac.

Pred građanskim i krivičnim sudovima svedočenje žene ima jednaku snagu kao i svedočenje muškarca. Međutim, pred Šerijatskim sudovima u Siriji svedočenje žene ima upola manju snagu nego svedočenje muškarca.

Sirija je pristupila Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW) 28. marta 2003. godine. Međutim, Sirija je podnela i nekoliko rezervi na konvenciju koje utiču na ključne odredbe Konvencije. Te rezerve odnose se na sledeće članove Konvencije: član 2, član 9 st. 2 u vezi dodeljivanja ženinog državljanstva deci, član 15 st. 4 u vezi sa slobodom kretanja i stanovanjem i boravištem, član 16. st. 1 (c, d, f, g) u vezi sa jednakim pravima i odgovornostima tokom braka i u slučaju razvoda, a u pogledu starateljstva, prava na izbor porodičnog imena, izdržavanja i usvajanja, član 16. st. 2 u vezi sa pravnim dejstvom veridbe i stupanje deteta u brak, pošto ta odredba nije u saglasnosti sa odredbama islamskog zakona - šerijata, i član 29. st 1 u vezi arbitraže između država u slučaju spora.

Nasilje:

Tokom nereda u Siriji tokom 2011. i 2012. godine, mnoge žene su ubijene ili pritvarane. Mnogima od njih bilo je prećeno ili su bile vredjane tokom racija po kućama od strane sirijske vojske i bezbednosnih snaga. Bile su primorane da skidaju svoje šalove sa glava ili da tokom racije stoje u donjem vešu.

Takođe, vojnici provladinih milicija seksualno su tokom racija po kućama zlostavljali žene i devojke, neke stare tek 12 godina. Poznato je da su se neki provladini oficiri hvalili o tome kako su silovali žene tokom racije u gradu Daraa. Žene su 2012. godine bile izlagane i grupnom silovanju od strane pripadnika sirijskih bezbednosnih snaga. Takođe, u Siriji su poznati slučajevi seksualnog nasilja nad ženama tokom pritvora, koji prolaze potpuno nekažnjeno.

U većini slučajeva, žene koje su bile žrtve seksualnog nasilja u svojim domovima u Siriji, kao napadače navode pripadnike Shabiha milicije (civilna milicija vođena od strane Alevit sekte kojoj pripada predsednik Asad). Žene ove napadače opisuju kao naoružane muškarce u civilnoj odeći, koji deluju zajedno sa vladinim snagama.

Porodično nasilje nad ženama u Siriji je uobičajeno, naročito u ruralnim predelima zemlje. Porodično nasilje u Siriji nije izričito zabranjeno zakonom, pa često prolazi nekažnjeno.

Nisu dostupni statistički podaci o porodičnom nasilju i seksualnim napadima u Siriji. Većina ovih slučajeva porodičnog nasilja se ne prijavljuje.

Žene koje su žrtve nasilja u Siriji nisu voljne da traže pomoć od države zbog straha od društvene stigmatizacije. Takođe, u retkim slučajevima kada su se obraćale policiji, njihove tvrdnje nisu temeljno, ako su uopšte, ispitane.

Silovanje u Siriji jeste kažnjivo zakonom, međutim silovatelj se oslobađa kazne ukoliko oženi svoju žrtvu. Porodica žrtve ponekad pristaje na ovaj "aranžman", da bi se izbegla društvena stigma koja prati silovanje. Takođe, po definiciji silovanja u zakonu u Siriji - silovanje u braku ne predstavlja krivično delo.

Silovanje se u Siriji kažnjava sa najmanje 15 godina zatvora. Ako je žrtva silovanja suviše mlada za brak (zakonski minimum je 17 godina) kazna je duža, a ako je žrtva imala manje od 15 godina, kazna iznosi 21 godinu zatvora.

Ubistvo iz časti predstavlja jedan od ozbiljnijih oblika rodnog nasilja u Siriji. Usled toga, strah da će postati žrtve ubistva iz časti sprečave sirijske žene da prijave seksualno nasilje.

Prema Krivičnom zakoniku Sirije, počinioci "zločina iz časti" mogu se osloboditi odgovornosti. Čovek koji ubije ili povredi svoju ženu, sestru ili blisku rođaku, zajedno sa njenim ljubavnikom, ako su uhvaćeni u nedozvoljenom seksualnom činu – biće potpuno oslobođen optužbi. Ove odredbe Krivičnog zakonika su promenjene 2009. godine, tako da je maksimalna jednogodišnja kazna koja je bila predviđena za ove zločine, promenjena u kaznu od minimun dve godine zatvora. Ipak, 3. januara 2011. godine predsednik Asad je svojim dekretom izmenio odredbe Krivičnog zakonika, kojim se ova dvogodišnja kazna povećava na 5-7 godina zatvora, za ubistvo i drugo nasilje nad ženama u ime odbrane "porodične časti".

"Zločini iz časti" najčešće su izazavani nezakonitim seksualnim aktivnostima. Međutim, oni mogu predstavljati kaznu za žene koje stupe u brak sa osobom čija je religija suprotna njenoj porodičnoj religiji.

Vlasti Sirije ne vode zvaničnu statistiku o broju žrtava "ubistva iz časti", ali se procenjuje da godišnje od 200 do 400 žena bude ubijeno na ovaj način.

Deca:

Zakonski minimum za stupanje u brak u Siriji iznosi 18 godina za muškarce i 17 godina za žene. Međutim, muškarci od 15 godina i devojčice od 13 godina se mogu se venčati ukoliko sudija proceni da su oboje voljni da stupe u brak, da su "fizički zreli" i da njihovi očevi ili dede daju svoj pristanak za to.

Iako je broj maloletničkih brakova opao u poslednjih nekoliko decenija, ta praksa je u Siriji i dalje uobičajena, mada je češća u ruralnim i manje razvijenim regionima zemlje.

Krivični zakonik Sirije štiti decu od seksualnog zlostavljanja propisivanjem strogih kazni za počinioce - predveđena je 21 godina zatvora za seksualno zlostavljanje deteta mlađeg od 15 godina. Takođe, onaj ko otme maloletno lice radi vršenja krivičnog dela protiv njegove čednosti, podleže kazni od ne manje od 21 godine teškog rada.

Kao krivična dela predviđeni su i sledeći akti počinjeni nad decom: otmica deteta, prikrivanje deteta, zamena jednog deteta za drugo, spajanje deteta sa ženom koja nije njegova majka, ostavljanje deteta bez nege i hrane ili ostavljanje deteta na autoputu.

Međutim, Siriji nedostaje zakonska zaštita dece od zlostavljanja. Poznati su slučajevi da su Vladine snage seksualno napadale, mučile ili ubijale decu, najčešće u vezi sa antivladinim protestima tokom 2011.godine. Poznati su i slučajevi da su vladine snage držale maloletnike u pritvorskim ustanovama za odrasle.

Deca nastavljaju da pate usled nemira u Siriji. Često su deca među žrtvama koje stradaju u napadima Vladinih snaga na protestante i pri bombardovanju naselja u međusobnim borbama dveju strana. Takođe, deca su u Siriji tokom 2012. godine korišćena i kao živi štit. Deci u Siriji je usled oružanih sukoba često onemogućeno i pohađanje nastave u školama jer se škole koriste kao pritvorski objekti, a po krovovima škola se često raspoređuju snajperisti.

Deca u Siriji trpe ozbiljne zloupotrebe od strane državnih snaga bezbednosti. Deca, uglavnom dečaci, ubijeni su ili ranjeni od prebijanja ili pucanja tokom demonstracija u mestima Sayda, Dar'a, Idlib, Hama, Sermeen Al Ladhiqiyah i Dayr Az Zawr tokom 2011. godine.

Mnoga ranjena deca u Siriji nisu u mogućnosti da potraže pomoć u državnim ustanovama zbog straha da će biti smatrani za pripadnike antivladinih grupa ili zbog straha da će biti tučeni u zdravstvenim ustanovama.

Neka deca su u Siriji bila proizvoljno pritvarana i u nekim slučajevima mučena u pritvorskim objektima od strane Vladinih snaga tokom 2011. godine. Tela neke dece koja su od umrla, na sebi su imala tragove mučenja.

U pritvorskim jedinicama koje kontrolišu sirijska vojska i sirijske bezbednosne snage borave deca, neka stara tek 10 godina. Mučenje se u tim objektima sprovodi jednako za odrasle kao i za decu. Nekoj od dece pritvorene u tim objektima su noge i ruke bile vezivane plastičnim lisicama. Takođe, deca se tokom pritvora podvrgavaju nemilosrdnim prebijanjima od strane pripadnika Vladinih snaga. Dečaci se izlažu i seksualnoj torturi u pritvorskim jedinicama, pred odraslim muškarcima.

U januaru 2012. godine UNICEF je objavio da je 384 dece ubijeno za 10 meseci nemira u Siriji. U martu iste godine (11. marta 2012.) pronađena su tela žena i dece u gradu Homs. Neka deca su bila zaklana, a na telima drugih žrtava bili su vidljivi tragovi mučenja.

Antivladine opozicione snage u Siriji koriste decu kao vojnike, ali i kao nosače ranjenika, kurire, kuvare za terenske jedinice i za isporuku medicinskih zaliha u poljskim bolnicama.

Mnoga deca u Siriji imaju ozbiljne psihičke probleme usled traumatičnih iskustava koja su preživela usled ratnih dešavanja u zemlji tokom 2011. 2012. godine.

Sirija je potpisnica Konvenciju UN o pravima deteta, koju je ratifikovala 1993. godine, uz rezervu na odredbu člana 14. "sloboda misli, savesti i veroispovesti", s obzirom da ta odredba nije u skladu sa sirijskim zakonima i principima šerijatskog prava. Takođe, Sirija je u oktobru 2003. godine pristupila Opcionom protokolu konvencije o učešću dece u oružanim sukobima (OPAC), a u maju iste godine je pristupila Opcionom protokolu o prodaji dece, dečijoj prostituciji i dečijoj pornografiji (OPSC). Sirija međutim, nije potpisnica Haške konvencije o civilnim aspektima međunarodne otmice dece iz 1980. godine.

Sloboda govora i mediji:

Sirijska Vlada je od početka pobune u matru 2011. godine zabranila većinu stranih novinara, što čini proveru događaja na terenu veoma teškom. Takođe, sirijska vlast nastavlja da ograničava kretanje novinarima kroz zemlju i otežava im rad, prati ih i nadgleda.

Vlada Sirije je stotinama sirijskih aktivista za ljudska prava, kao i disidentima i bivšim pritvorenicima zabranila putovanje u inostranstvo.

Trenutni režim u Siriji, na čelu sa predsednikom Asadom, sprovodi efikasnu medijsku blokadu od marta 2011. godine, koja obuhvata zabranu međunarodnim novinarima da izveštavaju ili da uđu u zemlju i pritvaranje domaćih novinara koji su pokušali da isprate proteste na kojima se tražila smena Bašar al-Asada.

Novinari se u Siriji suočavaju sa uznemiravanjem koje uključuje proterivanje iz zemlje, zastrašivanja kroz hapšenja, pritvor, mučenje i fizičke napade. Od početka prodemokratskih promena u martu 2011. godine, veliki broj novinara i blogera je uhapšeno u Siriji.

Davanje viza stranim novinarima je u Siriji vrlo umereno, i kontrolisano od strane sirijske obaveštajne službe. Takođe, strani novinari u Siriji nemaju slobodu kretanja. Veliki broj stranih novinara zbog toga u Siriju ulazi ilegalno, pa su suočeni sa rizikom da budu uhapšeni ili da dobiju zabranu putovanja.

Trinaest novinara je ubijeno u Siriji tokom nereda 2011.godine, uključujući 4 strana novinara.

Takođe, nestanci novinara u Siriji su postali česti tokom 2011. godine Dva novinara Al-Hurra televizije – Bashar Fahmi Al-Kadumi i Cuneyt Unal - nestali su u Alepu 20. avgusta 2012. godine, a američki novinar Austin Tice nestao je 13. avgusta 2012. godine u predgrađu Damaska.

Sirijski novinari, blogeri i aktivisti se redovno prate, hapse i muče. Više od 30 profesionalnih i amaterskih novinara je pritvoreno od strane režima.

Novinari su pritvarani i mučeni zbog izveštavanja o antivladinim demonstracijama započetim u martu 2011. godine. Takođe, na desetine običnih građana je mučeno u pritvoru do smrti, nakon što su bili uhvaćeni da snimaju proteste ili napade na demonstrante od strane Vladnih snaga i sa namerom da ih postave na sajt YouTube.

Obični građani koji su imali kontakt sa stranim informativnim organizacijama, takođe su na meti vlasti, zbog čega se Sirijci ali i stranci koji žive u Siriji plaše da razgovaraju sa medijima.

Vlada Sirije zadržava diskreciono pravo da odredi šta predstavlja nelegalno izražavanje. Pojedinci ne mogu da kritikuju Vladu javno ili privatno, bez straha od odmazde. Sirijske vlasti su od početka anti-vladinih protesta u martu 2011. godine ojačale svoju kontrolu nad svim sredstvima komunikacije. Vlada Sirije posebno kontroliše sadržaje na internet stranicama.

Sve ovo se dešava uprkos novom Zakonu o medijima Sirije koje je odobrio predsednik Asad u Avgustu 2011.godine, a koji je bio namenjen da podrži slobodu izražavanja. Međutim, tim zakonom je zabranjeno objavljivanje "netačnih" informacija, naročito ako to izaziva javni nemir, remeti međunarodne odnose, narušava dostojanstvo državnog ili nacionalnog jedinstva, utiče na moral oružanih snaga ili nanosi štetu nacionalnoj ekonomiji i bezbednosti monetarnog sistema države Sirije. Lica koja se proglase krivim za objavljivanje takvih informacija mogu se osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedne do tri godine i novčanom kaznom od 9000 do 18000 dolara.

Takođe, prema ovom zakonu, novinari ne mogu biti zatvoreni zbog obavljanja svoje profesije, ali se mogu suočiti sa novčanom kaznom do 18 000 dolara ukoliko govore protiv režima.

Televizijski i radio prenosi u Siriji se u velikom obimu kontrolišu od strane države, a tek nekoliko privatnih medija koji postoje, ne pokrivaju vesti ili politička pitanja u zemlji.

Akademska sloboda u Siriji je takođe veoma ograničena. Univerzitetski profesori su otpuštani ili su pritvarani zbog izražavanja svog neslaganja, a neki su čak i ubijeni tokom ustanka 2011. godine.

Vlada Sirije ima široku kontrolu i nad štampanim i elektronskim medijima. Većina izdavačkih kuća je u vlasništvu ili pod kontrolom Vlade i Baat partije. Vlada zabranjuje sve publikacije na kurdskom jeziku. Knjige koje kritikuju režim su takođe zabranjene. Premijer Sirije odobrava licence novinarima, koja može biti odbijena iz razloga koji se tiču javnog interesa.

Lokalni novinari u Siriji vrše samocenzuru o temama kao što su kritika predsednika Asada i njegove porodice, sirijske vojske ili Baat partije, kao i o temama koje se tiču službi bezbednosti ili Alevita (Aleviti predstavljaju organak šiitskog islamskog pravca i ova verska sekta u Siriji ima visok politički uticaj jer su predsednik Sirije Asad i njegova porodica pripadnici Alevita).

Stranim novinarima koji ne poštuju nametnute smernice ponašanja se zabranjuje ulazak u Siriju, a domaći novinari koji su prekršili pravila morali su da napuste Siriju i žive van zemlje i rizikuju da budu uhapšeni po povratku u nju. Novinari se kažnjavaju i ukoliko, na vladin zahtev, ne otkriju svoje izvore.

Televizijska stanica Al-Džazira (Al-Jazeera) objavila je 27. aprila 2011. godine da suspenduje na neodređeno vreme svoje aktivnosti širom Sirije, zbog zastrašivanja i pretnji njihovom osoblju od strane sirijske Vlade.

Vlada Sirije vrši monitoring komunikacije preko interneta, ograničava pristup nekim internet stranicama, nadgleda imejl naloge i „chat sobe". Pro-Asadova propaganda na internetu širi lažne informacije, "hakuje" mejl adrese i naloge društvenih mreža. Ipak, satelitske antene su u Siriji veoma uobičajene, i one daju mogućnost Sirijcima da prate strane medije.

Postoji celokupna Asadova "sajber" armija (Sirijska elektronska armija – Syrian Electronic Army), koja nastoji da diskredituje antivladin ustanak, postavljajujći poruke na internet stranicama vladinih protivnika, u kojima pozivaju na nasilje, praveći se da poruke pripadaju protestantima.

U Siriji se na internet može pristupiti samo preko državnih servera, koji blokiraju sajtove koji su povezani sa opozicijom, kurdskom politikom, islamskim organizacijama, ljudskim pravima. Komunikacija preko mejlova se nadgleda od strane obaveštajne službe. Službe takođe traže od vlasnika internet kafea da nadgledaju svoje mušterije.

Vlada Sirije je nakon 4-5 godina blokade, u februaru 2011. godine, skinula zabranu sa sajtova Facebook i YouTube. Međutim, Vlada i dalje nastavlja da ometa protok informacija o nasilju u zemlji, posebno snimke sa sajta YouTube, na kojima se vide demontranti koji su tučeni, hapšeni ili ubijeni. U decembru 2011. godine, Vlada Sirije je zabranila korišćenje i uvoz iPhone telefona, kako građani ne bi dokumentovali nasilje na protestima.

Sirijiska Vlada vrši i filtriranje i cenzuru tekstualnih poruka na mobilnim telefonima. Vlada je naložila mobilnim operaterima da blokiraju poruke koje sadrže ključne reči kao što su "revolucija" ili "demonstracije".

Izbeglice i interno raseljena lica (IDP’s):

U Siriji postoje četiri različite grupe interno raseljenih lica (IDP): u jednu grupu spadaju oni koji su raseljeni u toku nasilnog suzbijanja protesta započetih u martu 2011. godine, dok se ostale tri grupe suočavaju sa dugotrajnom raseljenošću. Tri grupe dešavanja u Siriji koje su izazvale raseljavanje su okupacija Golan visoravni od Izraela 1967. godine, zatim raseljavanje Kurda iz njihove domovine na severo-istoku zemlje 1970-ih godina i razaranje centra grada Hama 1982. godine (videti odeljak Istorijsko-politički razvoj, strana 15).

Nemiri u Siriji koji su počeli u martu 2011. godine, doveli su do raseljavanja velikog broja civila. Do avgusta 2012. godine, više od 170 000 ljudi je napustilo Siriju u potrazi za utočištem.

Preko 10 800 zahteva za azil od strane Sirijaca je registrovano u zapadnoevropskim zemljama od aprila 2011. do juna 2012. godine. Od marta 2012. godine, prosečno više od 500 Sirijaca dnevno pređe granicu i napusti Siriju. Preko 75% ovih izbeglica su žene i deca.

Granice svih susednih zemalja su otvorene za izbeglice iz Sirije, kojima se obezbeđuje bezbednost i poštovanje "non refoulement" principa (princip zabrane proterivanja ili vraćanja izbeglica u zemlju gde im može biti ugrožen život ili sloboda zbog rasne, verske ili etničke pripadnosti, pripadnosti nekoj društvenoj drupi ili političkog mišljenja).

Broj interno raseljenih lica u Siriji razlikuje se od izvora i varira od 1 miliona do 1.4 miliona ljudi.

Većina Sirijaca odlazila je iz svojih domova privremeno, bežali su iz sela i gradova pre ili za vreme napada i vraćali su se nakon što bi vladine snage otišle. Međutim, upotreba tenkova i drugog teškog naoružanja dovela je do uništavanja kuća, a samim tim i dužeg trajanja raseljenosti. Mnogi od onih koji su napustili svoje gradove i sela, sada kampuju u okolnim selima, ili se kriju u pećinama, dok su neki smešteni kod rodbine.

Veliki broj interno raseljenih lica iz Sirije je pronašlo utočište u Turskoj, ali je veliki broj njih trenutno (septembar 2012.godina) zaglavljen na granici sa Turskom, gde čekaju da pobegnu iz Sirije. Procenjuje se da je početkom septembra 2012.godine od 8000 do 10 000 ljudi čekalo na sirijsko-turskoj granici da uđe u Tursku.

Interno raseljena lica u Siriji u velikom broju zauzimaju i smeštaju se u javnim zgradama, kao što su škole i univerziteti. Iako te zgrade pružaju potreban hitan smeštaj, one nisu odgovarajuće za smeštaj na duže vreme.

Nekoliko humanitarnih organizacija koje deluju u Siriji, uključujući i lokalne i nacionalne organizacije, bile su primorane da tokom 2012.godine ograniče ili potpuno suspenduju svoje aktivnosti usled teških borbi koje se vode. Osim što preti opasnost njihovom osoblju, administrativne zabrane i ograničenja Vlade Sirije onemogućavaju im da pristupe određenim oblastima i pomognu raseljenima.

Sirijske bezbednosne i vojne snage otvarale su vatru na one koji su pokušavali da napuste zemlju. U incidentu blizu grada Idlib u avgustu 2011. godine, porodica sa decom kolima je prilazila graničnom prelazu sa Turskom, kada su sirijske snage na njih pucale i ubile dvoje, a ranile jednog člana porodice. U septembru iste godine, ubijen je još jedan muškarac koji je pokušao da pređe sirijsko-tursku granicu.

Mnogi pojedinci su osećali pritisak da napuste Siriju, jer su se njihova imena pojavila na listi ljudi koje traži služba bezbednosti, zbog toga što su učestvovali u mirnim protestima.

Isto tako, Sirijcima postaje sve teže da legalno pređu granicu, jer su imena onih koji su hapšeni zbog učešća na demonstracijama, takođe na spiskovima koji se nalaze na granicama i njima se na granici zabranjuje napuštanje zemlje.

 

Palestina - ljudska prava

Ljudska prava

Izraelski doseljenici:

Jevrejsko naseljavanje na teritoriju Zapadne obale je glavni uzrok sukobljavanja i porasta civilnih žrtava na palestinskoj strani. Izrael godinama vodi politiku nasilnog naseljavanja svojih građana na Okupiranu palestinsku teritoriju.

Ova politika dovodi do nasilnog preuzimanja palestinskog zemljišta, saobraćajnih puteva i resursa. Poslednjih godina postoje napori zvaničnih izraelskih vlasti da retroaktivno legalizuju preuzimanje palestinskog zemljišta od strane doseljenika, što podstiče atmosferu nekažnjavanja jevrejskih doseljenika i doprinosi kontinuiranoj eskalaciji nasilja na Zapadnoj obali između izraeskih doseljenika i palestinskih starosedeoca.

Tokom 2011.godine, čak dve trećine palestinskih civilnih žrtava je nastradalo od posledica napada jevrejskih doseljenika.

Izraleske snage su u 2011.godini uništile 620 palestinskih objekata, što predstavlja povećanje od 42 % u odnosu na 2010.godinu. Oko 4 200 Palestinaca je pogođeno ovim uništavanjem objekata. Samo u decembru 2011.godine se dogodilo preko 15 % od ukupnog broja akcija rušenja objekata. Većina uništenih objekata nalazila se u „oblasti C" na Zapadnoj obali, koja je pod isključivom kontrolom Izraela.

Prema izraelskim vlastima, uništavanje palestinskih objekata u 2011.godini je izvršeno jer ti objekti nisu imali izraelsku građevinsku dozvolu. Ovu dozvolu Palestinci gotovo da ne mogu da dobiju usled brojnih ograničenja, dok jevrejski naseljenici imaju preferencijalni tretman. Preko 60% teritorije na kojoj su se nalazili uništeni palestinski objekti pripala je jevrejskim doseljenicima.

Do kraja oktobra 2011.godine, Ujedinjene nacije su zabeležile 377 napada od strane jevrejskih doseljenika koji su oštetili palestinsku imovinu. Doseljenici su uništili i skoro 10 000 stabala maslina, u cilju sprečavanja palestinskih civila da se bave poljoprivredom.

Izraelska Vlada ne preuzima nikakve akcije protiv izraelskih doseljenika koji uništavaju džamije, kuće, maslinjake i drugu palestinsku imovinu, niti procesuira odgovorne za fizičke napade na palestinske civile na Zapadnoj obali.

Blokada Gaze:

Izrael je nastavio nezakonitu blokadu Gaze, čime onemogućava fizičko i administrativno kretanje ljudi i dobara na ovoj teritoriji. Praktično svi stanovnici Gaze su zatvoreni unutar ovog pojasa, s obzirom da se samo malobrojnima dozvoljava da napuste Gazu.

Izraelske snage redovno pucaju na stanovnike Gaze koji se nalaze na udaljenosti do 1.5 km od utvrđene granične linije primirja između Gaze i Izraela. Na ovaj način stvorena je „zona zabranjenog kretanja" (Access Restricted Area - ARA), koja se nalazi uz liniju razdvajanja Gaze i Izraela i koju izraelske snage kontrolišu iz „bezbednosnih razloga" od 2000.godine.

„Zona zabranjenog kretanja" je obuhvatila 35 % od ukupne obradive površine u Gazi, kojoj Palestinci više ne mogu da pristupe. Nemogućnost pristupa obradivom zemljištu je uticalo na prihode zemljoradnika, jer se godišnji prinos umanjio za 75 hiljada tona.

Izraelska mornarica je tokom 2011.godine u nekoliko navrata otvarala vatru i konfiskovala palestinske ribarske brodove koji su plovili na više od 2 nautičke milje od obale, čime su onemogućili korišćenje oko 85 % priobalnog područja Gaze. U 2011.godini zabeleženo je 72 incidenta u kojima su izraelske snage napadale palestinske ribare i uništavale njihovu opremu.

Od uvođenja blokade, u „zoni zabranjenog kretanja" uništeno je 305 bunara vode, približno 400 farmi stoke i gotovo hiljadu palestinskih kuća.

U 2011.godini u „zoni zabranjenog kretanja" je ubijen 21 palestinski civil ( među žrtvama je sedmoro dece i dve žene), dok je 213 osoba ranjeno od strane izraelskih bezbednosnih snaga. 

Tortura i drugi nehumani ili degradirajući postupci:

Od strane bezbednosnih snaga Hamasa:

Hamas je u toku 2011.godine nastavio praksu arbitrarnih hapšenja i pritvaranja
političkih protivnika. Tokom godine zabeleženo je 163 žalbe na arbitrarna hapšenja koja su izvršena od strane bezbednosnih snaga Hamasa. Žrtve hapšenja i torture su bili i aktivisti civilnog društva, kao i protestanti koji su na demonstracijama pozivali na pomirenje između Fataha i Hamasa.

Pritvorenici koji su uhapšeni zbog povezanosti sa Fatahom, oni koji su pod sumnjom „da sarađuju" sa Izraelom ili oni koji se bave „nemoralnim aktivnostima" su žrtve mučenja od strane Hamasovih snaga. Metode mučenja podrazumevaju: vezivanje ruku, stavljanje poveza na oči, udaranje i šibanje kablovima. Od januara 2011.godine do septembra 2011.godine unutrašnja bezbednosna služba i policija su sprovodile mučenje nad 102 osobe.

Hamas je tokom 2011.godine pokrenuo brojne sudske procese protiv policijskih službenika koji su zlostavljali civile u pojasu Gaze. Sa druge strane, nije zabeleženo pokretanje ovih procesa protiv članova Hamasove unutrašnje bezbednosne službe koji su u nekoliko navrata optuživani za mučenje pritovorenika kao i za smrti pritvorenih osoba koje su nastale kao posledica zlostavljanja.

Od strane bezbednosnih snaga  Palestinske samouprave:

Palestinski zakon zabranjuje arbitrarno hapšenje i pritvor. Ipak , u praksi
organi Palestinske samouprave zadržavaju osobe u pritvoru i po nekoliko meseci bez suđenja. Na teritoriji Zapadne obale bezbednosne snage Palestinske samouprave, u kojoj većinu imaju pripadnici Fataha, arbitrarno hapse i pritvaraju one za koje sumnjaju da su pristalice Hamasa.

U toku 2011.godine palestinske vlasti su uhapsile nekoliko stotina pristalica
Hamasa. Vlasti su takođe hapsile i mirne protestante koji su na demonstracijama održanim tokom 2011.godine podržavali arapsko proleće i pozivali na pomirenje između Hamasa i Fataha.

Među uhapšenima su se našli i novinari koji su izveštavali sa protesta. Članovi palestinske službe bezbednosti su u toku 2011.godine arbitrarno hapsili, pritvarali i fizički maltretirali novinare koji su na kritičan način pisali o vlastima ili su podržavali Hamas. U nekoliko slučajeva, pripadnici bezbednosnih snaga su ignorisali sudsko naređenje o puštanju novinara iz pritvora.

Nezavisna komisija za ljudska prava (Independent Commission for Human Rights
– ICHR) je iznela podatak da je u toku 2011.godine bilo nešto manje od 800 slučajeva arbitrarnih hapšenja na Zapadnoj obali.

Broj prijavljenih slučajeva mučenja u pritvoru od strane pripadnika bezbednosnih
snaga tokom 2011.godine se neznatno smanjio u odnosu na prethodnu godinu. Nezavisna konisija za ljudska prava je do septembra 2011.godine registrovala 91 ovakav slučaj.

Sudstvo Palestine nije pokrenulo nijedan sudski postupak protiv članova
bezbednosnih službi zbog arbitrarnog pritvaranja ili mučenja osoba u pritvoru. Kao pozitivan pomak, vojni sudovi palestinskih vlasti su u januaru počeli da primenjuju odluku o prestanku vršenja nadležnosti nad civilima.

Od strane bezbednosnih snaga Izraela:

Iako izraelski zakon zabranjuje arbitrarno hapšenje i pritvor, izraelske bezbednosne službe nisu uvek poštovale ove odredbe. Tokom cele 2011.godine izraelske bezbednosne snage su, u Istočnom Jerusalimu i Zapadnoj obali, arbitrarno hapsile i pritvarale palestinske protestante i aktiviste, naročito one koji su učestvovali u demonstracijama protiv Zida razdvajanja (zid koji Izrael gradi duž granice sa Zapadnom obalom).

Organi izraelskog vojnog suda arbitrarno pritvaraju Palestince koji su se zalagali za nenasilne proteste protiv izraleskih naseobina i protiv trase Zida razdvajanja.

Od početka 2011.godine pa do 1.oktobra 2011. godine, izraelske snage su držale u pritvoru 272 palestinska civila bez ikakve optužbe.

Izraelske snage su tokom 2011.godine, uhapsile i držale u pritvoru 43 palestinska ribara, od čega je njih 17 zadržano u pritvoru sve do kraja 2011.godine. Ribarima nije dato objašnjenje zašto su uhapšeni i držani u pritvoru, a njihovi brodovi su zaplenjeni od strane izraelskih vlasti.

Prema podacima nevladinih organizacija, zaključno sa avgustom 2012.godine, u izraelskim zatvorima se nalazilo od 4 300 do 4 600 palestinskih zatvorenika.

Izraelski zakon ne zabranjuje mučenje ispitanika, ali zabranjuje napad i „stvaranje pritiska" od strane javnog službenika. Ipak, prilikom ispitivanja se i dalje upotrebljava „umereni fizički pritisak" iako je izraelski Vrhovni sud ovu „tehniku" proglasio nezakonitom 1999.godine, osim za slučajeve koji su povezani sa eventualnim terorističkim napadom. „Umereni fizički pritisak" u praksi označava batinanje, držanje pojedinca u stresnoj poziciji više sati, uskraćivanje sna, kao i pretnje osumnjičenom ili njegovoj porodici. Priznanja koja su dobijena upotebom ovih metoda se prihvataju kao dokaz pred izraelskim vojnim i građanskim sudovima.

Palestinskim pritvorenicima se i dalje sudi pred izraelskim vojnim sudovima i uskraćuje im se pravo na advokata prilikom ispitivanja pre početka suđenja.

Izraelske bezbednosne snage su tokom 2011.godine vršile nezakonita ubistva palestinskih civila, kako u pojasu Gaze tako i na Zapadnoj obali. U januaru 2011.godine, Protivteroristička jedinica koja pripada Snagama izraelske odbrane ( Israel Defence Forces - IDF) upala je u kuću 66.-godišnjeg Omar Salim Suliman al-Qawasmeh u gradu Hebron i ubila ga u njegovom krevetu. Kasnije je portparol jedinice izjavio da su vojnici izvršili raciju u pogrešnoj kući. Kao posledica, jedan od dvojice vojnika koji su pucali je otpušten iz vojne službe. 

Uslovi u zatvorima:

Zapadna obala:

Organi Palestinske samouprave su poboljšali uslove u zatvorima tokom poslednjih nekoliko godina. Ipak, zatvorski sistem na Zapadnoj obali nema dovoljno kapaciteta za postojeći broj zatvorenika.

Građanski zatvori su u velikoj meri prenatrpani usled velikog broja zatvorenika. Problemi u vezi sa prostorom i kapacitetima zatvorskog sistema utiče i na dostupnost medicinske nege u samim zatvorima.

Palestinsko ministarstvo zdravlja je izvestilo da se zatvorenici na Zapadnoj obali suočavaju sa „ekstremno lošim zatvorskim uslovima". Većini zatvora nedostaje adekvatna ventilacija, grejanje, hlađenje kao i osvetljenje koje bi zadovoljilo međunarodne standarde. Ponekad su maloletni dečaci stavljani u ćelije zajedno sa odraslim zatvorenicima.

Svi građanski zatvori pod kontrolom organa Palestinske samouprave dozvoljavaju posete zatvorenicima na nedeljnoj bazi, kao i obavljanje verskih obreda. Zatvorenici mogu pokreniti proceduru za podnošenje žalbi, a vlasti pokreću istražne postupke na osnovu ovih žalbi.

Tokom 2011.godine organi Palestinske samouprave su dozvoljavale članovima Međunarodnog komiteta crvenog krsta redovne kontrole zatvorskih uslova i pristup zatvorenicima.

Gaza:

Zatvorski uslovi u pojasu Gaze su veoma loši. Zatvorski objekti su značajno ispod međunarodnih i humanitarnih standarda.

Nezavisna komisija za ljudska prava još od 2010.godine nema prava da pristupi Hamasovim pritvorskim centrima niti centralnom zatvoru u Gazi.

Izraelski zatvori za Palestince:

Centri za pritvor u koje izraelska vojska smešta Palestince su, za razliku od izraelskih građanskih zatvora, ispod međunarodnih standarda. Zatvorenici se često žale na nedostatak medicinske nege.

Nevladine organizacije za ljudska prava su prijavile brojna kašnjenja i teškoće u omogućavanju pristupa zatvorenicima, zatim transfer zatvorenika bez prethodnog obaveštenja, kao i ograničenje poseta članova porodice pritvorenim Palestincima, naročito pritvorenicima iz pojasa Gaze.

Palestinske žene koje su pritvorene ili se nalaze u izraelskim zatvorima žale se na loš kvalitet hrane koji dovodi do anemije i gubljenja težine. Takođe, pritvorenice su se žalile i na prenatrpane ćelije koje su pune insekata, kao i na izolaciju od članova porodice.

Žene:

Predsednik Okupirane palestinske teritrije,Mahmud Abas, je u martu 2009.godine potpisao Konvenciju ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama ( United Nations Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women – CEDAW). Ipak, ostaje pod znakom pitanja kako će se ovo primeniti na palestinske zakone, kao i da li je potpisivanje Konvencije uopšte validno s obzirom na međunarodno nepriznavanje palestinskog suvereniteta. Palestinski Savet ministara je zatražio 2009.godine da se odrede budžetska sredstva za unapređenje položaja žena.

Socijalna i ekonomska diskriminacija:

Prema članu 9. Osnovnog zakona ( donet 2002.godine ) kao najvećeg pravnog akta Okupiranih palestinskih teritorija, svi Palestinci su jednaki pred zakonom bez obzira na rasu, pol, religiju ili politički stav. Ipak, bez obzira na Osnovni zakon, zakonima nije određena kazna za diskriminaciju na osnovu pola.

Preuzimanje kontrole nad pojasom Gaze od strane radikalnog Hamasa do 2007.godine je povećalo socijalni pritisak na žene. Žene u ovom delu Palestine su primorane da se oblače u skladu sa islamskim pravilima oblačenja, odnosno da nose hidžab. Žene na celoj okupiranoj teritoriji Palestine osećaju društveni pritisak da moraju da rađaju što više dece, kako bi se kompenzovali gubici u ljudstvu tokom rata.

Na osnovu palestinskog Zakona o radu, prilikom zapošljavanja je zabranjena svaka vrsta polne diskriminacije. Ipak, još uvek nije uspostavljen pravni okvir u slučaju seksualnog maltretiranja žena na radnom mestu, uprkos brojnim zahtevima organizacija za zaštitu prava žena. Žene koje su žrtve seksualnog maltretiranja na poslu se retko odlučuju da to prijave, usled straha od društvene stigme.

Učešće žena u političkom životu se značajno poboljšalo od 2006.godine kada je uvedena obavezna kvota za žene na partijskim izbornim listama. Na izborima 2006.godine, žene su činile čak 47 % registrovanih glasača.

Porodično pravo:

Porodično pravo u Zapadnoj obali i Gazi je uređeno na osnovu dva različita pravna sistema. U Zapadnoj obali je na snazi jordanski porodični zakon iz 1976.godine, dok je u oblasti Gaze na snazi egipatski porodični zakon iz 1954.godine.

Hamas je pokušao 2008.godine da u pojas Gaze uvede krivični zakon zasnovan na Hudud pravilima (Hudood Law). Ova pravila su bazirana na šerijatskom pravu i predviđaju kazne kamenovanja ili bičevanja za prekršaje kao što su preljuba ili seksualni odnos pre braka. Pokušaj Hamasa nije uspeo, jer zakon na kraju nije usvojen.

Kada se rešava o slučajevima sklapanja braka, razvoda i određivanja starateljstva nad decom, žene nemaju isto pravo glasa kao svedoci pred Šerijatskim sudom. Svedočenje dve žene ima snagu kao svedočenje jednog muškarca.

Prilikom razvoda muslimanskih brakova u Palestini, muž može svojevoljno da donese odluku o razvodu i smatraće se razvedenim ukoliko tri puta izgovori „Razvodim se od tebe", pri čemu nije potrebna bilo kakva sudska potvrda razvoda. Sa druge strane, žena po zakonu može da se razvede jedino ako dokaže da je muž napravio neki od sledećih prekršaja: da je napustio islamsku veru, da je odsutan više od jedne godine, da ima mentalnu, kožnu ili polnu bolest, ili da nije sposoban da finansijski izdržava porodicu. Žena obično zadržava starateljstvo nad decom dok ona ne napune 10 godina ( za dečake) ili 12 godina ( za devojčice). U slučaju da sud tako odluči, žena može zadržati starateljstvo nad decom sve do 18.godine života ( za dečake) ili do udaje ( za devojčice).

Razvodi hrišćanskih brakova se vrše po pravilima hrišćanskih crkava. Crkveni sud katoličke crkve zabranjuje razvod i ženama i muškarcima. Jedini izuzetak kada je razvod dozvoljen je u slučaju pravnih nedostataka bračnog ugovora. Protestantska crkva dozvoljava razvod samo u slučaju izvršene preljube, i to ako su nakon preljube prestali seksualni odnosi između supružnika. Ostali razlozi koji mogu biti osnov za razvod su: napuštanje supružnika u trajanju od dve godine, napuštanje zbog neke druge osobe ili pokušaj ubistva.

Od ukupnog broja žena u Palestini, samo njih 1.2 % čine razvedene žene. Žene koje se razvedu trpe veliki pritisak društva koje osuđuje njihovu moralnost, što čak ide dotle da se dovodi u pitanje njihova sposobnost da podižu decu. Iz ovih razloga, neretko se dešava da žene ostaju u brakovima po svaku cenu, iz straha da ne budu suočene sa razvodom.

Žene nasleđuju manje nego muški članovi porodice, a uobičajena praksa je da ženski član porodice poveri muškom članu svoj deo nasledstva „na čuvanje".

Siromaštvo više pogađa žene nego muškarce, što je posledica diskriminatornih zakona koji umanjuju prava žena po pitanju nasleđivanja, kao i prava na izdržavanje nakon razvoda.

Nasilje nad ženama:

Žene u Palestini su često žrtve nasilja, kako usled izraelske okupacije i vojnih napada, tako i usled porodičnog nasilja i sprovođenja ubistva „iz časti".

Porodično nasilje nije na izričit način zabranjeno zakonom, ali se napad i udaranje označavaju kao krivično delo. Otežavajuća okolnost je što žena mora da obezbedi dva svedoka, kako bi pokrenula razvod na osnovu porodičnog nasilja. S obzirom da nema zakona o sprečavanju porodičnog nasilja, ovi slučajevi najčešće ostaju u krugu porodice.

U avgustu 2012.godine, na pijaci u centru grada Vitlejema, Nensi Zabun ( Nancy Zaboun) je ubijena od strane svog muža nakon što je pred vlastima zatražila razvod kao žrtva porodičnog nasilja. Ovaj slučaj je podigao svest o neophodnoj primeni oštrijih mera protiv počinitelja porodičnog nasilja, kao i o promeni pravila kojima se uređuje pitanje razvoda.

Silovanje je zabranjeno zakonom i za ovo krivično delo je određena kazna od 15 godina. Nijedan zakon ne osuđuje silovanje u braku kao krivično delo. U slučaju silovanja, kako u Zapadnoj obali tako i u pojasu Gaze, počiniocima ovog krivičnog dela se nasilje oprašta ukoliko se ožene žrtvom.

Organizacije koje se bore za prava žena su navele da je poslednjih godina primećen porast broja ubistava „iz časti". Ubistva zbog časti i zločini zbog časti podrazumevaju nasilje prema ženama i devojkama, uključujući djela kao što su premlaćivanje, nanošenje telesnih povreda i ubijanje od strane članova uže porodice ili ostalih srodnika. Ovi napadi su izazvani verovanjem da je narušena čast određenog člana porodice ili cele porodice zbog stvarnog ili pretpostavljenog neprimjerenog seksualnog ponašanja žene, pa čak i u situacijama kada su silovane. Ipak, tačni podaci o broju ubistava iz časti u Palestini nisu dostupni s obzirom na to da porodice retko prijavljuju ova krivična dela, kao i da vlasti nisu uspevale da istraže ove slučajeve do kraja. Palestinska Nezavisna komisija za ljudska prava (Independent Commission for Human Rights) je iznela podatak da je u toku 2011.godine 13 žena ubijeno od strane njihovih članova porodice ili pod sumnjivim okolnostima.

U maju 2011.godine, palestinski predsednik Mahmud Abas potpisao je dekret kojim se ubistvo „iz časti" u krivičnom zakonu kažnjava kao i bilo koje drugo ubistvo.

Ipak, i tokom 2012.godine je 12 žena ubijeno od strane njihovih rođaka, od čega su tri žene ubijene iz razloga „porodične časti".

Deca:

Od oko četiri miliona osoba koje naseljavaju teritoriju Palestine, procenjuje se da čak 49 % čine deca koja su mlađa od godinu dana. Deca mlađa od 15 godina čine 45.7 % od ukupnog broja stanovništva.

Prava dece na palestinskoj teritoriji su ugrožena stalnim vojnim upadima izraelskih snaga, uništavanjem njihovih domova, raseljavanjem kao i političkim nasiljem u zemlji. Višegodišnja okupacija utiče na zdravlje, obrazovanje kao i na opštu bezbednost dece.

U toku 2011.godine, samo na teritoriji Zapadne obale bilo je 23 napada na školske ustanove. Petnaest napada na škole je izvedeno od strane izraelskih bezbednosnih snaga, dok su 8 napada izvršili izraelski doseljenici.

U pojasu Gaze je u toku 2011.godine bilo 14 incidenata u kojima su oštećene škole. Ovi incidenti su najčešće rezultat razmene vatre između izraelskih snaga i palestinskih oružanih grupa, kao i izraelskih vazdušnih napada na Gazu.

Prava dece zaštićena međunarodnim humanitarnim pravom se kontinuirano krše od strane izraelskih snaga i izraelskih doseljenika, iako je država Izrael potpisnik Konvencije o zaštiti prava deteta iz 1989.godine i njena dva dopunska Protokola. Na kritike međunarodne zajednice upućene Izraelu zbog nepodnošenja obaveznih izveštaja o kršenju prava palestinske dece, odgovor Izraela je da je deo nadležnosti prebačen na organe Palestinske samouprave, te da država Izrael više nema informacije o povredama dečjih prava.

Kako izraelske, tako i palestinske oružane formacije koriste palestinsku decu kao živi zid ili kao sredstvo u izvođenju napada.

Na teritoriji Zapadne obale, svake godine u proseku od 500 do 700 dece bude uhapšeno, ispitivano i pritvarano od strane izraelske vojske, policije i bezbednosnih službi. Organizacije za ljudska prava navode da su izraelske snage hapsile decu u toku noći, upadajući u njihove domove i ispitujući ih bez prisustva njihovih roditelja ili advokata. Neretko se dešava da su deca primorana da potpisuju priznanja na hebrejskom, koji ne razumeju.

Deca koja su bila pritvarana, žalila su se da su pretrpela zlostavljanje od strane policije. Bilo im je prećeno, stavljani su im povezi na oči, pretrpeli su batinanja i šutiranja policajaca. Procenjuje se da je 87 % privedene palestinske dece pretrpelo neki oblik fizičkog nasilja u pritvoru. Mnoga deca nakon ovih hapšenja pate od trauma, koje im onemogućavaju normalno funkcionisanje.

Zaključno sa avgustom 2012.godine, u izraelskim zatvorima se u pritvoru nalazilo oko 200 palestinske dece. Jedan od najčešćih razloga za njihovo pritvaranje je zbog bacanja kamenja na izraelske snage i doseljenike.

U septembru 2011.godine, Izrael je doneo odredbu kojom se starosni prag za suđenje pred izraelskim vojnim sudom podiže na 18 godina. Do tada je prag bio spušten na 16 godina, te se deci od 16 i 17 godina sudilo kao odraslima pred vojnim sudom.
Deca stradaju i kao žrtve u izraelsko-palestinskim konfrontacijama. Od početka 2011.godine ubijeno je 19-oro palestinske dece, dok preko 400 ranjeno. Ovo predstavlja povećanje broja stradalih u odnosu na prethodnu godinu kada je poginulo 9, a ranjeno je preko 300 dece.

Verske slobode:

U Zapadnoj obali verske slobode su pod kontrolom izraelskih vlasti i organa Palestinske samouprave, dok u Gazi prava verskih manjina određuje Hamas.

Organi Palestinske samouprave poštuju Osnovni zakon, kao najviši pravni akt Palestine a koji je donet 2002.godine i generalno štite verska prava. Ministarstvo za verske slobode pruža ograničenu finansijsku pomoć hrišćanskom sveštenstvu i hrišćanskim humanitarnim organizacijama, ali ne i jevrejskim institucijama u Zapadnoj obali. Gotovo sva jevrejska sveta mesta na teritoriji Zapadne obale su pod izraelskom kontrolom.

Sa druge strane, zid razdvajanja koji izrael gradi duž granice sa Zapadnom obalom od 2003.godine, od i politika blokiranja delova teritorije od strane izraelskih vlasti ozbiljno ugrožava mogućnost palestinskih muslimana i hrišćana da stignu do svojih verskih objekata naročito u gradu Jerusalimu. Zid je onemogućio hrišćanima iz Vitlejema da dođu do Hrama vaskrsenja Hristovog, dok jerusalimski hrišćani moraju da prođu četiri kontrolna punkta kako bi došli do Hrama.

U toku 2011.godine nastavila se izgradnja Muzeja tolerancije koju je otpočeo Centar Simona Vizentala, uprkos brojnim protestima muslimanske zajednice. Naime, nevladina organizacija Centar Simona Vizentala je izgradnju „Muzeja tolerancije" otpočela na muslimanskom groblju starom više od hiljadu godina, gde su sahranjeni mnogi eminentni Palestinci. Izraelski Vrhovni sud je odbacio optužbe nekoliko muslimanskih organizacija i dozvolio Centru da nastavi izgradnju muzeja, obrazloživši presudu time da je groblje već više godina „napušteno".

Primećen je porast verskog nasilja i nasilnih napada na teritoriji Palestine, koje vrše izraelski doseljenici. Ovi napadi su usmereni ka muslimanima i hrišćanima, kao i njihovim svetim mestima. U septembru 2011.godine, jevrejski doseljenici su vandalizovali i zapalili džamiju u selu Kusri, u Zapadnoj obali. Zidovi džamije su iscrtani Davidovom zvezdom kao i anti-muslimanskim porukama: „Muhamed je svinja". Izraelski premijer Bendžamin Netanjahu i palestinski zvaničnici su osudili ovaj incident.

Tokom 2011.godine, jevrejski doseljenici su u nekoliko navrata napali i oskrnavili džamije u Beit Fadžaru (Beit Fajjar), Luban al-Šarkiji (Lubban al-Sharqiya) i Havari (Hawara).

Od kako je Hamas 2007.godine preuzeo de facto kontrolu nad pojasom Gaze, u ovoj oblasti je uveden konzervativni islamski zakon, koji je uveo ograničenja ženama. Na primer, u toku 2011.godine pritvarane su žene koje su počinile „moralni zločin" u vidu „vanbračne trudnoće". Ženama je zabranjeno da voze motore, kao i da se oblače „neprikladno".

U nekoliko navrata muslimansko sveštenstvo u Gazi je u molitve ubacivalo anti-semitske motive, a jedan sveštenik naklonjen Hamasu je pozvao na smrt svih Jevreja. Hrišćani u Gazi su tokom 2011.godine više puta bili žrtve pretnji od strane ekstremističkih islamskih grupa, ali Hamas nije istražio ove slučajeve do kraja.

Novinari i sloboda medija:

U toku 2011.godine nastavio se trend porasta fizičkih napada na novinare, oduzimanja opreme, hapšenja i pritvaranja novinara od strane palestinskih bezbednosnih snaga.

Tokom 2011.godine bilo je 100 incidenata u kojima je došlo do kršenja slobode medija od strane izraelskih snaga, 97 njih se dogodilo u Zapadnoj obali, a 3 u pojasu Gaze. Takođe, bilo je 106 incidenata ovog tipa koji su počinjeni od strane palestinskih vlasti, 53 u Zapadnoj obali i 53 u pojasu Gaze.

Međunarodne organizacije za zaštitu slobode medija konstantno upućuju kritike na račun Izraela zbog blokiranja pristupa novinarima u zone pogođene sukobima, kao i zbog maltretiranja palestinskih novinara. Palestinske i izraelske snage su optužene za napade i arbitrarno pritvaranje nekoliko novinara u toku 2011.godine. 

Zapadna obala:

Mediji u Zapadnoj obali nisu slobodni. Bez obzira na to što Osnovni zakon kao najviši pravni akt Okupiranih palestinskih teritorija, garantuje slobodu medija, u praksi je na snazi Zakon o medijima koji je Palestinska samouprava donela 1995.godine. Prema ovom zakonu, novinari i štampani mediji mogu biti novčano kažnjavani i pritvarani ukoliko objave „poverljive informacije" o palestinskim bezbednosnim snagama ili vest koja može da naškodi „nacionalnom jedinstvu" i podstakne nasilje. Manji mediji su pod pritiskom da „pozitivno" izveštavaju o palestinskim vlastima i Fatah-u.

Palestinska samouprava je zabranila uvoz za dve dnevne novine iz pojasa Gaze, zbog njihove naklonjenosti Hamasu koji vlada pojasnom Gaze.

Novinari koji kritikuju Palestinsku samoupravu ili vladajući Fatah suočavaju se sa arbitrarnim hapšenjima, pretnjama i fizičkim zlostavljanjem. Od 2007.godine u Zapadnoj obali, kako izraelske, tako i palestinske vlasti sprovode zatvaranje radio i televizijskih stanica koje su naklonjene Hamasu.

Gaza:

Mediji u Gazi takođe nisu slobodni. Radikalna islamistička frakcija, Hamas, koji vlada teritorijom Gaze, je 2008.godine zamenio palestinsko Ministarstvo za informisanje vladinom Kancelarijom za medije i diskreditovao sve novinare koji nisu dobili dozvolu za rad ove kancelarije. Takođe su zatvoreni svi mediji koji nisu pozitivno nastrojeni prema Hamasu.

Tokom 2011.godine, vlasti su nastavile da zabranjuju uvoz za tri vrste novina koje se štampaju u Zapadnoj obali zbog njihove povezanosti sa Fatah-om. (koji vlada teritorijom Zapadne obale).

Pretnje, fizičko nasilje, arbitrarna hapšenja i pritvaranja novinara od strane bezbednosnih snaga Hamasa su uobičajena praksa.

U martu 2011.godine, jedinice unutrašnje bezbednosti Hamasa su izvršile raciju i upale u prostorije Rojtersa, CNN-a i Japanske nacionalne televizije, pri čemu su novinari napadnuti i oduzeta im je profesionalna oprema. U septembru 2011.godine, BBC je prijavio da vlast u Gazi uvodi dodatne restrikcije za strane novinare, kao i da su strani novinari obavezni da potpišu da će njihove lokalne palestinske kolege sa kojima rade biti smatrane odgovornima u slučaju da se objavi vest koja kritikuje Hamas.

Humanitarni radnici:

Palestinske organizacije za ljudska prava i nekoliko međunarodnih organizacija uglavnom neometano funkcionišu bez ikakvih ograničenja od strane Palestinske samouprave. Nema podataka o maltretiranju pripadnika nevladinih organizacija od strane palestinskih vlasti.

Na Zapadnoj obali, humanitarne organizacije trpe brojna ograničenja, kao što su ograničenje pristupa i ograničenje slobode kretanja koje postavljaju izraelske vlasti. Takođe, humanitarno osoblje je nastavilo da se suočava sa nizom poteškoća i ograničenja pri ulazu u Istočni Jerusalim koje su postavile izraelske vlasti.

U pojasu Gaze, Hamas je tokom 2011.godine u nekoliko navrata maltretirao predstavnike civilnog društva i mirovnih organizacija. Zabeleženi su brojni slučajevi u kojima je Hamas maltretirao osoblje nevladinih i međunarodnih organizacija.

Situacija za međunarodne nevladine organizacije koje rade u pojasu Gaze je dodatno otežana izraelskim anti-terorističkim zakonima i politikom „nekontakta" sa Hamasom. Ovo otežava saradnju između vlasti u Gazi i brojnih nevladinih organizacija.

Interno raseljena lica, izbeglice  i  lica bez države porekla:

Interno raseljena lica:

Procenjuje se da se u pojasu Gaze trenutno nalazi 15 700 interno raseljnih lica, koji su napustili svoje domove nakon izraelske vojne operacije kojom je otpočeo rat u Gazi 2008.godine.

Kancelarija Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih akcija (United Nations Office for Coordination of Humanitarian Affairs – UNOCHA) procenjuje da, na teritoriji Zapadne obale i u istočnom Jerusalimu, ima više od hiljadu raseljenih lica, što je rezultat uništavanja njihovih domova od strane izraleskih doseljenika i bezbednosnih snaga i tokom 2011.godine.

Palestinske vlasti putem pružanja finansijske pomoći nastoje da reše problem interno raseljenih lica.

Izbeglice:

 Ukupan broj palestinskih izbeglica je procenjen na oko 5 miliona. Prvu grupu izbeglica čine oni koji su bili primorani da napuste svoje domove kada je Izrael 1948.godine proglasio svoju državu na, do tada, palestinskoj teritoriji. Drugu grupu izbeglica čine oni koji su izbegli nakon što je 1967.godine Izrael izvršio okupaciju preostalih palestinskih teritorija i otpočeo politiku kolonizacije Jevreja.

Najveći broj izbeglica je smešten u okolnim arapskim zemljama: Jordanu, Libanu i Siriji. Jordan je prihvatio gotovo 2 miliona palestinskih izbeglica na svoju teritoriju. Prema procenama, na Zapadnoj obali se nalazi oko 730 hiljada palestinskih izbeglica, dok je u Gazi broj izbeglica znatno veći – preko 1 100 000 osoba. Ove izbeglice su smeštene u 27 izbegličkih kampova, od kojih je 19 na Zapadnoj obali a 8 kampova je u pojasu Gaze.

Organi Palestinske samouprave i izraelske vlasti na Zapadnoj obali su tokom 2011.godine generalno sarađivali sa Visokim komesarijatom ujedinjenih nacija za izbeglice. U pojasu Gaze, vladajući Hamas je takođe sarađivao sa ovom međunarodnom organizacijom. Ipak, izraelski zvaničnici i Hamas su ograničavali slobodno delovanje Agencije ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbeglicama ( United Nations Relief and Works Agency – UNRWA ) na teritoriji Gaze.

Izraelska Vlada je tokom 2011.godine na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze onemogućavala pristup izbeglica humanitarnoj pomoći koju su im obezbedile Ujedinjene nacije.

Predsednik Palestinske samouprave Mahmud Abas ( Mahmoud Abbas) je u intervjuu koji je dao izraelskoj televiziji krajem oktobra 2012.godine, izjavio da, iako je rođen u Safedu (gradu na teritoriji današnjeg severnog Izraela, koja je do 1948. bila palestinska teritorija), smatra da nema pravo da se vrati tamo da živi. Ovim gestom je izazvao gnevne reakcije palestinskih izbeglica i ugrozio palestinsku platformu za pregovore, s obzirom na to da je povratak palestinskih izbeglica već godinama jedna od ključnih prepreka u mirovnim pregovorima Izraela i Palestine. Krajem oktobra 2012.godine, otpočeli su nemiri u Palestini, u kojima su izbeglice protestvovale i palile sliku Mahmuda Abasa, izražavajući time svoje nezadovoljstvo. Mahmud Abas je potom izjavio da su njegove reči izvučene iz konteksta.


Palestinska lica bez države porekla (Stateless Palestinians):

Palestinci su zajednica sa najviše lica koja nemaju državu porekla. Od ukupno 8 miliona Palestinaca, koliko se procenjuje da ih ima na Okupiranoj palestinskoj teritoriji i u izbeglištvu, više od polovine njih nema državljanstvo.

Organima Palestinske samouprave je, prema Oslo sporazumu iz 1994.godine, dozvoljeno da izdaju „privremeni palestinski pasoš" koji bi trebalo da ostane u funkciji sve do palestinskog dobijanja državnosti. Međutim, ovu mogućnost imaju samo ona lica koja su ostala da žive na Zapadnoj obali ili u pojasu Gaze nakon okupacije od strane Izraela 1967.godine.

Svi ostali Palestinci nemaju ovu mogućnost, s obzirom na to da je Izrael 1967.godine, nakon okupacije ovih teritorija, sproveo popis i dozvolio upis u registar samo onim Palestincima koji su se zatekli u pojasu Gaze ili na Zapadnoj obali u tom trenutku. Stoga, iako je palestinskim vlastima dozvoljeno da izdaju lične karte i privremene pasoše, vlasti to mogu uraditi samo na osnovu baze podataka odnosno registra, koji od 1967.godine i dalje kontroliše Izrael i u kome su lični podaci o svim Palestincima na Okupiranoj palestinskoj teritoriji.

Prema tome, ostali Palestinci imaju ili „izbeglička putna dokumenta" (Refugee Travel Document- RTD) koja su im izdale arapske zemlje u okruženju ( Sirija, Liban, Egipat, Irak) ili privremene jordanske pasoše.

Nema podataka da postoje osobe koje traže azil na Okupiranim palestinskim teritorijama.

 

Pakistan - ljudska prava

Ljudska prava

Zloupotrebe od strane pripadnika bezbednosnih snaga:

Obaveštajne službe i pripadnici ostalih bezbednosnih snaga Pakistana vrše brojne prisilne otmice, proizvoljna hapšenja, kao i nezakonita ubistva širom pakistanske teritorije. Vlada Pakistana ne čini ništa da kazni odgovorne za ovu vrstu nasilja uprkos višestrukim dokazima. Bezbednosne snage Pakstana koje kontroliše vojska, uključujući i obaveštajne službe, deluju van mehanizma civilne kontrole.

Arbitrarna hapšenja i pritvor:

Pripadnici pakistanske policije često proizvoljno zadržavaju pojedince u pritvoru bez podizanja optužnice ili podižu lažnu optužnicu u cilju iznuđivanja novca od optuženih za puštanje na slobodu.

Kada se radi o antiterorističkim akcijama, kršenja ljudskih prava su još izraženija. Osumnjičeni se pritvaraju bez podizanja optužnice ili se osuđuju bez pravičnog suđenja. Na hiljade ljudi koji su osumnjičeni da su pripadnici terorističke organizacije Al Kaida ili drugih oružanih grupa u Pakistanu se nalaze u nezakonitom vojnom pritvoru. Vojska zabranjuje da advokati, rođaci, kao i osoblje humanitarnih organizacija dobiju pristup osumnjičenima za terorizam dok su u pritvoru.

Prema podacima za 2011.godinu postoje slučajevi da su pripadnici pakistanske policije učestvovali u silovanju žena, kao i da su pripadnici obaveštajnih službi Pakistana silovali žene za vreme saslušanja.

Iako je Ustavom Pakistana zabranjen bilo koji oblik mučenja ili nehumanog tretmana, bezbednosne službe često zlostavljaju i muče pojedince u pritvoru. Sa druge strane, Krivični zakon Pakistana definiše samo „povredu" i ne određuje mučenje kao krivično delo, što dovodi do atmosfere nekažnjivosti.

Broj slučajeva mučenja ljudi u pakistanskim pritvorima se povećao sa oko 4 hiljade slučajeva u 2010.godini, na preko 8 hiljada slučajeva tokom 2011.godine.

Metode mučenja koje bezbednosne službe Pakistana koriste su: udaranje pendrecima, stvaranje opekotina uz pomoć cigareta, izolacija, električni šokovi, uskraćivanje hrane i sna. Ponekad mučenje rezultira ozbiljnom povredom, čak i smrću. Mučenje u pakistanskim pritvorima je postalo uobičajen način koji se koristi za iznuđivanje priznanja od osumnjičenih. Vlada Pakistana čini malo toga da kazni odgovorne za mučenje pritvorenika. Na ovaj način država štiti počinioce nasilja, koji su najčešće policajci ili pripadnici oružanih snaga.

    
Nezakonita ubistva:

U oblastima koje su pogođene sukobima, kao što je to Balokistan, oblast FATA i pokrajina Khyber Pakhtunkhwa, pripadnici bezbednosnih snaga Pakistana vrše nezakonita ubistva. U toku 2011.godine zabeleženo je preko 60 smrtnih slučajeva civila koji su nastradali zbog prekomerne upotrebe sile od strane bezbednosnih snaga Pakistana, ali i skoro 90 smrtnih slučajeva u zatvoru. Za ove slučajeve pakistanska policija navodi da su osumnjičeni izgubili život prilikom pokušaja bekstva, da su se opirali hapšenju ili da su izvršili samoubistvo.

U pokrajini Balokistan na zapadu Pakistana, za prvih šest meseci 2011. godine je ubijeno najmanje 150 ljudi, a njihova tela su bačena i ostavljena, u takozvanim „ubij i baci" („kill and dump") operacijama bezbednosnih snaga. Na meti ovih ubistava su nacionalne i političke vođe, ali i članovi intelektualne elite Balokistana.

Procenjuje se da su u pokrajini Balokistan tokom 2011.godine najmanje 542 civila bili žrtve nezakonitih ubistava. Žrtve ovih ubistava su najčešće politički aktivisti, novinari, ali i aktivisti za ljudska prava. Oformljen je i skupštinski komitet, kako bi se ispitala ubistva u Balokistanu. Međutim, do kraja 2011.godine komitet nije izneo nikakve zaključke niti preporuke.

Na stotine nezakonitih ubistava se sprovodi od strane bezbednosnih snaga Pakistana širom teritorije države. Bez obzira na sve, ova praksa ostaje nekažnjena jer se istrage i sudski procesi i dalje usporavaju ili se uopšte ne pokreću.

Prisilni nestanci:

Prisilni nestanci označavaju praksu bezbednosnih službi Pakistana da, nakon što određenu osobu privedu na saslušanje, tu istu osobu kasnije proglase nestalom i negiraju bilo kakvu umešanost u njen nestanak. Otete osobe se ili pojavljuju nakon nekoliko meseci (čak i godina) ili postanu žrtve nezakonitih ubistava.

Najozbiljnije kršenje ljudskih prava putem prisilnih nestanaka se vrši u pokrajini Balokistan, gde bezbednosne snage odvode sve pripadnike etničke grupe Baloka za koje sumnjaju da podržavaju balokistanski nacionalistički pokret.
Ove otmice se često dešavaju i na javnim mestima, uz prisustvo svedoka. Žrtve se odvode iz hotela, kuća i sa radnih mesta. Tačan broj žrtava se i dalje ne zna, jer porodice žrtava i svedoci retko prijavljuju slučajeve vlastima iz straha za sopstvenu bezbednost.

Prisilni nestanci se odvijaju i u ostatku Pakistana. Nacionalističke političke partije u pokrajini Sind su takođe prijavile brojne nestanke svojih članova, od kojih su neki nestali nakon boravka u pritvoru.

Nakon brojnih peticija podnetih od strane međunarodnih organizacija, Vrhovni sud Pakistana je u martu 2011.godine naložio formiranje nove Komisije za istraživanje prisilnih nestanaka. Prethodna Komisija je osnovana u martu 2010.godine i nije imala značajne rezultate u rešavanju slučajeva, te je zamenjena novom. Treba naglasiti da nijedna komisija nije obezbedila mehanizam zaštite svedoka, kao i da su svedoci bili prinuđeni da u toku sudskog procesa svedoče u prisustvu optuženih.

Uslovi u zatvorima:

Uslovi u pakistanskim zatvorima su veoma loši i ispod međunarodnih standarda.

Često se u zatvorskim ćelijama nalazi više ljudi nego što je predviđeno. Međutim ovo nije slučaj kada je reč o ćelijama uticajnih i bogatih zatvorenika. Čak 65 % osoba koje se nalaze u zatvorima su zapravo u pritvoru i tek čekaju suđenje. Pakistan je država sa najvećim brojem osuđenika koji čekaju izvršenje smrtne kazne na svetu. Procenjuje se da je taj broj u 2011.godini iznosio preko 8 hiljada ljudi.

Neodgovarajuća hrana i medicinska nega dovode do neuhranjenosti i zdravstvenih problema svih zatvorenika koji ne dobijaju dodatnu hranu od strane porodice. U mnogim pakistanskim zatvorskim ustanovama, sanitetski uslovi, ventilacija kao i osvetljenje nisu na adekvatnom nivou. Isti slučaj je i sa pristupom pijaćoj vodi.

Postoji osnovni sistem za neophodnu medicinsku negu, ali su zatvorenici ponekad primorani da plate kako bi dobili zdravstvenu negu. Zatvorenicima koji pate od mentalnih bolesti često nije obezbeđena adekvatna nega.

Stranci koji su u Pakistanu osuđeni na kaznu izdržavanja zatvora ostaju u zatvoru i nakon odsluženja kazne, jer često nisu u mogućnosti da plate deportaciju do njihovih država porekla.

Različiti oblici nasilja i mučenja su veoma rasprostranjeni u zatvorskim ustanovama širom Pakistana. Pripadnici verskih manjina, kao što su hrišćani i ahmadi, imaju generalno lošije uslove u zatvorima od muslimana, i često su žrtve nasilja od strane zatvorenika sa kojima dele ćelije.

Deca su većinom smeštena u iste zatvorske ustanove kao i odrasli, ali u različite odeljke. Ipak, u zatvorima gde su maloletni smešteni zajedno sa odraslima, deca trpe različite oblike maltretiranja, kao i zlostavljanja.

Tokom 2011.godine u Pakistanu je bilo nekoliko zatvorskih pobuna. Najveća pobuna je izbila u martu 2011.godine u zatvoru u Hyderabad-u, u kojoj je najmanje 7 zatvorenika poginulo, a oko 30 osoba (uključujući i policajce) je bilo povređeno. Zatvorenici su otpočeli pobunu usled nedostatka grejanja i struje.

Generalno, uzroci zatvorskih pobuna u Pakistanu su loši zatvorski uslovi, lišavanje i ograničavanje prava, sporo rešavanje slučajeva, i nasilno ponašanje zatvorske administracije.

Za upravljanje zatvorima u Pakistanu su zadužene pokrajinske vlasti. Iako postoji sistem koji predviđa mogućnost da zatvorenici podnesu žalbe ukoliko smatraju da su im ugrožena prava, veoma mali broj njih to i radi da se ne bi konfrontirali sa zatvorskom upravom.

Verske slobode:

Prema Ustavu Pakistana iz 1973. godine građanima se garantuju verske slobode, prema kojima svaki građanin ima pravo da ispoveda, kao i da propagira svoju religiju. Međutim, prema daljim odredbama Ustava, islam je proglašen za državnu religiju i svi zakoni u Pakistanu moraju da budu u skladu sa propisima i verovanjima islama. Takođe, Ustavom Pakistana se propisuje da je dužnost države da podstakne vođenje islamskog načina života.

Odredbama Krivičnog zakona se određuju kazne za one građane koji prekrše "zakon o bogohuljenju". U ova krivična dela se ubrajaju: vređanje religijskih osećanja, protivljenje Kuranu, kao i vređanje proroka Muhameda, za šta su predviđene kazne od nekoliko godina zatvora, pa sve do smrtne kazne. Kontrolu nad sprovođenjem ovog zakona, kao i kontrolu nad tim da li su zakoni koji su izglasani u skladu sa islamskim vrednostima, sprovodi Federalni šerijatski sud Pakistana.

Pripadnici ahmadi zajednice su članovi Islamskog reformističkog pokreta, frakcije unutar islama, ali im je prema Krivičnom zakonu Pakistana izričito zabranjeno da se izjašnjavaju kao muslimani, kao i da ispovedaju islam (od 1970.godine ).

Verske slobode su i dalje veoma ugrožene na celoj teritoriji Pakistana. Zahvaljujući odredbama Krivičnog zakona Pakistana koji predviđa oštre kazne, uključujući i smrtnu kaznu za vređanje islama (što se naziva i „zakon o bogohuljenju") stvorena je atmosfera nasilnog ekstremizma.

S obzirom da 95% stanovništva čine muslimani , društvena netolerancija i nasilje nad verskim manjinskim grupama kao što su hrišćani i ahmadije su povećani.

Šiiti:

Od 2009.godine se primećuje značajan porast nasilja između sunitske većine i šiitske manjine u Pakistanu. U toku 2011.godine zabeleženo je 30 napada u kojima su poginule 203 osobe, većinom šiiti, dok je broj napada na verskoj osnovi samo za period od januara do aprila 2012.godine iznosio 41, sa brojem od 165 nastradalih.

Napadi na šiite se događaju na celoj teritoriji Pakistana, ali način izvođenja napada varira. U Pandžabu na istoku Pakistana, Gilgit – Balistanu na severu zemlje, oblasti FATA i pokrajini KP na severozapadu Pakistana, meta napada su masovna okupljanja, a u pokrajini Sind na jugoistoku zemlje i Balokistanu na jugozapadu Pakistana se kao sredstvo nasilja koriste ciljana ubistva šiitskih vernika.

Sunitska ekstremistička grupa, Tehrik-e-Taliban Pakistan (TTP), je u junu 2011.godine objavila otvoreno pismo kojim proglašava da je obavezno da svi šiiti budu ubijeni, kako bi se Pakistan oslobodio nečiste rase. Ove militantne grupe neometano deluju čak i u onim delovima Pakistana gde je državna vlast čvrsto uspostavljena, kao što su provincija Punjab i grad Karači na jugoistoku Pakistana.

Hrišćani:

Hrišćani su žrtve stalnih napada na teritoriji Pakistana. Napadi su najčešće usmereni na verske objekte, ali je prisutan i veliki broj hapšenja hrišćana na osnovu „zakona o bohoguljenju". Zakon o bogohuljenju predviđa stroge kazne za vređanje religijskih osećanja muslimana, protivljenje Kuranu, kao i za vređanje proroka Muhameda. Predviđene kazne za bogohuljene su od nekoliko godina zatvora, sve do smrtne kazne.

U novembru 2010.godine sud je osudio hrišćanku Asiju Bibi (Aasia Bibi) na smrt zbog kršenja pravila o bogohuljenju. Ona je navodno iznosila uvredljive komentare protiv proroka Muhameda. Ovo je ujedno i prvi slučaj da je žena osuđena na smrt na osnovu ovih pravila. Do kraja 2011.godine, Aasia Bibi je još uvek čekala da njena žalba stigne do suda.

U avgustu 2012.godine policija je uhapsila maloletnu hrišćansku devojčicu ometenu u razvoju, pod optužbom da je oskrnavila Kuran. Nakon što su se u sudskom procesu pojavili dokazi da je nepravedno optužena, sudskom odlukom je proglašena nevinom , ali će morati da živi na tajnoj lokaciji uz zaštitu policije, s obzirom da su islamski ekstremisti pozvali na njeno ubistvo. Njeno hapšenje je podstaklo proterivanje nekoliko stotina hrišćana iz sela u blizini Islamabada u kome je do tada živela.

Procenjuje se da se u Pakistanu oko 700 hrišćanskih devojčica svake godine otme i nasilno preobrati u islam.

Ahmadi:

Pripadnicima ahmadijske zajednice je takođe onemogućeno da ispovedaju svoju religiju. Njihova verska prava su ugrožena „Anti-ahmadi zakonom" iz 1970.godine , odnosno odredbama krivičnog zakona kojim se ahmadijima izričito zabranjuje da se izjašnjavaju kao muslimani, da izvode verske obrede i da ispovedaju islam.

U maju 2010. godine je u gradu Lahore izvršen napad na dve ahmadijske džamije u kome su poginule 94 osobe, a odgovornost za napad je preuzela ekstremistička talibanska grupa Tehrik-i-Taliban (TTP). Vlada Pakistana do danas nije uspela da sprovede do kraja sudski proces protiv počinioca. Nakon ovog napada, pojačana je kampanja mržnje protiv ahmadija.

U junu 2011.godine u provinciji Pandžab, koja se nalazi na istoku Pakistana, je izdat pamflet sa spiskom 50 imena istaknutih članova ahmadijske zajednice koji treba da budu ubijeni, zajedno sa ostalim članovima njihove zajednice. Vlada Pakistana nije preuzela neophodne mere da procesuira i kazni ljude koji su sastavili ovaj pamflet. Krajem septembra 2011.godine, je ubijen Nasen But (Naseem Butt), jedan od pripadnika ahmadijske zajednice koji se nalazio na ovom spisku.

Tokom 2011.godine ahmadijima nije dozvoljeno da izgrade nijedan verski objekat na celoj teritoriji Pakistana, a na nekim mestima je policija prekinula izgradnju. Iako je Ustavom zagarantovana sloboda okupljanja, ahmadijima je, još od 1983.godine, zabranjeno da održavaju konferencije i okupljanja. Iako Vlada Pakistana generalno ne sprečava objavljivanje verskih izdanja, prodaja ahmadijske verske literature je strogo zabranjena. Ova vrsta zabrane se ne odnosi na pripadnike drugih verskih manjina.

Indusi i siki:

Pakistanski indusi i siki su obično žrtve pljački, kao i kidnapovanja radi otkupa. Žene ove verske manjine su žrtve kidnapovanja, silovanja, kao i nasilnog preobraćanja u islam. Indusi naseljavaju jugoistok Pakistana, dok siki većinom naseljavaju provinciju Panjab koja se nalazi na istoku Pakistana.

Siki u oblasti FATA (Federalno regulisane plemenske oblasti (Federally Administered Tribal Areas)) na zapadu Paksitana su primorani od strane talibana da plaćaju porez „ jizya". Jizya je tradicionalni porez koji po islamskom šerijatskom pravu plaćaju nemuslimani.

Iz straha za svoju bezbednost veliki broj hindu porodica napušta Pakistan. Pozitivan korak je što je Hindu hram u Pešavaru 2011.godine ponovo otvoren za Induse nakon 60 godina. Takođe, sikima u Pakistanu je omogućeno da njihovi brakovi budu registrovani, dok se za induse usvajanje tog zakona još čeka.

Običaji i pravila ponašanja:

 S obzirom da Vlada Pakistana ne priznaje građanski brak, brakovi se sklapaju i registruju na osnovu pripadnosti verskoj grupi.

Prethodni brakovi muškaraca nemuslimana ostaju važeći i nakon preobraćanja u islam, dok se brakovi žena nemuslimanki, zasnovani pre preobraćanja u islam, smatraju nevažećim. S obzirom da u muslimanskim društvima otac odlučuje koje će vere biti dete, brak između muslimanke i nemuslimana se smatra velikom uvredom za islam, dok je sa druge strane društvena osuda manja ukoliko musliman stupi u brak sa nemuslimankom.

Deca iz braka muslimana i muslimanke u kome su se oba roditelja preobratila u neku drugu religiju će se smatrati nepriznatim i država može da preuzme brigu o njima.

Zakonom je takođe zabranjeno objavljivanje bilo kakve kritike islama ili proroka Muhameda.

Vlada Pakistana je tokom 2011.godine napravila određene pomake u povećanju prava verskih manjina, omogućivši im da budu predstavljene u oba doma Parlamenta, sa deset rezervisanih mesta u Narodnoj skupštini i 4 mesta u Senatu, kao i u pokrajinskim Parlamentima. Formirano je i Ministarstvo nacionalne harmonije i postavljen je specijalni savetnik za pitanja manjina.

Ipak, koliko je stanje verskih sloboda u Pakistanu i dalje ugroženo, govori i činjenica da su u toku 2011.godine izvršeni atentati na guvernera Pandžaba, Salmana Tasira (Salman Taseer) i Federalnog ministra za prava manjina Šabaza Batija (Shabhaz Bhatti), nakon što su javno pozvali na reformu „zakona o bogohuljenju". Šabaz Bati je inače bio jedini ministar hrišćanske veroispovesti u pakistanskoj Vladi, a odgovornost za atentat na njega je preuzele talibanska militantna grupa. U oktobru 2011. je Antiteroristički sud Pakistana osudio ubicu guvernera Tasira na smrtnu kaznu, ali je nakon toga sudija koji je doneo presudu bio primoran da napusti zemlju usled brojnih pretnji smrću.

Žene:

Ustavom Pakistana je definisano da su svi građani jednaki pred zakonom i da se zabranjuje svaka vrsta polne diskriminacije. Međutim, u praksi je položaj žena značajno ugrožen.

Prema procenama, Pakistan je treće najopasnije mesto za žene na svetu, s obzirom na to da je porodično nasilje, ubistvo „iz časti", kao i fizičko i psihičko zlostavljanje veoma prisutno. Procenjuje se da oko 80 % žena u Pakistanu postane žrtva nekog od ovih oblika nasilja za vreme života.

Pakistan je tokom 2011.godine zauzimao 133.mesto na listi od 135 zemalja rangiranih na osnovu razvijenosti ženskih prava.

Porodično nasilje:

Porodično nasilje je najzastupljeniji oblik nasilja nad ženama u Pakistanu. Procenjuje se da oko 80 % žena trpi neki vid psihičkog ili fizičkog porodičnog nasilja, ali da samo oko 5% žena pokreće konkretan korak da to prekine (tako što prijave nasilje) , dok velika većina prihvata nasilje kao njihovu sudbinu.

Policija Pakistana obično ne podnosi prijave protiv počinioca nasilja, već ohrabruje strane da se pomire.

Tokom 2011.godine u Pakistanu je zabeleženo 366 slučajeva porodičnog nasilja. Od ukupnog broja prijavljenih slučajeva bilo je čak 38 žena koje su spaljene kiselinom, 47 žena koje su zapaljene, 81 žena je pretrpela pokušaj ubistva, 98 žena je bilo mučeno, njih 10 je bilo obrijano do glave u znak javnog poniženja, a 9 žena je pretrpelo odsecanje nosa ili amputaciju nekog drugog dela tela kao kaznu.

Ubistva „iz časti" su takođe veoma zastupljen oblik nasilja nad ženama. To je rasprostranjena praksa koja podrazumeva da plemenski sud - „jirga" donese presudu da je došlo do povrede časti, i u tom slučaju muški član porodice ima pravo da ubije ženskog člana, kako bi se zaštitila porodična čast. Najčešće se primenjuje u slučaju sumnje da je došlo do seksualnog odnosa van braka, čak iako se radilo o silovanju.

Procenjuje se da je tokom 2011.godine u Pakistanu ubijeno 943 žena, uglavnom usled sumnje da su počinile preljubu, a ubistva su najvećim delom izvršena od strane brata ili muža žrtve. U februaru 2012.godine je zabeleženo 24 ubistva žena, što je povećanje u odnosu na januar 2012.godine kada je zabeleženo 19 slučajeva. Mnogi od ovih slučajeva ostaju neprijavljeni, jer se rešavaju unutar porodice.

Ugovoreni brakovi su opšte prihvaćena društvena praksa u Pakistanu. Ukoliko se žena usprotivi odluci porodice o ugovorenom braku, može da bude izložena pretnjama i nasilju. U slučaju da se uda bez dozvole porodice, može postati žrtva ubistva „iz časti" .

„Wanni" i „swara" predstavljaju običaje gde se žene razmenjuju kao sredstvo nadoknade za neki zločin ili kao sredstvo kojim se rešava svađa između protivnika. Iako je zabranjeno zakonom, i dalje je veoma prisutno u nekim pokrajinama kao što su Punjab, na istoku Pakistana i Khyber Paktunkhwa (KP), na severozapadu zemlje.

Silovanja:

  Silovanje se smatra krivičnim delom za čije izvršenje je predviđena kazna od 10 do 25 godina zatvora. Za slučaj grupnog silovanja predviđena je kazna doživotnog zatvora ili smrtna kazna. Ipak, u praksi, kazne za počinioce su mnogo blaže.

Kao dokaz za to može da posluži primer Muktar Mai (Mukhtar Mai ), koja je 2002.godine bila žrtva grupnog silovanja. Grupno silovanje je izvršeno kao kazna na osnovu odluke plemenskog suda, koji je na taj način kaznio Muktar za nemoralno ponašanje njenog brata. Nakon devet godina suđenja, Vrhovni sud je u aprilu 2011.godine oslobodio sve osumnjičene osim jednog.

Silovanje kao oblik nasilja nad ženama u Pakistanu uglavnom prolazi nekažnjeno jer se najveći broj slučajeva ni ne prijavljuje. Sa druge strane, silovanje u braku se ne smatra krivičnim delom. U toku 2011.godine bilo je skoro tri hiljade prijavljenih slučajeva silovanja u Pakistanu, što znači da svaki dan u proseku 8 žena postane žrtva ovog oblika nasilja.

Veliki problem u Pakistanu predstavljaju običaji islamskih sudova da žene koje su žrtve silovanja optuže za preljubu i osude na kaznu izdržavanja zatvora. Procenjuje se da je 88% žena u zatvoru osuđeno zbog preljube, a da su mnoge od njih zapravo bile žrtve silovanja.

Nakon usvajanja Zakona o zaštiti žena 2006.godine, sudije su dužne da silovanje razdvajaju od preljube i da u tim slučajevima sude po pravilima pakistanskog Krivičnog zakona, a ne po običajima šerijatskih sudova. Ipak, seksualni odnosi van braka se i dalje posmatraju kao kažnjivo delo, što se naziva „zina" prekršaj i podleže pod nadležnost Šerijatskog suda.

U nekim slučajevima su „vansudskim poravnanjima" žene žrtve silovanja primorane da se udaju za silovatelja.

Diskriminacija:

Diskriminacija žena je i dalje prisutna u Pakistanu, a najčešće je to diskriminacija na poslu, gde obično rade najjednostavnije poslove i slabije su plaćene od muškaraca, diskriminacija prilikom razvoda, kao i prilikom određivanja prava na nasledstvo. U nekim ruralnim delovima Pakistana društvene norme i pravila sprečavaju žene da rade van kuće.

Nijedan zakon u Pakistanu ne sprečava žene da koriste svoje biračko pravo, ali kulturne i tradicionalne barijere u ruralnim plemenskim oblastima često dovode do toga da žene ne učestvuju u političkom životu. Na izborima za pokrajinsku Skupštinu koji su se održali u decembru 2011.godine u pokrajini Khyber Pakhtunkhwa, od 18 hiljada registrovanih žena glasača samo su tri žene izašle na glasanje.

Razlog ovakve apstinencije je što je pre toga plemenski sud „jyrga" odlučio da ženama zabrani da glasaju, smatrajući da su žene koje učestvuju u političkom životu „protiv islama" i „protiv plemenske tradicije". Drastičniji primer su glasačka mesta u selu Sahival (Sahiwal), u blizini Lahore-a, gde bez obzira što žene čine 515 od 929 registrovanih glasača, nijedna žena 47 godina nije izašla na glasanje. Veliki problem predstavlja i to što veliki broj žena nema lična dokumenta, što je osnovni uslov za izlazak na izbore. U ruralnim delovima Pakistana, muškarci ne odzvoljavaju svojim ženama i kćerkama da izvade ličnu kartu iz ubeđenja da im lična karta nije potrebna, ili zato što ne žele da plate taksu za njeno izdavanje.

Pravni okvir:

 U toku poslednjih nekoliko godina, Vlada Pakistana je usvojila nekoliko zakona koji imaju za cilj da poboljšaju položaj i prava žena. Za žene su obezbeđena mesta u pakistanskom Parlamentu, kao i u pokrajinskim institiucijama.

Zakonom o zaštiti žena (Women Protection Act) 2006.godine je doneta odluka da se slučajevi silovanja ne tretiraju kao preljuba već kao krivično delo. Ženska prava su dalje proširena Zakonom o prevenciji diskriminatornih praksi nad ženama (Prevention of Anti-Women Practices Bill) 2011.godine, kojim su zabranjeni običaji prodaje žena radi podmirenja duga ili svađe, prinudni brakovi, kao i drugi diskriminatorni običaji. Tokom 2011.godine su usvojeni dodatni amandmani na Zakon o prevenciji diskriminatornih praksi nad ženama, a Senat Pakistana je usvojio i zakon kojim se praksa kažnjavanja kiselinom svrstava u krivična dela.

Početkom 2012.godine Vlada Pakistana je poboljšala postojeći zakon vezan za formiranje Nacionalne komisije za status žena (National Commission on the Status of Women), dajući komisiji široka ovlašćenja da radi na poboljšanju ženskih prava. Sa druge strane, Zakon o porodičnom nasilju nije usvojen kada je planirano u februaru 2012.godine, jer su određeni članovi pakistanske opozicije izneli optužbe da zakon predstavlja pokušaj nametanja zapadne kulture. Istu sudbinu je imao i Zakon o zabrani telesnog kažnjavanja, koji nije usvojen jer su protivnici zakona izjavili da je štetan za porodičnu celinu.

Pakistan je takođe potpisnik Konvencije za eliminaciju svih oblika diskriminacije protiv žena ( Convention on the Elimination of all forms of Discrimination Against Women – CEDAW).

Uprkos donetim zakonima, samo u toku 2011.godine 8 539 žena su postale žrtve nekog oblika nasilja, što je za 6.74 % više nego prethodne godine (2010.godine) . 

Deca:

Deca u Pakistanu se suočavaju sa nekoliko problema među koje spada neuhranjenost, nedovoljan pristup medicinskim i obrazovnim ustanovama, prisilni rad, fizičko i seksualno zlostavljanje.

Procenjuje se da je 30 % pakistanske dece hronično neuhranjeno, kao i da nemaju pristup pijaćoj vodi niti sanitarne uslove, što se naročito odnosi na decu u ruralnim oblastima Pakistana.

Zlostavljanje:

 Zlostavljanje dece u Pakistanu je veoma rasprostranjeno. Za vreme prvih šest meseci 2011.godine prijavljeno je 1 080 slučajeva seksualnog zlostavljanja dece što je za 4% više nego u istom periodu prethodne godine. Preko 70% žrtava zlostavljanja su devojčice. Deca su žrtve i prinudne prostitucije.

Mladi dečaci i devojčice u Pakisatnu najčešće rade kao kućna posluga, i neretko su zlostavljani, tučeni, i primorani da rade prekovremeno. Ustavom Pakistana je zabranjeno da deca ispod 14 godina rade u rudnicima, fabrikama ili na bilo kom rizičnom mestu. Međutim, minimalna starosna granica za one koji rade u ostalim oblastima nije određena. Podaci za 2011.godinu govore da najmanje 10 miliona pakistanske dece radi. Od tog broja, 3.6 miliona dece starosti ispod 14 godina radi rizične poslove.

Procenjuje se da preko 170 hiljada dece u Pakistanu živi na ulici, od čega oko 90 % njih postane žrtva seksualnog zlostavljanja već prve noći koju provedu napolju. Oko 60 % njih optužuje policiju za seksualno zlostavljanje. Mnoga deca su primorana da prose na ulici, gde su često zlostavljana i fizički i seksualno. Smatra se da samo u Karačiju prosi preko 12 hiljada dece.

Telesno kažnjavanje dece u obrazovnim institucijama Pakistana je takođe široko rasprostranjeno, i tokom 2011.godine je dovelo do smrti bar tri deteta. Ovaj vid kažnjavanja je naročito prisutan u islamskim verskim školama, – „madrassas".

U decembru 2011.godine, 45 učenika je pronađeno okovano u lance u podrumu verske škole u Karačiju. Postoji i zakonska odredba koja dozvoljava roditeljima i starateljima da telesno kažnjavaju decu mlađu od 12 godina ukoliko je to „za opšte dobro deteta".

Deca vojnici:

Pobunjeničke militantne grupe, kao što su pakistanski talibani, otimaju dečake i devojčice, ili ih uzimaju uz dozvolu roditelja da se bore, špijuniraju ili da izvode samoubilačke napade.

Ekstremisti često roditeljima nude novac za to, a deca postaju žrtve i fizičkog i seksualnog zlostavljanja.

U Pakistanu je u toku 2011.godine zabeleženo 11 slučajeva u kojima su deca korišćena da izvedu ekstremističke napade. Od jedanaestoro dece koja su upotrebljena za izvršavanje napada, jedno je bila devetogodišnja devojčica. U avgustu 2011.godine, u oblasti koja se nalazi uz granicu sa Avganistanom, 27 dečaka je oteto od strane talibana. Oni dečaci koji su imali manje od deset godina su pušteni, dvojica su pobegla, a ostali su zadržani.

Deca su takođe i žrtve u oružanim napadima ekstremista. Tokom 2011.godine 57 dece je poginulo u Pakistanu od nagaznih mina, eksplozivnih naprava, bombi kao i ciljanih napada.

Pakistan je potpisnik Protokola o učešću dece u oružanim konfliktima, kojim se vlade država potpisnica obavezuju da će sprečiti i kazniti uključivanje dece u oružane sukobe. Međutim, Parlament Pakistana ga još uvek nije ratifikovao.

Pritvaranje dece:
    
U Pakistanu još nije oformljen sud za maloletnike, iako odluka o tome postoji već 11 godina. Slučajevi maloletnika se pojavljuju na regularnim sudovima za odrasle.

Na kraju 2011.godine preko 1 300 pakistanske dece se nalazilo u zatvorima. Zakon o sudskom postupku za maloletnike (Juvenile Justice System Ordinance) zabranjuje mogućnost osuđivanja deteta na smrt ili telesnog kažnjavanja za vreme pritvora. Međutim, trenutno postoji pet slučajeva maloletnika koji su osuđeni na smrtnu kaznu jer se njihovi advokati nisu pozvali na ovaj Zakon, pa im se nije ni sudilo kao maloletnicima.

Tokom 2011.godine su prijavljeni brojni slučajevi mučenja, nasilja i nehumanog tretmana dece u policijskim stanicama i zatvorima na celoj teritoriji Pakistana.

Iako je zakonom zabranjeno, brakovi između dece se i dalje dešavaju. U ruralnim oblastima Pakistana je rasprostranjeno da roditelji prodaju devojčice za izmirenje duga ili razrešenje spora. Prema procenama, od ukupnog broja brakova zaključenih u Pakistanu, čak 32% čine brakovi sklopljeni između dece.

Podaci za 2011.godinu pokazuju da su bar 93 devojčice bile žrtve ubistva „iz časti". Za ubistvo deteta je kazna doživotna zatvorska kazna, ali se slučajevi infanticida retko kada procesuiraju. Po zakonu, svako ko ostavi svoje dete može da dobije 7 godina zatvora, dok za tajno sahranjivanje sledi kazna od dve godine zatvora.
Pakistan je potpisnik Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima deteta. Tokom 2011. godine ratifikovano je nekoliko konvencija Ujedinjenih nacija kojima se osuđuje prodaja dece, dečja prositucija i dečja pornografija.

Takođe, Pakistan nije potpisnik Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece. 

Sloboda govora i medija:

Ustavom Pakistana se proklamuju sloboda govora i medija. Ipak, stavljaju se i određena ograničenja. Ne može se objaviti ništa što nije u skladu sa ciljem veličanja islama, ništa što šteti integritetu, bezbednosti i odbrani Pakistana, kao i prijateljskom odnosu sa drugim državama i javnom redu i moralu. Sa druge strane, brojna maltretiranja, pretnje i fizičko nasilje je dovelo do toga da novinari u Pakistanu sprovode autocenzuru u svojim radovima.

Postoji veliki broj nezavisnih medija koji često kritikuju Vladu i njen rad. Međutim, novinari koji izveštavaju o osetljivim temama kao što su nasilja počinjena od strane vojske i bezbednosnih snaga, su često meta maltretiranja i fizičkog nasilja. Prema različitim procenama, smatra se da je tokom 2011.godine u Pakistanu ubijeno 7 novinara, dok se u drugim izveštajima spominje broj od šesnaest nastradalih.

Pakistan je zemlja sa najvećim brojem ubijenih novinara na svetu u 2011.godini.

Novinari u Pakistanu su i žrtve otmica, a mediji koji ne praktikuju autocenzuru su mete odmazde. Novinar Salim Šazad (Saleem Shahzad) je otet i ubijen u maju 2011.godine nakon što je pisao o povezanosti pakistanske mornarice sa delovima terorističke organizacije Al-Kaida. Njegovo ubistvo još uvek nije razrešeno, a sumnja se u umešanost pakistanske obaveštajne službe – ISI.

Nasilju su najviše izloženi novinari koji izveštavaju iz pokrajine Balokistan, oblasti FATA i pokrajine Khyber Pakhtunkhwa, koje su poprište sukoba između pakistanske vojske i oružanih grupa, posebno pakistanskih talibana. Brojni reporteri koji su izveštavali iz ovih područja su tokom 2011.godine bili pritvarani, ili su bili žrtve pretnji i nasilja, kako od strane pripadnika bezbednosnih snaga Paistana, tako i od militantnih grupa.

Autocenzura je prisutna i kada su u pitanju izveštavanja o manjinskim grupama. U tim slučajevima, novine neretko staju na stranu ekstremističkih grupa, ili novinari sprovode autocenzuru iz straha za sopstvenu bezbednost.

Kada je objavljivanje materijala u pitanju, dozvoljeno je objaviti sve što nije u suprotnosti sa Zakonom o bogohuljenju. Strane knjige moraju da prođu Vladinu kontrolu, ali nema podataka o zabranjenim knjigama za 2011.godinu u Pakistanu. Strani časopisi se takođe slobodno uvoze, ali je seksualni i religiozni sadržaj pod cenzurom.

Vlada Pakistana ograničava pristup određenim sajtovima na Internetu navodno iz bezbednosnih razloga. U septembru 2011.godine je sud u Lahoreu naredio Ministarstvu informacionih tehnologija da zabrani pristup svim sajtovima na internetu koji šire versku mržnju. Isto tako je zabranjen pristup i jednom balokistanskom sajtu na kome su se nalazili podaci o brojnim kršenjima ljudskih prava u toj pokrajini, a Vlada Pakistana je nazvala objavljeni materijal "anti-pakistanskim".

Vlada Pakistana je u nekoliko navrata ograničavala pristup društvenim mrežama, pa je tako u maju 2012.godine zabranila pristup društvenoj mreži Tviter, zbog sadržaja koji je ocenjen kao "bogohulan". Na sličan način, zabranjen je pristup sajtu Youtube, zbog postavljanja trejlera za film "Nevinost muslimana", koji je izazvao talas protesta u islamskim zemljama, zbog vređanja proroka Muhameda.

Ograničenja pristupa koje vlasti postavljaju nad pakistanskim internet prostorom se obično pravdaju "bezbednosnim razlozima", "ratom protiv terora" ili očuvanju "slave islama". Ali zapravo su ove zabrane najčešće inspirisane političkim motivima.

U februaru 2012. godine, pakistansko Ministarstvo za informacione tehnologije je pozvalo firme koje se bave tom oblašću da se jave sa predlozima za izgradnju Nacionalnog sistema za blokiranje i filtriranje sajtova ( National URL Filtering and Blocking System). Jedan od zahteva Vlade Pakistana je da sistem bude sposoban da u trenutku blokira preko 50 miliona različitih sajtova. Nakon brojnih protesta organizacija civilnog društva koje deluju u Pakistanu, poziv za predloge je povučen.

Humanitarni radnici:

Organizacije za ljudska prava, kako domaće tako i međunarodne, deluju na teritoriji Pakistana bez ograničenja Vlade, i nesmetano objavljuju svoje izveštaje.

Sa druge strane, broj napada na aktiviste za ljudska prava u Pakistanu je tokom 2011.godine bio u porastu u odnosu na prethodne godine. Oni kao i njihove porodice, su žrtve pretnji, fizičkih napada, mučenja, arbitrarnih hapšenja i pritvaranja, vansudskih ubistava, i otmica, od strane pripadnika drzavne bezbednosti ali i popbunjeničkih oružanih grupa kao što su pakistanski talibani. Vlada Pakistana nije uspela da sprovede efektnu nacionalnu politiku zaštite aktivista za ljudska prava, niti je uspela da do kraja istraži i kazni počinioce nasilja nad aktivistima.

Borci za ljudska prava koji se bave temama vezanim za delovanja Vlade Pakistana, vojske ili bezbednosnih službi, se suočavaju sa brojnim ograničenjima. Nevladinim organizacijama je ograničen pristup u oblastima koje su pogođene sukobima, kao što su Balokistan, oblasti FATA, i pokrajina Khyber Pakhtukhwa KP, koje se nalaze na zapadu Pakistana.

Organizacije koje se bore za prava žena u Pakistanu se takođe nalaze u osetljivom položaju. Članovi organizacija koje se bore za poboljšanje prava žena su žrtve napada, ali i ubistva od strane radikalnih islamista, narošito u oblasti FATA i pokrajini KP.

Federalni ministar Šabaz Bati i guverner Pandžaba Salman Tazir, su ubijeni tokom 2011.godine nakon što su se javno založili za liberalizaciju Zakona o bogohuljenju. U toku 2011. godine tri člana osoblja Komisije za ljudska prava Pakistana (Human Rights Commission of Pakistan) su ubijena.

Asma Jahangir ( Asma Jahangir), jedna od najpoštovanijih ličnosti i najaktivnijih boraca za ljudska prava u Pakistanu, izjavila je u televizijskom intervjuu u junu 2012.godine, da postoji zavera sa namerom da se izvrši njeno ubistvo od strane pakistanske vojske i obaveštajnih službi. Asma Jahangir je poznata po tome što je konstantno ukazivala na kršenja ljudskih prava od strane pakistanske vojske i ostalih bezbednosnih snaga Pakistana. Nekoliko organizacija je pozvalo vlasti Pakistana da ispitaju njene optužbe, ali do sada zvaničnici nisu bili u stanju da povedu istragu po tom pitanju.

Država je u nekim slučajevima sprečavala dolazak humanitaraca na teritoriju Balokistana,koji se nalazi na jugozapadu Pakistana pravdajući to „bezbednosnim problemima". Dvojica aktivista za ljudska prava su ubijena u Balokistanu tokom 2011.godine dok su radili na prikupljanju dokumenata o brojnim slučajevima nestanka ljudi u ovoj oblasti.

U septembru 2012.godine, Pakistan je naredio celokupnom stranom osoblju organizacije „Spasimo decu" ( Save the Children), da napuste teritoriju zemlje zbog sumnje da su sarađivali sa američkom obaveštajnom službom u nameri da se otkrije skolonište lidera terorističke oganizacije Al Kaida, Osame bin Ladena. Organizacija je negirala optužbe, ali je odluka vlasti ostala. Mnoge međunarodne organizacije su takođe prijavile da je postupak za dobijanje vize za osoblje sa stranim državljanstvom dodatno otežan u poslednjem periodu, kao i dozvole za slobodno kretanje po zemlji, jer se svo strano osoblje nalazi pod sumnjom da se bavi špijunažom .

Interno raseljena lica:

Usled intenzivnih sukoba između državnih i militantnih talibanskih grupa u oblasti FATA (Federalno regulisane plemenske oblasti (Federally Administered Tribal Areas) na zapadu Pakistana, kao i sukoba vojske sa militantnim autonomaškim grupama u pokrajini Balokistan na jugozapadu zemlje, postoji veliki broj interno raseljenih lica. Porast broja interno raseljenih u Pakistanu je uzrokovan i velikom prirodnom katastrofom u vidu obimnih poplava koja je najviše pogodila pokrajinu Sind ( koja se nalazi na jugoistoku Pakistana) 2010. i 2011.godine. Broj onih koji su morali da napuste svoje domove ili su na drugi način bili ugroženi poplavama je prešao 9 miliona.

Vlada Pakistana nema zakone koji štite prava interno raseljenih lica, već implementira različite politike u skladu sa principima Ujedinjenih nacija.

Iako se oko 2 miliona ljudi tokom 2010.godine vratilo u svoje domove, na početku 2011.godine je još uvek bilo preko milion interno raseljenih. S obzirom na mali broj kampova za zbrinjavanje raseljenih lica, najveći deo interno raseljenih je smešten u porodice koje prihvataju raseljene ili u iznajmljenim smeštajima. Vlada Pakistana je nastavila sa svojom politikom zatvaranja kampova kako bi što pre uspela da vrati brojne porodice u njihove domove. To je rezultiralo time da trenutno rade još samo tri kampa, od kojih je najveći Jalozai kamp, koji se nalazi na severoistoku zemlje u kome je u julu 2012.godine bilo smešteno čak 60 hiljada ljudi.

Zdravstvene i psihološke potrebe su skoro potpuno zanemarene u svim tipovima smeštaja raseljenih. Obrazovne potrebe na desetine hiljada raseljene dece su takođe potpuno zanemarene od strane vlasti Pakistana.

Međutim, Vlada Pakistana radi na tome da pospeši dobrovoljno vraćanje porodica u svoje kuće, u čemu joj pomažu humanitarne organizacije. Dosadašnji podaci govore da se tokom 2011.godine oko 23 hiljade porodica vratilo u Orakzai, 68 hiljada se vratilo u Bajaur, 41 hiljada se vratila u Mohmand, a preko 6 hiljada porodica se vratilo u Južni Vaziristan.

Podnet je izveštaj Senatu da je u oblastima oko gradova Bajaur i Mohmand uništeno preko 12 hiljada kuća usled borbi bezbednosnih snaga Pakistana protiv terorizma tokom 2011.godine. Podaci iz drugih oblasti nisu dostupni zbog toga što su vojne akcije i sukobi još u toku.

Izbeglice i azilanti:

 Prema procenama međunarodnih humanitarnih organizacija, na teritoriji Pakistana se trenutno nalazi oko 1.7 miliona registrovanih izbeglica iz Avganistana. Neki od njih su izbegli još za vreme prvih velikih sukoba u Avganistanu 1979.godine.

Prema zakonu Pakistana, svako ko se rodi na teritoriji države se smatra državljaninom Pakistana. Ipak, sud je u svom tumačenju stavio rezervu da se odredbe ovog zakona ne mogu primenjivati na decu avganistanskih izbeglica koja su rođena u Pakistanu. Dalje je obrazložio da se, imajući u vidu „privremeno prisustvo" Avganistanaca na pakistanskoj teritoriji, njihova deca ne mogu smatrati građanima Pakistana. Nacionalna baza podataka i uprava za registraciju Pakistana ( National Database and Registration Authority – NADRA) je do sada izdala izvode iz matične knjige rođenih za skoro 800 hiljada avganistanske dece ispod 18 godina, navodeći ih kao građane Avganistana.

Registrovane izbeglice imaju Dokaz o registraciji (Proof of Registration – PoR), dokument koji im obezbeđuje legalan boravak u Pakistanu. Samo izbeglice sa potvrdom o registraciji imaju pravo na pomoć koju Organizacija Ujedinjenih nacija za pomoć izbeglicama (UNHCR) pruža. Međutim, veliki problem predstavlja što se procenjuje da postoji još oko milion izbeglica koje uopšte nisu registrovane i o čijem boravku ne postoje zvanični podaci.

Sa druge strane, premijer Gilani je produžio rok važenja Dokaza o registraciji do kraja decembra 2012.godine, kada bi prema zakonu sve izbeglice trebalo da izgube svoj legalni status. Do ovog roka bi trebalo da se stvore uslovi da se sve izbeglice dobrovoljno vrate u Avganistan, ali broj onih koji se dobrovoljno vraćaju je značajno opao zbog bezbednosne situacije u Avganistanu.

Nešto manje od polovine registrovanih avganistanskih izbeglica živi u oko 83 izbegličkih sela širom Pakistana. Sa druge strane, približno 60% njih živi u gradskim područjima. Izbeglicama u Pakistanu nije omogućeno da rade legalno, te su vrlo često eksploatisani na crnom tržištu rada. Žene i deca su u naročito osetljivom položaju jer su prinuđeni da prihvate nepoželjne i nedovoljno plaćene poslove.

Lokalne vlasti često samoinicijativno određuju koja prava će avganistanske izbeglice moći da uživaju. Tako je, na primer, guverner Narodne banke Pakistana doneo odluku da izbeglice ne mogu da otvore račune u banci. Ipak, ne postoje podaci da im je uskraćen pristup obrazovnim niti zdravstvenim institucijama.

Izbeglice u Pakistanu se suočavaju i sa zlostavljanjem od strane lokalnih zajednica, koje ih okrivljuju za visoke stope kriminala i terorizam. Neudate žene i deca koja rade na ulici su žrtve zlostavljanja i trafikinga. Postoje brojni izveštaji da su pripadnici obaveštajnih službi Pakisana tokom 2011.godine maltretirali izbeglice.

Ne postoji zakon koji uređuje pitanje azila u Pakistanu. Iako ne postoji pravni okvir koji uređuje status azilanata, Vlada Pakistana u najvećem broju slučajeva pruža zaštitu od proterivanja i prisilnog povratka registrovanih izbeglica u zemlje gde su njihovi životi ili sloboda ugroženi. Bez obzira na nedostatak legislative, vlasti Pakistana su se tokom 2011.godine uglavnom suzdržavale od prisilnog proterivanja stranaca sa potvrdama o statusu azilanta ili izbeglice koje je odobrio UNHCR.

Kao rezultat razdvajanja Indije i Pakistana 1947.godine, kao i razdvajanja Pakistana i Bangladeša 1971.godine, stvorio se veliki broj osoba koje su ostale bez državljanstva ijedne zemlje. Procenjuje se da u Pakistanu ima na hiljade ovakvih osoba, te pitanje statusa apatrida ostaje i dalje veliki problem.

Pakistan nije potpisnik Konvencije Ujedinjenih nacija o statusu izbeglica iz 1951, niti Protokola iste konvencije iz 1967.

Obrazovanje:

Ustav Pakistana propisuje da je osnovno obrazovanje obavezno za svu decu starosti od 5 do 16 godina. Međutim, u praksi, obrazovni sistem i dalje ostaje podeljen na tri paralelna obrazovna sistema: privatni, državni i verske škole „madrase" (madrassa). Prema izveštaju iz 2011.godine 67.6 % dece ide u državne škole, 29.3 % u privatne, a samo 2.7 % dece ide u verske škole.

Prema poslednjem istraživanju iz 2010.godine procenat pismenog stanovništva Pakistana iznad 10 godina je 57.7%, pri čemu je pismenost kod muškaraca 69.5%, a kod žena 45.2% . U gradskim područjima pismenost je 73.2 %, znatno više nego u ruralnom delu zemlje gde je pismenost oko 49.2 %.

Obrazovanje žena ostaje veliki problem u Pakistanu, jer se u nekim delovima procenat devojčica koje pohađaju školu drastično razlikuje od procenta dečaka. U pokrajini Sindh na istoku zemlje samo 16% žena je završilo osnovnu školu, a u pokrajini Balokistan na jugozapadu Pakistana taj broj je još manji i iznosi samo 8 %. Više od 40% pakistanskih devojčica se nikad ne upiše u osnovnu školu. Prema procenama za 2011.godinu broj pakistanske dece koja ne pohađaju školu je oko 7 miliona.

Veliki problem je i nedovoljna opremljenost škola širom Pakistana, imajući u vidu da polovina škola nema stolice i stolove za učenike, a nešto manje od polovine nema pristup pijaćoj vodi.

Oružani sukobi koji se događaju širom zemlje ugrožavaju funkcionisanje obrazovnog sistema usled brojnih napada na škole. U oblasti FATA je u napadima oružanih militanata, većinom pakistanskih talibana, tokom 2011.godine uništeno 440 škola, od čega su njih 130 bile škole za devojčice.


Korupcija:

Korupcija je u Pakistanu prisutna na svim nivoima, kako na političkoj sceni, tako i u birokratiji. Pakistan je rangiran kao 134-ta od 183 države na osnovu indeksa percepcije o korupciji. Korupcija je široko rasprostranjena u institucijama Vlade Pakistana, kao i u pakistanskim snagama bezbednosti. Vlada Pakistana ne radi dovoljno na suzbijanju korupcije. Brojni pakistanski političari su suočeni sa optužbama za korupciju, podmićivanje, i nepotizam.

Nevladina organizacija koja analizira stanje korupcije u Pakistanu, nije izdala izveštaj za 2011.godinu usled zvaničnih pritisaka od strane pakistanske vlasti, ali i pretnji koje su usledile nakon što je ukazala na povećanje korupcije za vreme vlasti predsednika Zardarija.

Pred održavanje parlamentarnih izbora 2008.godine, doneta je Uredba o nacionalnom pomirenju (National Reconciliation Ordinance). Ovom uredbom je preko 8 hiljada političara, službenika i diplomata dobilo imunitet u sudskim procesima koji su se protiv njih vodili zbog korucije, kako bi im se omogućilo da učestvuju na izborima. Među njima se našao i sadašnji predsednik Pakistana – Zardari.

Vrhovni sud Pakistana je 2009.godine proglasio da ne postoje zakonske osnove na osnovu kojih je ova uredba mogla da bude doneta, te da je treba smatrati ništavom. Sud je takođe izjavio da se sva oslobođanja optuženih smatraju nepostojećim u očima zakona i da nemaju nikakvog pravnog efekta. Iako je sud poništio ovu uredbu, procesuiranje obnovljenih slučajeva je ostalo bez efekta. Vlada Pakistana je 2009.godine objavila imena svih koji su bili zaštićeni ovom uredbom. Na listi je ukupno bilo 8 041 osoba.

Još 1999.godine u Pakistanu je oformljen Biro za nacionalnu odgovornost (National Accountability Bureau), čija funkcija je borba protiv korupcije. Biro je kritikovan da nije odgovorio na pozive iz pravosuđa da ponovo pokrene na stotine sučajeva, kao i da nije u dovoljnoj meri iskoristio sve moći i ovlašćenja koje ima.

Najveći broj slučajeva koji po ubrzanom postupku stižu u Vrhovni sud Pakistana je u vezi sa korupcijom u vladinom sektoru, ili odbijanjem Vlade Pakistana da poštuje sudska naređenja. Zakonom su određene krivične kazne za službenu korupciju, ali Vlada Pakistana ne primenjuje zakon u potpunosti.

U nižim sudovima korupcija je široko zastupljena, uzimajući u obzirom da su sudije pri donošenju odluka često pod pritiskom uglednih političara ili bogatih ljudi. Korupcija na nižim nivoima policije je takođe rasprostranjena.



Libija - ljudska prava

Ljudska prava

Stradanje civila usled oružanih sukoba:

Tokom trajanja sukoba u Libiji 2011.godine i Gadafijeve snage i pobunjenici su vršili ratne zločine, zloupotrebe ljudskih prava i kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Tortura i druge forme nehumanog, okrutnog i degradirajućeg postupanja prema civilima, počinjene su od obe strane koje su učestvovale u konfliktu u Libiji.

Gadafijeve snage su počinile ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, kao što su ubistva, pritvaranja, tortura, progon, seksualno nasilje, kao deo sistemskog nasilja uperenog protiv civila.

Tokom 2011.godine protivnici Gadafijevog režima takodje su kršili ljudska prava. Razne milicijske grupe i njihove pristalice, koje većinom nisu bile pod kontrolom Nacionalnog prelaznog saveta, vršili su nezakonita ubistva, fizičku torturu i druge zloupotrebe nad civilima.

Kada je Nacionalni prelazni savet preuzeo kontrolu nad zapadom Libije, lokalna policija je arbitrarno vršila hapšenja stotina migranata iz podsaharske Afrike koji su radili u Libiji, i tamnoputih Libijaca sa juga, optužujući ih da su Gadafijevi plaćenici. U nekim slučajevima zatvorenici su bili podvrgnuti psihičkoj torturi i prisilnom radu.
Pobunjenici su takođe vršili kršenja ljudskih prava i humanitarnog prava tokom trajanja oružanog konflikta 2011. godine. U oktobru 2011.godine u Sirti pogubljene su 53 Gadafijeve pristalice, od strane policije iz Minsrate, koji su na sebi imali povrede koji pokazuju da su bili mučeni pre smrti. Neki od njih su prilikom ubistava imali vezane ruke.

Takođe tokom 2011.godine dolazilo je do nestajanja, ilegalnog pritvaranja i zadržavanja u pritvoru bazirano na političkoj osnovi, prvenstveno navodnih pristalica Gaadfija.

Tokom 2012.godine neki od ozbiljnijih povreda ljudskih prava uključuju arbitrarna hapšenja navodnih Gadafjevih pristalica i od strane zvaničnih vlasti ali i od milicijskih grupa koje se nalaze van kontrole centralne vlasti. Takođe oni su prilikom boravka u pritvoru podvrguti torturi, ponekada i sa smrtnim ishodom.

Progon pristalica Gadafija:

Po Zakonu 37, koji je u Libiji donesen 2. maja 2012. godine od strane Nacionalnog prelaznog saveta, veličanje diktatora Gadafija, njegovih ideja i sinova ili objavljivanje vesti, širenje propagande ili glasina protiv revolucije iz 2011. godine, je kažnjivo zatvorom.
Iako je u junu 2012.godine Vrhovni sud Libije je proglasio neustavnim Zakon 37, to ne umanjuje očiglednu nameru sadašnjih vlasti u Libiji da se obračunaju sa pristalicama bivšeg režima.

Mnogi ljudi iz podsaharske regije, uključujući i libijske i strane državljane, su tokom 2011. i 2012.godine bili hapšeni, privođeni i maltretirani u pritvorskim jedinicama, zbog sumnje da su Gadafijeve pristalice. Tokom 2011. godine većina onih koji su bili uhapšeni u Libiji, bili su u pritvoru pod optužbom da su lojalni Gadafiju. Ova procedura pritvaranja navodnih Gadafijevih pristalica se nastavila i tokom 2012.godine.

Jedan od primera hapšenja i zastrašivanja ljudi zbog navodnog podržavanja Gadafija, jeste slučaj dve sestre Shaeeb, koje su tokom septembar 2012.godine nekoliko puta arbitrarno hapšene, i zadržavane na saslušanju bez formalno podignute optužnice. One su odvedene iz svog doma u Tripoliju, bez objašnjavanja razloga njihovog hapšenja, i tokom boravka u pritvoru ispitivane su u vezi navodne povezanosti sa Gadafijem. Njihovi pasoši su konfiskovani, i nisu im vraćeni ni nakon što su puštene iz pritvora. Jedna od sestara je izjavila da su joj tokom saslušanja pretili da će joj silovati majku ukoliko ne prizna da je podržavala Gadafija, da su joj davani elektrošokovi i da su je tukli dok nije izgubila svest.

Tuarezi (Tuareg):

Tuarezi su manjinska grupa nomadskih i polunomadskih plemena koja naseljava južne obode pustinje Sahare.

Većina Tuarega je tokom sukoba 2011. godine podržavalo Gadafija, jer je Gadafi podržao revoluciju u Maliju i Nigeru tokom 1970. godine, gde živi velika populacija Tuarega. Takođe Gadafi je u tom periodu dozvolio da se oko 100 000 Tuarega naseli na teritoriji Libije.

Oružani sukob koji je izbio 14. maja 2012. godine između Arapa i Tuarega u Gadamisu (Ghadamis), rezultovao je sa 10 mrtvih i proterivanjem oko 1 600 Tuarega.

Taveržani (Tawargha):

Tokom avgusta 2011.godine pobunjenička milicijska grupa iz Misrate napala je i iselila čitavu populaciju grada Taverga, koji se nalazi u blizini Misrate, čiji su stanovnici većinom tamnoputi ljudi poreklom iz podsaharske Afrike. Napadi, paljenje kuća i uništavanje imovine u ovom gradu nastavljeno je i tokom septembra 2011.godine, čime je onemoćućeno stanovnicima Taverga da se vrate. Grad Tavergo poznat je kao grad duhova, prvenstveno zbog toga što je čitava populacija ovog grada raseljana.

Tarvežani (stanovnici grada Taverga) su optuženi da su kao Gadafijeve pristalice, silovali i ubijali mnoge građane Misrate početkom sukoba 2011.godine. Iz osvete, nakon okončanja sukoba i svrgavanja Gadafijevog režima, milicija iz Misrate sprovodi hajku nad raseljenim Taveržanima širom Libije i teroriše ih i arbitrarno hapsi.
Raseljeni Taveržani su krajem 2011. i početkom 2012.godine odvođeni iz kampova za interno raseljena lica, arbitrarno su hapšeni, i maltretirani u pritvorima, u nekim slučajevima i sa smrtnim ishodom.

Osveta milicije Misrate protiv Taveržana, su nastavljena i u 2012.godini. U jednom od napada milicije iz Misrate na kamp za interno raseljena lica u kom su smešteni Taveržani koji se desio 6.februara 2012.godine ubijeno je pet ljudi od čega troje maloletne dece i jedna žena.

Mašešija pleme (Mesheshiya):

Pripadnici Mašešija plemena, koji naseljavaju zapadne planine Libije su bili žrtve osvete i torture, od strane pobunjeničkih milicijskih grupa, pod optužbom za lojalnost Gadafiju tokom sukoba 2011. godine.

Kada je tokom juna 2011.godine milicija Zintana zauzela selo Avnaju (Awnayu) u podnožju planina Nefusa, prinudno je raselila čitavu populaciju pripadnika plemena Mašeši. Sukobi između plemena Zintan i Mašašija izbili su 10. juna 2012. godine u planinskom delu Nafusa, u kojima je poginulo oko 105, a ranjenih preko 500 ljudi.
Postoji socijalna diskriminacija prema tamnoputim Libijcima i ljudima iz podsaharske Afrike, pod optužbom da su bili Gadafijevi plaćenici tokom rata. Uopšte, pleme Mašešija je obeleženo kao pleme koje je pružalo podršku Gadafiju, usled čega su izloženi progonu nakon završetka sukoba krajem 2011.godine.

Stanovnici Bani Valida:

Beni Valid (Bani Walid) je jedno od poslednjih uporišta Gadafijevih pristalica. Stanovnici grada Bani Valida su podržavali Gadafija tokom sukoba 2011. godine.

U ovom gradu nasilje je ponovo počelo krajem septembra 2012.godine, nakon smrti Omrana Ben Šabana, bivšeg pobunjenika kome se pripisuje da je u oktobru 2011.godine uhvatio Gadafija. On je navodno dve meseca proveo zatvoru u Bani Validu gde i preminuo usled torture kojoj je bio podvrgnut.
Krajem septembra 2012.godine libijske vlasti su započele opsadu grada Bani Valida. Vlada Libije je navela da sumnja da se u Bani Validu i dalje nalaze lojalisti Gadafija, i nakon što su vlasti Bani Valida odbile da izruče osumljičene za smrt Omara Ben Šabana, usledili su napadi na ovaj grad.
Prilikom ovih napada, Bani Valid je granatiran nekoliko dana početkom oktobra 2012. godine, pri čemu je na desetine ljudi poginulo, a njih oko 200 ranjeno. Takodje, usled sukoba koji su nastali pri osvajanju grada, stotine porodica su primorane da pobegnu u neki od obližnjih gradova. Do kraja oktobra 2012. godine, iz Bani Valida je pobeglo oko 40 000 ljudi.
Libijske vlasti su navele da su državne snage sredinom oktobra 2012.godine preuzele upravu nad Bani Validom.

Verske slobode:

Za vreme vladavine Gadafija nije bilo eksplicitnih zakonskih odredbi koje se tiču zaštite verskih sloboda, što je vlast često zloupotrebljavala da sa određenim zakonima ograniči religijske slobode.

Privremeni Ustav iz avgusta 2011. godine štiti religijske slobode, i u praksi prelazna libijska Vlada pokazuje napredak u zaštiti religijskih prava i sloboda u odnosu na prethodni period (vladavina Gadafija) kada je postojala socijalana diskriminaacija po verskoj osnovi.

Prema odredbama privremenog Ustava, u Libiji je islam službena religija i islamsko pravo je glavni izvor zakonodavstva, ali pripadnici drugih verskih zajednica imaju pravo na ispovedanje svoje vere. Po Ustavu, zabranjena je diskriminacija po osnovu religije.
Tokom maja 2012.godine donet je zakon 15 po kome je zabranjena otvorena medijska rasprava o religijskim pravilima-Fatvi (Fatwas).

U privremenom Ustavu ne postoji nijedna odredba koja definiše pravo na promenu religije ili izučavanje razmatranje objavljivanje religijskih verovanja.Takođe, ne postoji nijedna odredba koja se tiče zabrane prelaska iz islama u neku drugu religiju.

Međutim, u praksi vlada zabranjuje prozelitizam muslimanima. Žene koje nisu muslimanke, a udaju se za muslimana nisu u obavezi da pređu u islam iako većina to čini, ali nemusliman koji želi da oženi muslimanku mora da pređe u islam.

Početkom septembra 2012.godine došlo je do uništavanje istorijskih i verskih spomenika širom Libije, koji pripadaju manjinskog verskoj grupi sufi i nasilja nad nenaoružanim ljudima koji su se protivili razaranju spomenika. Osim nasilja, ovim napadom je došlo i do kršenja brojnih ustavnih prava kao što su sloboda religije, sloboda manjinskih grupa da slobodno ispovedaju svoju veru i prava na uživanje i zaštitu kulturnog nasleđa. Milicijska grupa koja je izvršila ove napade kao razlog za rušenje verskih spomenika navela je da su sufi grobnice i spomenici u suprotnosti sa islamom tj. da su antiislamski.

Uništavanje spomenika sufa započelo je u oktobru 2011.godine u Tripoliju i nastavljeno je tokom 2012.godine širom Libije.Tokom avgusta 2012.godine su uništeni brojni spomenici uključujući i najvažniji sufi spomenik u Libiji - Sidi Abdul- Salam al-Asmar al-Fituri u Zlitenu, i Al-Sha'ab u centru Tripolija. Na meti napada su se našle i grobnice sufa, koje su oskrnavljene i bibliteke koje su razorene.

Usled nemogućnosti Vlade Libije da kontroliše naoružane milicijske grupe širom zemlje, povećava se rizik za bezbednost hrišćana u Libiji. U jednom od poslednjih napada na hrišćanske crkve krajem decembra 2012.godine u blizini Misrate poginula su dva kopta.

Uslovi u zatvorima:

Pre pada Gadafijevog režima 2011.godine, u Libiji su postojala dva zatvorska sistema: jedan pod upravom ministarstva pravde, a drugi pod upravom bezbednosnih službi. U tom periodu u Libiji nije bila dozvoljena nezavisna kontrola uslova u zatvorima od strane nevladinih organizacija, medija ili međunarodnih grupa za ljudska prava. Iako je mučenje zatvorenika bilo zabranjeno po zakonu, zatvorenici su bili mučeni tokom ispitaivanja, ili se tortura primenjivala kao kaznena mera.

Od pada Gadafijevog režima 2011. godine i donošenja Deklaracije o nezavisnosti 23. oktobra 2011.godine svi zatvorski kapaciteti u Libiji su zvanično su pod upravom Nacionalnog prelaznog saveta. Međutim, u praksi se mnogi zatvorski centri nalaze pod kontrolom poluautonomnih milicijskih grupa.

Deo Zakona 38, donetog maja 2012.godine sadrži odredbe po kome se zahteva od Ministarstva unutrašnjih poslova i odbrane da zatvorenike koji se trenutno nalaze u pritvorima pod nadzorom milicijskih grupa, zakonski procesuiraju oficijalni sudovi do 12. jula 2012.godine. Ovaj zakon ne precizira da li je arbitrarno pritvaranje zatvorenika krivično delo i kakve posledice snose oni koji pritvaraju ljude izvan zakonskog okvira.

Prema procenama, sredinom 2012.godine u nezvaničnim i nezakonitim pritvorskim objektima koji su pod kontrolom milicijskih grupa u Libiji, nalazilo se oko 4 000 ljudi.
Takođe prema procenama, krajem 2012.godine u zvaničnim zatvorima koji su pod kontrolom vlade Libije nalazi se takođe oko 4 000 zatvorenika. Većina ovih zatvorenika nije prošla zakonsku proceduru i protiv njih nije podignuta zavnična optužnica i nisu imali pristup advokatu.

Tortura i malatretiranje zatvorenika u 2011.godini je praktikovana od obe strane učesnice u sukobu, i Gadafijevih pristalica i pobunjenika.

Većina pritvorenika, koji se nalaze i u zvaničnim pritvorskim objektima, ali i u onim pod kontrolom milicijskih grupa su pripadnici bezbednosnih snaga iz vremena Gadafijeve vladavine, navodne Gadafijeve pristalice i migranti iz podsaharske Afrike. Većina ovih zatvorenika je u pritvoru duže od godinu dana, a da protiv njih nije podignuta optužnica.

Torturu nad pritvorenicima u pritvorskim objektima primenjuju i zvanične policijske snage Libije, ali i razne naoružane milicijske grupe koje nisu pod centralnom upravom.

Neki od zatvorenika koji se nalaze u pritvorskim jedinicama u Misrati i Tripoliju su prebijani, udarani bičevima, metalnim lancima, plastičnim cevima, drvenim šipkama, davani su im električni šokovi.

U pritvoru u gradu Misrati tokom januara 2012.godine oko 115 ljudi je podvrgnuto mučenju tokom ispitivanja, od kojih su mnogi posle ukazane medicinske pomoći ponovo vraćeni u pritvor i mučeni.

Humanitarna organizacija Lekari bez granica početkom 2012. godine suspendovala je svoj rad u Misrati, izražavajući nezadovoljstvo zbog torture koja se sprovodi nad zatvorenicima u pritvorima.
Nekoliko zatvorenika za koje se sumnjalo da su Gadafije pristalice je umrlo od povreda zadobijenih usled torture kojoj su bili podvrgnuti krajem 2011. i početkom 2012. godine. Bivši libijski diplomata, Dr Omar Brebesh, uhapšen je u januaru 2012.godine i umro je usled torture u pritvoru.

Do sredine 2012. godine nije pokrenuta nijedna istraga povodom tortura koje su uzrokovale smrt lica u pritvoru.

Još neki od problema u libijskim zatvorima su prenatrpanost zatvora i nedostatak hrane, kao i neadekvatna ventilacija pritvorskih prostorija. Takođe, u pritvorskim jedinicama ne postoje ženski čuvari koji bi vodili računa od ženskim pritvorenicima, deca su zatvorena sa majkama, a adolescenti se ne odvajaju od odraslih zatvorenika. Pritvorenici se retko izvode pred sudije.
Smrtna kazna je u Libiji i dalje propisana za brojne zločine. Ne postoje zvanične informacije o izvršenim smrtnim kaznama za 2011.godinu.

Interno raseljena lica, izbeglice i migranti:

Sukobi koji su tokom 2011.godine trajali u Libiji doveli su do raseljavanja oko 240 000 Libijskih državljana, i oko 500 000 inostranih radnika, od kojih se jako mali broj vratio u Libiju. Do kraja 2011.godine oko 65 000 ljudi se nije vratilo svojim kućama u Libiju.

Čitava populacija sa oko 30 000 ljudi iz grada Taverge (Tawargha) prinudno je raseljana posle pada Gadafijevog režima, od strane milicijske brigade iz Misrate, kao čin osvete za podržavanje Gadafija tokom rata. Većina Taveržana se nije vratila svojim domovima.

Takođe mnogi stanovnici gradova koji su tokom rata pretrpeli brojna razaranja i teške borbe, kao što su Sirta, Misrata, Bani Valid ostali su raseljeni.

Generalno, nova Vlada Libije dobro sarađuje sa UNHCR-om i drugim humanitarnim organizacijama u cilju žastite i pružanja pomoći interno raseljenim licima, izbeglicama, tražiocima azila, beskućnicima. Međutim, još uvek ne postoje uslovi za siguran povratak interno raseljenih lica, usled nemogućnosti Vlade da im obezbedi sigurnost i zaštitu, usled nedovoljne sudske i bezbednosne uređenosti države.

Raseljena lica i migranti su u posebnom riziku od zloupotrebe, oružanih napada, arbitrarnog hapšenja, trgovine ljudima, prisilnog rada i rodno zasnovanog nasilja od strane milicijskih i naoružanih grupa. Na primer, u lučkom gradu Sidi Bilal koji se nalazi u blizini Tripolija, nastanjeno je oko 450 podsaharskih Afrikanaca, izolovani su i sa teškoćama integracije u zajednicu zbog straha od diskriminacije i nasilja.

Interno raseljena lica koja pripadaju plemenima koja su podržavala Gadafija tokom sukoba, kao sto su Taveržani (Tawargha), Kavališ (Qawalish) i Mešešija (Mesheshiya) suočavaju se sa nasiljem, zastrašivanjem i diskriminacijom. Pobunjenici iz Misrate su arbitrarno uhapsili stotine Taveržana, uključujući žene i decu i prebacili ih u pritvorsku jedinicu u blizini Misrate. Do kraja 2011.godine privremena Vlada Libije nije preduzela ozbiljnije korake na regulisanju i zbrinjavanju ovih lica.
Pre izbijanja sukoba u Libiji početkom 2011.godine Visoki komesar za izbeglice Ujedinjenih nacija je procenio da se na teritoriji Libije nalazi oko 9 000 izbeglica iz Palestine, Iraka, Sudana, Somalije i preko 3 000 tražioca azila. Tokom sukoba 2011. godine većina registrovanih izbeglica i tražilaca azila je iz Libije pobegla u Tunis, Egipat ili Evropu.
Neki od problema sa kojima su se susretale izbeglice su napadi na kampove, ubistva, proizvoljna hapšenja, rodno zasnovano nasilje. Pritvaranje podsaharskih izbeglica i migranata se povećalo od pada Gadafijevog režima, zbog navodne sumnje da su podržavali Gadafija tokom sukoba. Za većinu ovih zatvorenika nije zvanično podignuta optužnica, nemaju pristup advokatu ni sudu.

U većini kampova za interno raselejna lica koji se nalaze van Tripolija uslovi za život i boravak su jako loši, odlikuje ih nedostatak prostora, medicinske zaštite, hrane i pijaće vode.

Salloumn kamp u Egiptu koji se nalazi na samoj granici sa Libijom, tokom trajanja sukoba bio je utočište za oko 2 000 izbeglica iz Libije i stranih državljana koji su se za vreme sukoba našli u Libiji, a koji ne mogu da se vrete u svoju zemlju porekla.

Većina interno raseljenih iz podsaharske Afrike i tamnoputih Libijaca trenutno živi u improvizovanim naseljima i kampovima u kojima su uslovi loši, posebno za žene koje su u riziku od seksualnog nasilja i zloupotrebe. Ovi kampovi ne zadovoljavaju minimalne uslove za boravak ljudi.

Određeni broj lica koja su interno raseljena tokom trajanja sukoba 2011. godine vratio se svojim kućama, ali se izbijanjem etničkih i plemenskih sukoba i nemira posle okončanja rata, u određenim oblastima Gudamisa, Kufre, planinskog dela Nafusa i Sabheq uslovili su novo interno raseljavanje više od 25 000 ljudi.

Prema procenama, broj interno raseljenih lica u Libiji varira od 65 000 do 80 000 ljudi, većinom Taveržana, i drugih manjinskih grupa koji su u strahu od represije ukoliko se vrate u mesta prebivališta.

Žene:

Tokom Gadafijevog režima, žene su po zakonu uživale istu pravu zaštitu kao i muškarci, ali usled određenih društvenih normi i nekih pojedinačnih zakona, žene su bile diskriminisane, posebno u oblastima koje se tiču braka, razvoda, naslednog prava.

Tokom Gadafijeve vladavine, po zakonu bilo je zabranjeno porodično nasilje, ali nema informacija o kaznama za počinjeno nasilje nad ženama. Po zakonu silovanje je kaznjivo. Silovatelj mora oženiti žrtvu uz njen pristanak ili odsluziti kaznu u trajanju od 25 god. Zakon nije precizirao supružničko silovanje.

Izbijanjem konflikta došlo je nedostatka medicinskog osoblja i lekova, što je ugrozilo medicinsku zaštitu porodilja.

Nakon okončanih sukoba 2011. godine, Nacionalni prelazni savet je obećao poboljšanje i unapređenje prava žena, i u Ustavnoj deklaraciji uveo rodnu ravnopravnost i zabranu diskriminacije po osnovu pola.

Međutim, diskriminacija žena u Libiji se nastavlja, kako u zakonskim okvirima tako i u svakodnevnom zivotu.

U oktobru 2011.godine predsednik Nacionalnog prelaznoga saveta najavio je izmenu svih zakona koji su u suprotnosti sa šerijatskim pravom, i ponovno legalizovanje poligamije, što je svakako promena koja ide na štetu žena.

Posle okončanja rata u mnogim delovima Libije i dalje postoji bezbednosna nesigurnost za civile, posebno za žene i decu.

Zvanično, žene u Libiji imaju slobodu kretanja. Međutim, usled religijskih, socijalnih i kulturnih normi koje važe u Libiji, većina žena ne putuje bez pratnje supruga ili nekog muškog rođaka. Žene nemaju potpunu slobodu kretanja ni u njihovim lokalnim mestima, a bezbednost žena posle okončanja sukoba u Libiji je pogoršana, usled postojanja velikog broja milicijskih grupa.

Posle pada Gadafijevog režima žene su u riziku od seksualnog i rodno zasnovanog nasilja od strane raznih milicijskih grupa i brigada.

Tokom sukoba u 2011. godini silovanje žena od strane Gadafijevih snaga je bilo korišćeno kao metod za suzbijanje pobune. Tokom sukoba u Misrati, na samom početku rata (tokom februara i marta 2011.godine), Gadafijeve bezbednosne snage su masovno silovale žene civile.

Usled specifičnog socijalnog i kulturnog miljea u Libiji, pitanje silovanja je delikatno. O tom pitanju u Libiji vlada velika stigma, pa je gotovo nemoguće je utvrditi tačan broj žena žrtava silovanja.

U Libiji i dalje vladaju tradicionalna uverenja koja idu na štetu žena. Na primer "ubistvo iz časti" za koje je učestala praksa da osuđenici dobijaju smanjenje kazne. Ubistvo iz časti, usled kog očevi ubijaju svoje kćerke koje su žrtve silovanja, je raširena praksa u Libiji. U avgustu 2011. jedan otac u blizini Misrate ubio je svoje tri kćerke zato što su bile silovane.

Islamsko pravo zabranjuje abortus u slučajevima silovanja.
Seksualni odnos van braka se u Libiji smatra za krivično delo.

Deca:

Od izbijanja rata početkom 2011.godine u Libiji je došlo do brojnih zloupotreba i nasilja usmerenog protiv dece.
Tokom ovog perioda zabelezena su 129 slučaja ubistva dece i oko 247 slučaja sakaćenja. Iako se procenjuje mnogo veći broj ovih slučajeva, usled nesigurnosti i oružanih sukoba na određenjim područjima, ovakve slučajeve nije bilo moguće precizno dokumentovati.

Najveći broj slučajeva u kojima su žrtve bila deca zabeležena su u Misrati, Tavergi, Bani Validu i Tripoliju.

Za većinu smrtnih slučajeva i slučajeva povređivanja dece odgovorne su Gadafijeve bezbednosne snage, ili su deca stradala prilikom unakrsne razmene vatre između Gadafijevih snaga i pobunjenika.

Tokom trajanja sukoba 2011. godine zabeleženi su slučajevi dece koja su bila uključena u oružane operacije i od strane Gadafijevih snaga i od strane pobunjenika i brigada povezanih sa Nacionalnim prelaznim savetom. Deca su bila podvrgnuta vojnim obukama, naoružana, i uključena u brojne pobunjeničke operacije.

Jedna od zabrinjavajućih činjenica je pritvaranje dece pod sumnjom da su učestvovali u oružanim sukobima na strani Gadafija. Krajem 2011.godine nekoliko dečaka je odvedeno iz kampa u kome se nalaze interno raseljena lica iz grada Taverga, nakon čega su podvrgnuti ispitivanju i pritvoreni na nekoliko dana. Svi pritvorenici su prijavili akte nasilja i torture tokom pritvora.

Nestabilnost usled sukoba u zemlji uzrokovala je otežan pristup obrazovanju za hiljade dece širom Libije. Dok se u Tripoliju nastava kontinuirano odvijala, u većini drugih mesta škole su bile zatvorene tokom sukoba. Tokom seprembra i oktobra 2011.godine došlo je do ponovnog uspostavlajnja funkcionisanja obrazovnog sistema. Međutim, kao posledica ratnih sukoba, mnoge škole su oštećene i nedostaje školski materijal.

U Libiji je raširena diskriminacija prema deci migranata, deci koja su rođena van braka i deci čije su majke udate za stranca. Takođe, u riziku od diskriminacije je oko 13 000 dece sa invaliditetom, dece bez roditeljskog staranja koja žive u institucijama i sirotištima i oko 700 dece koja se nalaze u institucijama za vaspitanje maloletnika.

Novinari:

Tokom revolucije koja je izbila 2011. godine u Libiji, zabelezeno je više od 100 napada na novinare. Tokom osam meseci pobune, uslovi za rad novinara su bili teški i opasni, a pet novinara je ubijeno u međusobnim sukobima Gadafijevih snaga i pobunjenika. U tom periodu, preko 50 novinara je uhapšeno, a 11 je nestalo.

Za sveme sukoba Gadafijev režim je širio negativnu kampanju protiv lokalnih i inostranih novinara i uz masovna hapšenja otežavao uslove za njihov rad. U februaru 2011. godine Gadafi je pozvao novinare u Tripoli, sa ciljem da im ograniči mogućnost kretanja i izveštavanja. Vladajući Gadafijev režim je tokom 2011.godine, sa ciljem ograničavanja medijskog izveštavanja vršio ometanje satelitskog i internet signala, prekidanje signala mobilnih operatera, uz povremene napada na objekte u kojima su radili novinari.

Napadi na novinare su nastavljni i nakon pada Gadafijevog režima. Na primer, Nacionalni prelazni savet je zadržao u kućnom pritvoru novinara koji je Gadafijev pristalica. Početkom juna 2012.godine dvojica novinara su kidnapovana u Bani Validu.

Novinari u Libiji i u 2012.godini vrše autocenzuru svojih radova, izbegavaju da kritikuju tekovine revolucije iz 2011.godine i izbegavaju da objavljuju sadržaje o plemenskim sukobima u zemlji, zbog straha za svoju bezbednost.

Nekažnjivost

Nova libijska Vlada suočila se sa izazovom reformisanja pravosudnog sistema, između ostalog i regulisanja odredbi o nekažnjivosti. Međutim, nemogućnost države da kontroliše brojne milicijske grupe širom zemlje, dodatno pogoršava problem regulisanja nekažnjivosti za počinjene zločine u tom i tom periodu.

Neki od primera zločina povodom kojih nadležni organi nisu preduzeli nikakvu istragu je masakr 65 ljudi u Sirti oktobra 2011. godine, nezakonito pritvaranje i mučenje zatvorenika u improvizovanim pritvorskim jedinicama širom zemlje, prinudno raseljavanje stanovništva.
Vođe milicijskih grupa u Libiji zahtevaju od novih vlasti garantovanje imuniteta za sve zločine počinjenje tokom pobune 2011. godine. U odredjenoj meri to su i dobili Zakonom 38, koji je izglasan u maju 2012.godine i koji garantuje amnestiju za sva dela počinjena za "dobrobiti revolucije" bilo da su to dela vojske, milicijskih grupa ili civila.

Ovaj zakon je očigleno u suprotnosti sa konceptom uspostavljanja ljudskih prava. Kritičari ovog zakona pozivaju da se iz njega izuzmu svi oni koji su počinili ozbiljne zločine, kao što su ubistva mučenja, silovanja, namerna proterivanja.

Eritreja - ljudska prava

Ljudska prava

 Osnovne povrede ljudskih prava u Eritreji odnose se na:

- nezakonita i politički motivisana ubistva i proizvoljna hapšenja i zadržavanja u pritvoru od strane državnih snaga bezbednosti;

- teški i po život opasni uslovi u zatvoru koji uključuju torturu i izolaciju, koja se nekad završi i smrću;

- prinudni i vremenski neograničen rad kroz obavezni program služenja državne vojne službe i ozbiljna ograničavanja građanskih sloboda od strane vlasti Eritreje, koja uključuju kršenje slobode govora, udruživanja, okupljanja i verske slobode;

- mešanje izvršne vlasti u sudske procese i mešanje vlasti u privatna prava pojedinaca;

Vlada Eritreje ograničava slobodu kretanja kako za građane Eritreje, tako i za strane humanitarne radnike. Sve međunarodne nevladine organizacije u Eritreji su bile primorane da prestanu sa radom tokom 2011.godine.

Prava žena u Eritreji se često krše, prevashodno kroz marginalizaciju i diskriminaciju žena, posebno u oblastima obrazovanja i zapošljavanja. Takođe, genitalno sakaćenje žena je prisutna praksa u Eritreji, posedno u ruralnim oblastima zemlje.

U Eritreji postoji i problem zloupotrebe dece i prinudnog dečijeg rada.

Nekažnjivost u Eritreji predstavlja veliki problem i Vlada Eritreje ne preduzima ništa kako bi kaznila svoje službenike koji vrše zloupotrebe i povrede ljudskih prava.

Prinudan rad i druge zloupotrebe u okviru programa „državne službe“:

Eritreja je visoko militarizovana zemlja. Svi građani Eritreje od 18 do 40 godina imaju dužnost obaveznog pohađanja aktivne državne službe, koja podrazumeva šest meseci obuke i 12 meseci aktivne vojne službe ili rada na razvojnim projektima kao civilnim oblikom vršenja vojne službe.

Vlada Eritreje je odredila da se od 2002.godine služenje državne službe obavlja na neograničeno vreme. Na osnovu toga, u praksi obaveza obavljanja vojne službe u Eritreji nema vremensko ograničenje i nekada traje preko deset godina, a često i čitav radni vek pojedinca.

Vlast Eritreje proizvoljno može odlučiti o mobilizaciji građana, čak i kada zemlja nije u opasnosti, jer je u Eritreji zakonom predviđeno da su građani Eritreje, osim obaveznog aktivnog vršenja vojne službe, u obavezi da do 50-te godine života budu rezervisti i da budu na raspolaganju državi u slučaju opšte mobilizacije, vojnog treninga, prirodnih katastrofa ili „drugih okolnosti".

Tokom 2011.godine u Eritreji je veliki broj ljudi bio podvrgnut prisilnom radu, prvenstveno kroz obavezu služenja državne službe. Neki od regruta su bili primorani da rade na izgradnji privatnih kuća za vojne oficire kao i za obavljanje poljoprivrednih radova na imanjima političkih i vojnih zvaničnika.

Regruti se koriste i za obavljanje slabo plaćenih poslova, razvojnih infrastrukturnih poslova, komercijalnih i poljoprivrednih radova.

Nadoknada koju građani Eritreje dobijaju za obavljanje ovakve službe je minimalna i nedovoljna za preživljavanje.

Ženski regruti u Eritreji su prijavljivali slučajeve seksualnog zlostavljanja od strane nadređenih oficira. Takođe, postoje brojne optužbe za silovanje žena koje pohađaju vojnu službu u kampu SAWA, u blizini eritrejske granice sa Sudanom.

Civilno vršenje vojne službe može uključivati rad na privatnim farmama koje se nalaze u posedu vojnih ili političkih zvaničnika. Takođe regruti mogu biti uključeni u radne akcije u zajednici, rad u oblastima zdravstva ili obrazovanja ili neki vid kancelarijskog rada.

Regruti u Eritreji ne mogu da biraju da li će državnu službu vršiti vojno ili civilno, već moraju da prihvate onaj način koji im odredi Vlada, tj. gde ih Vlada raspodeli.

U Eritreji ne postoji odredba o pritužbi savesti kao načinu za izbegavanje vršenja vojne službe. Iako su verski službenici državno priznatih religija u prošlosti bili izuzeti iz obaveze da služe vojsku, tokom maja i juna 2011.godine oko 3000 verskih radnika je bilo primorano na izvršavanje vojne službe protiv njihove volje.

Izuzeće od služenja vojne službe najćešće dobijaju udate žene ili žene sa malom decom. Međutim u nekim slučajevima i trudne žene mogu biti uključene u služenje vojne obaveze.

Vlada Eritreje primorava učenike da tokom završne godine srednje škole pohađaju vojnu obuku u kampu Sawa Military Training Camp (Sawa) koji se nalazi u blizini granice sa Sudanom. Ova obuka je poznata po zloupotrebi pripravnika, posebno mladih žena. Zbog toga se mnogi od učenika odlučuju za napuštanje škole i pokušavaju da napuste zemlju ilegalno, uprkos odobrenju koje imaju bezbednosne snage Eritreje da ubiju svakog ko bude uhvaćen da beži - "shoot-to-kill".

Široko rasprostranjena zloupotreba regrutovanih vojnika i odbijanje pozivanja na prigovor savesti ponekad rezultuje samoubistvom regrutovanih vojnika.

U Eritreji ne postoje civilni organi kojima bi se regruti žalili, u slučajevima maltretiranja ili lošeg tretmana u toku služenja vojne službe. Pojedinci koji napuste vršenje vojne službe bez dozvole smatraju se za dezertere i sudi im se po vojnom zakonu.

Vojni dezerteri se pritvaraju najčešće bez sprovedenog sudskog postupka i zadržavaju se u pritvoru bez vremenskog ograničenja. Takođe, vojni dezerteri se podvrgavaju torturi i primoravaju se na prisilan rad.

Za izbegavanje vojne službe propisane su kazne od dve godine zatvora i/ili određena novčana nadoknada. Međutim, u praksi osuđeni dobijaju mnogo više kazne, jer im sude lokalni komandanti bez zvaničnog podizanja optužnice i mogućnosti podnošenja žalbe na takvu odluku.

U slučaju da neko pobegne iz zemlje sa ciljem izbegavanja vojne službe, pa se vrati u Eritreju do 50-te godine života, kazna zatvora iznosi 5 godina zatvora i gubi pravo na poslovnu licencu, izlaznu vizu, lični posed i pravo na rad.

Brojni izvori potvrđuju da se kažnjavaju i članovi porodica vojnih dezertera, tačnije porodica se primorava da plati oko 3500 dolara, a ukoliko nemaju da plate mogu biti pritvoreni ili im imovina može biti konfiskovana.

Poznati su i ekstremni slučajevi kada su članovi porodice dezertera bili primorani da umesto njih odsluže državnu službu, iako su oni lično već izvršili svoju obavezu služenja državne službe.

Tokom 2011.godine, na stotine zatvorenika je bilo uhapšteno zbog izbegavanja vršenja vojne službe. Oni se većinom smeštaju u vojni kamp Wia, gde najčešće trpe maltretiranje i batinanje. Kamp Wia nalazi se južno od grada Masave (Massawa) na istoku zemlje.

Brojni pojedinci u Eritreji se i dalje hapse iako sa sobom imaju validan dokument koji pokazuje da su završili obavezu državne službe ili da su iz nje izuzeti.

Proizvoljno i nezakonito lišavanje života i nestanci:

Bezbednosne snage Eritreje često vrše proizvoljna ubistva civila.

Bezbednosne snage Eritreje imaju ovlašćenje da koriste prekomernu silu i da pucaju na pojedinace koji odbijaju da vrše vojnu službu ili na one ljude koji su pronađeni u zabranjenim područjima u blizini granice ili rudarskom kampovima.

U područjima oko državnih granica u Eritreji zabranjeno je kretanje zbog navodne mogućnosti da pojedinac pobegne iz države, bez odslužene državne službe, tj. da dezertira. U područjima oko rudarskih kampova takođe nije dozvoljena sloboda kretanja stanovništva zbog mogućnosti uplitanja u iskopavanje minerala.

Bezbednosne službe Eritreje su i tokom 2011.godine nastavile da ubijaju pojedince koji su se našli u zabranjenim područjima ili su navodno pokušali da pobegnu iz zemlje sa ciljem da izbegnu vršenje vojne službe.

Veliki broj pritvorenika u Eritreji, koji se nalaze u pritvoru zbog izbegavanja vršenja državne službe, umrli su usled torture kojoj su bili podvrgnuti od strane zatvorskog osoblja. Takođe tokom 2011.godine mladi muškarci i žene su bili pretučeni, čak i ubijani, tokom akcija hvatanja vojnih dezertera koje sprovode bezbednosne službe.

Nemoguće je proceniti tačan broj ljudi koji je nestao u Eritreji tokom 2011.godine. Civili u Eritreji najčešće nestaju u akcijama hvatanja vojnih dezertera, kada ih pripadnici bezbednosnih službi hapse i odvode u neki od kampova za vojne dezertere, prilikom čega veliki broj ljudi nestane.

Veruje se da se veliki broj njih nalazi u pritvorima ili da su umrli tokom boravka u pritvoru. Vlada Eritreje ne odgovara na zahteve porodica i ne pruža informacijama o statusu pritvorenika. Ovo uključuje ljude pritvorene zbog političkog ili religijskog opredeljenja, novinare ili one koji su pokušali da izbegnu služenje državne službe.

Nezakonita hapšenja:

 Arbitrarna hapšenja se redovno sprovode od strane bezbednosnih službi.

Mnogi zatvorenici u Eritreji su neformalno optuženi za dela u vezi sa ugrožavanjem državne bezbednosti, što nadležnim organima daje mogućnost da ih neograničeno zadrže u pritvoru.

Bezbednosne službe Eritreje hapse članove porodice ili supružnike pojedinaca koji su izbegli vršenje vojne službe ili onih koji su pobegli iz zemlje.

Vlada Eritreje ne priznaje dvojno državljanstvo i tokom 2011.godine bezbednosne snage su hapsile inostrane državljane pod optužbom da ugrožavaju državnu bezbednost.

Vlada Eritreje je takođe tokom 2011.godine držala u tajnom pritvoru neke članove osoblja međunarodnih diplomatskih misija, uz odbijanje da pruži informacije u vezi sa njihovom lokacijom.

Navodni islamski radikali i navodni teroristi takođe se pritvaraju bez podizanja optužnice. Neki od njih se nalaze u pritvoru više od deset godina, kao na primer 10 novinara uhapšenih 2001.godine, pod optužbom za organizovanje antivladinih govora i protesta.

Takođe, tokom 2001.godine je uhapšeno i 11 političkih zvaničnika. Vlada odbija da izda informacije gde se nalaze ovi pritvorenici i odbija da informiše njihove porodice o navodnim glasinama da su neki od njih umrli tokom boravka u pritvoru. Ovi pritvorenici većinom nemaju pristup advokatu i nisu izvođeni pred sud.

Procenjuje se da je od 2001.godine do 2012.godine u Eritreji uhapšeno od 5 000 do 10 000 političkih zatvorenika. Većina političkih pritvorenika su novinari, poslovni ljudi i kritičari vlasti i predsednika.

Masovna hapšenja (round-ups-Giffas):

"Rounds-ups" su iznenadna masovna hapšenja vojnih dezertera i onih koji su izbegli vršenje državne službe. Svako ko je uhvaćen bez validnih papira koji dokazuju da je to lice obavilo državnu službu, odvodi se u neki od vojnih kampova, najčešće u kamp SAWA, u blizini granice sa Sudanom.

Osim dezertera, u riziku od hapšenja i odvođenja u neki od kampova nalazi se i svaki civil koji zaboravi svoja indentifikaciona dokumenta u kojima se nalazi dokaz o obavljenoj državnoj službi, a bude legitimisan od strane snaga bezbednosti.

Neki od građana koji su uhvaćeni u masovnim akcijama zadržavaju se u pritvoru na neodređeno vreme, bez podizanja optužnice.

Simptomatično je da se ove akcije poklapaju sa sezonom berbe, kada se mnogi uhapšeni prisiljavaju da rade na sakupljanju plodova čak nekoliko meseci, bez ikakve novčane naknade.

U akciji masovnog hapšenja koja je organizovana za proslavu dana nezavisnosti 24. maja 2011.godine u Asmari, uhapšeno je nekoliko hiljada ljudi.

U policijskim akcijama hvatanja vojnih dezertera (round-ups), tokom 2011.godine neki od dezertera su i ubijeni.

 Tortura i kažnjavanja u pritvorskim objaktima:

Zakoni i neimplementirani Ustav Eritreje formalno zabranjuju torturu. Međutim, tortura i batinanje su uobičajena praksa u pritvorskim jedinicama i zatvorima u Eritreji.

Zatvorenici u pritvorskim objektima u Eritreji umiru usled torture koja se sprovodi nad njima, loših uslova u kojima borave i nedovoljnog i neadekvatnog medicinskog tretmana. Vlada Eritreje je i tokom 2011.godine nastavila da izlaže zatvorenike teškim i po život opasnim uslovima, uključujući i torturu, koji su rezultovali smrću nekolicine.

Tri verska zatvorenika su umrla u zatvoru u Metieru usled komplikacija koje su nastale posle torture kojoj su bili izloženi tokom 2011.godine.

Usled nemogućnosti da se pristupi pritvorskim centrima i obavi monitoring, zbog toga što to Vlada Eritreje to ne dozvoljava, nije moguće utvrditi tačan broj ljudi koji su umrli u pritvoru pod nerazjašnjenim okolnostima.

Bezbednosne snage Eritreje maltretiraju i tuku vojne dezertere, ljude koji žive ili se nađu u blizini rudarskih kampova, zbog njihovog navodnog mešanja u vađenju minearla, takođe i one koji pokušaju da napuste zemlju bez potrebnih dokumenata i članove određenih religijskih grupa (videti odeljek - Verske slobode, str. 38. i 39).

Tortura i loš tretman u pritvorskim jedinicama uključuju produženo izlaganje sunčevoj svetlosti pri temperaturi od 50°C, vezivanje ruku i nogu u neudobnom polozaju duži vremenski period, primoravanje zatvorenika da hodaju bosi po oštrim predmetima, boravak velikog broja ljudi na malom prostoru. Takođe, pritvorenici su prinuđeni da borave u metalnim kontejnerima ili betonskim podzemnim zatvorima, gde su izloženi prevelikoj temperaturi usled nedostatka ventilacije i prenatrpanosti.

Nad zatvorenicima u Eritreji se često provode dve okrutne forme kažnjavanja - privezivanje za drvo sa rukama vezanim iza leđa, što je takozvana tehnika "dijamanti" (almaz), i tehnika "helihopter" kada se zatvorenici ostavljaju u pustinji vezani i posuti šećerom, da bi se izazvali napadi insekata.

Zakonska prava uhapšenih i uslovi u zatvorima:

 Uslovi u zatvorima u Eritreji su teški i opasni po život.

Prenatrpanost, nedostatak ventilacije, loša i nedovoljna medicinska zaštita samo su neki od razloga smrtnih slučajeva u pritvorskim objektima u Eritreji. Takođe ishrana zatvorenika u tim objektima nije adekvatna, a pitka voda najčešće nije dostupna.

Neki od zatvorenika se drže okovani dug vremenski period u podzemnim ćelijama na ekstremno visokim pustinjskim temperaturama. U podzemnim betonskim ćelijama gde se smeštaju zatvorenici, često se nalazi oko njih 200 i uobičajeno je da gube svest usled prevelike temperature unutar ćelije.

Zatvorenici koji se smeštaju u brodske metalne kontejnere često nemaju mesta da svi legnu na pod u isto vreme, usled nedostatka prostora.

U Eritreji postoji veliki broj nezvaničnih pritvorskih centara, koji se većinom nalaze unutar vojnih kampova i služe za smeštaj prilikom akcija masovnih hapšenja.

Pritvorski centri u kojima se nalaze oni koji su izbegli vršenje vojne službe su takođe loši, neadekvatni i opasni po život.

Prema izjavama bivših zatvorenika, u Eritreji tokom pritvora je uobičajena i psihička tortura. Takođe kao metode za kažnjavanje zatvorenika koriste se ograničavanje hrane, medicinskog zbrinjavanja i poseta porodice.

Iako postoji zatvor za maloletnike u Asmari, maloletnici se često drže u zatvorima zajedno sa odraslima. Takođe, mala deca se drže u pritvoru zajedno sa njihovim majkama.

Zatvorenicima u Eritreji se ne dozvoljava da na sudu iznesu žalbu na navodne nehumane uslove u zatvorima, a i ukoliko ih i iznesu oni se ne procesuiraju i ne ispituju od strane nadležnih organa. Ne postoje zakonske odredbe za rešavanje statusa i okolnosti vezanih za maloletne prestupnike, za pitanja kaucije i istražnog pritvora, te su samim tim ta pitanja stvar arbitrarne odluke vlasti.

Razlozi za hapšenje u Eritreji su izbegavanje državne službe, kritikovanje Vlade, pripadanje određenoj religijskoj grupi (videti odeljek - Verske slobode, str. 38. i 39) i za nespecifikovane razloge ugrožavanja nacionalne bezbednosti.

Zakon u Eritreji predviđa da ukoliko zločin nije u toku, policija mora da nabavi nalog pre hapšenja osumljičenog. Međutim, u praksi se za jako mali broj uhapšenih izdaju nalozi. U slučajevima vezanim za nacionalnu sigurnost nalozi za hapšenje nisu neophodni.

Zakon u Eritreji predviđa da optuženi mora biti izveden pred sudiju u roku od 48 sati od hapšenja i da ne može provesti u pritvoru duže od 28 dana ukoliko protiv njega nije podignuta optužnica. Međutim, u praksi se optuženi zadržavaju mnogo duži vremenski period od zakonski propisanog pre nego što budu izvedeni pred sudiju.

Optužnice se često menjaju i tokom samog trajanja pritvora. Takođe, Vlada Eritreje ističe da oni protiv kojih nije podignuta optužnica mogu da se smatraju optuženima za ugrožavanje nacionalne bezbednosti.

Zatvorenici u Eritreji često nemaju pristup advokatu.

Ponekad se zatvorenici oslobađaju iz zatvora nakon što dostave dokaz o završenoj vojnoj službi, ili se odreknu vere kojoj pripadaju i pristanu da postanu članovi pravoslavne eritrejske crkve, ili nakon što plate hiljade dolara za svoje oslobođenje.

Nekada su zatvorenici u Eritreji primorani da rade po nekoliko meseci neplaćene sezonske poslove, kao što su poljoprivredni radovi.

Postoje izveštaji o akcijama masovnog hapšenja poznate kao (rounds-ups), u kojima građani nakon hapšenja se nalaze u pritvoru bez zvanično podignute optužnice na neodređeno vreme, dok nadležni organi ne ispitaju njihova vojna dokumenta u potrazi za dezerterima ili ih ispitaju o njihovoj religijskoj pripadnosti. Većina uhapšenih u masovnim akcijama je primorana da radi na državnim farmama, bez nadoknade.  

Verska prava i slobode:

Ustav i drugi zakoni Eritreje garantuju religijske slobode, ali u praksi Vlada ne poštuje proklamovane verske slobode i prava. Vlada Eritreje nije implementirala Ustavne odredbe ni kroz konkretne odredbe ni kroz praksu.

Vlada je u 2011.godini pokazala trend pogoršanja u obezbeđivanju poštovanja religijskih sloboda i zaštite sprovođenja Ustavnih odredbi o religijskim slobodama.

Vlada Eritreje zvanično priznaje četiri religijske grupe - eritrejsku pravoslavnu crkvu, eritrejsku evangelističku luteransku crkvu, katoličku crkvu i islamsku muslimansku crkvu, i nad njima održava značajnu kontrolu.

Priznate religijske grupe najčešće ne mogu samostalno da upravljaju svojim finansijama. Vlada Eritreje postavlja muftiju kao poglavara islamske zajednice, patrijarha eritrejske pravoslavne crkve, kao i niže crkvene službenike. Takođe priznate religijske zajednice su u obavezi da dostavljaju liste imena članova koji su sposobni za služenje vojne i državne službe.

Vlada Eritreje nije donela odluku o zahtevima nekih religijskih grupa za registraciju, kao što su hrišćanska adventistička crkva i evangelistička presbiterijanska crkva, iako su predale svoje zahteve 2002.godine. Da bi se neka religijska grupa registrovala u Eritreji potrebno je da dobije potpis predsednika države.

Verske zajednice moraju da dobiju saglasnost Vlade za sprovođenje religijskih obreda i aktivnosti, kao i za izgradnju bogomolja. Religijske grupe u Eritreji moraju da dobiju saglasnost Kancelarije za religijska pitanja za štampanje i objavljivanje materijala i dokumenata.

Vlada Eritreje zabranjuje religijskim organizacijama da komentarišu politička pitanja i da učestvuju u političkim dešavanjima.

Vlasti Eritreje nastavljaju da maltretiraju i hapse članove kako registrovanih tako i neregistrovanih religijskih grupa. Neki od uhapšenih su tokom 2011.godine umrli u pritvoru usled torture i nedostatka medicinske zaštite.

Procenjuje se da se na kraju 2011.godine u pritvoru nalazi od 2 000 do 3 000 verskih zatvorenika, većinom evangelista hrišćana i panekostalaca.

Krajem 2010.godine i početkom 2011.godine vršena su masovna hapšenja ljudi zasnovana na verskoj pripadnosti. U maju i junu 2011.godine preko 90 članova državno nepriznatih hrišćanskih crkvi je uhapšeno, uključujući i 26 studenata.

Žene hrišćanske vere su prijavile da su u pritvoru redovno maltretirane i udarane po tabanima i stomaku, sa ciljem da ne mogu više da rađaju decu.

Vlada Eritreje nastavlja da i hapsi one koji organizuju kućno praktikovanje vere i održavanje molitvenih obreda. Nošenje Biblije tokom služenja vojnog roka takođe je jedan od razloga za hapšenje.

Verski pritvorenici se ponekad pritvaraju u metalne brodske kontenjere, gde su osim pretrpanosti izloženi i velikim temperaturnim fluktuacijama. Neki od pritvorenika su izjavili da su bili pritvoreni u podzemnim betonskim ćelijama bez sanitarnih uslova.

Neki od verskih zatvorenika su od strane snaga bezbednosti bili privezani za drvo i u tom položaju bi ostajali sedmicama, sve dok više nisu mogli da pokreću svoje ruke i noge. Takođe, prijavljeni su slučajevi primoravanja zatvorenika da jedan sat dnevno bosi hodaju po oštrom kamenju i trnju, uz batinanje metalnim i plastičnim šipkama sa ciljem iznuđivanja priznanja.

Takođe prijavljene su i pretnje smrću zatvorenicima od strane vlasti Eritreje, ukoliko se ne odreknu svoje vere. Religijski neopredeljenim zatvorenicima se nudi da potpišu izjave po kojima biraju neku od državno priznatih religija kao uslov za njihovo puštanje na slobodu.

Pasoši i vize za izlazak iz zemlje sadrže informacije o religijskoj pripadosti, te oni koji su religijski neopredeljeni moraju da traže dozvolu od Kancelarije za religijska pitanja, koja im najčešće odbija zahtev za izlazak iz zemlje.

Vladini zvaničnici zaduženi za religijske pitanja odbijaju da sarađuju sa inostranim vladama na promovisanju i unapređenju religijskih prava i sloboda. Takođe, tokom 2011.godine Vlada Eritreje je naredila zatvaranje svih međunarodnih nevladinih organizacija čime je dodatno otežano nagledanje stanja religijskih prava u zemlji.

Jehovini svedoci:

Iako se u Eritreji članovi raznih religijskih grupa koji odbiju izvršenje vojne obaveze hapse i zatvaraju, Jehovini svedoci su posebno izloženi lošem tretmanu tokom pritvora.

Najmanje tri Jehovina svedoka nalaze se u pritvoru više od 15 godina zbog izbegavanja vršenja vojne službe, iako maksimalna kazna propisana zakonom za izbegavanje vojne službe iznosi dve godine.

Jehovini svedoci koji su odbili da učestvuju u nacionalnoj vojnoj službi, otpušteni su iz civilne službe, oduzete su im poslovne licence i preporuke, izbačeni su iz državnih stanova, odbijeni su im zahtevi za izdavanje pasoša, lične karte i viza za napuštanje zemlje i zabranjeno im je civilno zaključenje braka.

Pri kraju 2011.godine, oko 51 Jehovin svedok bio je u zatvoru zbog odbijanja izvršenja vojne službe usled pozivanja na prigovor savesti. Između ostalog iz zajednica Jehovinih svedoka je i potekla ideja o prigovoru savesti i odbijanju vojne službe jer je to protivno njihovoj religijskoj etici.

Vlada Eritreje je 1994.godine opozvala državljanstva Jehovinim svedocima, zbog njihovog odbijanja da učestvuju u nacionalnom referendumu o nezavisnosti i odbijanju da vrše vojnu službu.

Sloboda izražavanja i mediji:

Eritreja je jedina država u Africi u kojoj su zabranjeni privatni mediji. Petu godinu zaredom (od 2007.godine) Eritreja je rangirana kao najgora zemlja za slobodu medija.

Sloboda izražavanja i okupljanja u Eritreji je veoma ograničena. Zabranjene su političke partije, nevladine organizacije, nezavisni mediji i neregistrovane verske grupe.

Vlada Eritreje je 2001.godine zabranila sve privatne medije i uhapsila veliki broj novinara. Od tada su televizija, radio i štampani mediji pod upravom države.

Jedan od najboljih pokazatelja represije i ograničavanja medijskog izveštavanja je podatak da je javni servis Eritreje tek mesec dana posle početka revolucija u Egiptu, Libiji i Tunisu izneo kratko obaveštenje o tim događajima. Tokom 2011.godine u hotelima i restoranima širom Eritreje je bio zabranjen satelitski prenos, tj. dolazilo bi do prekidanja vesti koje su izveštavale o događajima na severu Afrike (Arapsko proleće - pobune protiv autoritarnih režima).

Tokom 2012.godine u Eritreji se oko 30 novinara nalazilo u pritvoru, u jako lošim uslovima u podzemnim ćelijama ili metalnim kontejnerima.

U Eritreji ne postoje političke ili civilne organizacije koje bi kontrolisale predsednika zemlje i njegovu partiju.

Arbitrarna hapšenja su jedan od metoda koji Vlada najviše koristi za suzbijanje kritika i nezavisnih akcija građana. U gradu Sagnetiju ( Segheneyti), koji se naalzi jugoistočno od glavnog grada Asmare, policija je 27. aprila 2011.godine uhapsila 120 katoličkih paroha koji su protestvovali protiv poziva za regrutaciju verskih službenika.

Nevladina javna okupljanja preko 7 ljudi su zabranjena u Eritreji.

Sloboda kretanja:

 Zakoni i neimplementirani Ustav Eritreje predviđaju prava na slobodu kretanja, putovanja u inostranstvo i migracija. Međutim, u praksi Vlada Eritreje ograničava ova prava.

Građani koji učestvuju u državnoj službi često su u nemogućnosti da putuju van zemlje jer država odbija da im izda pasoš ili vize. Ponekad građani koji dobiju izlaznu vizu moraju da plate depozit do 150 000 nafki (oko 6 700 dolara) kao garanciju da će se vratiti u zemlju.

Vlada Eritreje ograničava slobodu kretanja i odlaska u inostranstvo prvenstveno kroz često menjanje politike izdavanja pasoša i viza, a ponekad i suspenzijom pasoša i viza za građane bez upozorenja. Cena izdavanja pasoša koja iznosi 40% od prosečne godišnje plate umnogome ograničava građane za putovanja u inostranstvo.

Zahtev za izdavanje pasoša se većinom odbija muškarcima mlađim od 54 godine, ženama mlađim od 47 godina, prvenstveno zbog obaveze služenja državne službe članovima nepriznatih religijskih grupa, ljudima koji nisu završili obavezu služenja vojne službe i drugim ljudima za koje se sumnja da su kritičari Vlade. Vlada Eritreje odbija da izda vize i mnogim studentima koji žele da studiraju u inostranstvu, zbog potencijalne mogućnosti da izbegnu vršenje državne službe.

Građani moraju da dobiju odobrenje Vlade za i većinu putovanja unutar zemlje i za promenu mesta boravka. Vlada zabranjuje putovanja u pogranične regije sa Etiopijom, čak zabranjuje i prevoz do određenih gradova na granici sa Etiopijom.

Vojna policija u Eritreji povremeno postavlja kontrolne punktove u Asmari i na putevima između gradova, sa ciljem pronalaženja potencijalnih dezertera. Policija takođe vrši redovno legitimisnje ljudi, koji bivaju uhapšeni ukoliko ne poseduju lična dokumenta ili dozvolu za kretanje u toj regiji.

Ograničavanja kretanja inostranim državljanima koje je Vlada Eritreje nametnula 2006.godine ostala su na snazi. Sve diplomate, humanitarni radnici, osoblje Ujedinjenih nacija i strani turisti su dužni da od Vlade dobiju dozvolu za napuštanje glavnog grada Asmare.

Interno raseljena lica i izbeglice:

Većina interno raseljenih lica u Eritreji iz vremena konflikta sa Etiopijom (od 1988.godine do 2000.godine) je trajno smeštena poslednjih godina, mada i dalje postoje na stotine interno raseljenih porodica u regionu Gash Barka, na zapadu Eritreje, koje nisu zbrinute.

Hiljade Eritrejaca, većinom mlađe generacije, napustilo je zemlju zbog teških uslova i zloupotrebe služenja državne službe. Procenjuje se da je oko 5% populacije Eritreje napustilo zemlju.

Prema procenama UNHCR-a svakog meseca oko 3000 Eritrejaca napusti zemlju, većinom bežeći u Etiopiju ili Sudan, uprkos odobrenju koje bezbednosne snage Eritreje imaju da ubiju svakog ko bude uhavaćen u pokušaju bekstva iz zemlje.

U istočnom Sudanu se nalazi oko 80 000 eritrejskih izbeglica koje su poslednjih decenija pobegle iz zemlje. U poređenju sa 2006.godinom kada je u proseku 1348 Eritrejaca prešlo granicu na putu za Izrael, taj broj u 2011.godini iznosi preko 17 100 ljudi.

U izbegličkom kampu u Etiopiji gde su smeštene eritrejske izbeglice nalazi se veliki broj maloletnika i male dece, koja tamo borave bez roditeljske pratnje.

Tražioci azila iz Eritreje koji su prinudno vraćeni u zemlju u riziku su od proizvoljnog hapšenja i torture. Oni se smatraju za izdajice i mogu biti osuđeni na doživotan zatvor ili smrtnu kaznu.

U oktobru 2011.godine Sudan je prinudno vratio oko 300 izbeglica i tražialca azila iz Eritreje. U oktobru 2011.godine 83 Eritrejca su deportovana iz Egipta, bez da im je omogućen pristup UNHCR, a 118 se i dalje nalazi u egipatskom pritvoru.

Oko 30% BDP svake godine Eritreja dobije od doznaka iz inotranstva, tačnije obaveze da plaćaju 2% poreza svi oni koji se duže vreme nalaze van Eritreje. Bebednosne snage hapse članove porodica čiji članovi žive u inostranstvu a ne plaćaju taksu „inostrani porez" od prihoda ostvarenih u inostranstvu. Takođe oni su obavezni da, ukoliko žele da se vrate u zemlju, plate sve zaostale obaveze.

Žene:

 Zakoni i neimplementirani Ustav Eritreje zabranjuju diskriminaciju žena, i diskriminaciju na osnovu rase, jezika, socijalnog statusa, ali u praksi Vlada se ne pridržava ovih odredbi.

Silovaje je zločin za koji je u Eritreji propisana kazna u trajanju do 10 godina zatvora. Za grupno silovanje ili silovanje maloletnika ili lica sa invaliditetom zakonom je propisana kazna do 15 godina zatvora.

Supružničko silovanje u Eritreji nije posebno predviđeno zakonom.

Brojne se optužbe za silovanje žena koje su pohađale vojnu službu u kampu SAWA. Žene koje pokušavaju da izbegnu služenje vojne službe i koje ne pohađaju obuku u SAWA kampu, nisu u mogućnosti da se dalje školuju, što se negativno odražava na mogućnost njihovog zaposlenja.

Nasilje nad ženama je izraženije u ruralnim predelima Eritreje.

Iako je genitalno sakaćenje žena zabranjeno 2007.godine to je i dalje raširena praksa u Eritreji, posebno u ruralnim oblastima.

Smrtnost porodilja u Eritreji je i dalje na visokom nivou, prvenstveno zbog nedostatka kvalifikovanog i obučenog medicinskog osoblja.

Deca:

Dečiji rad je u Eritreji široko rasprostanjen i deca su najčešće uključena u teške poljoprivredne poslove, ulične prodaje, kućne poslove, a nekada su deca podvrgnuta i prinudnom radu. Takođe, deca u Eritreji su žrtve seksualne eksploatacije i iskorišćavanja.

Tokom 2011.godine ministarstvo obrazovanja Eritreje je nastavilo praksu Mahtot - državnog programa po kome se školska deca prisilno šalju na izgradnju i održavanje putava i dalekovoda.

Iako zakon u Eritreji zabranjuje regrutovanje dece mlađe od 18 godina, neka deca mlađa od zakonskog minimina se uključuju u program vojne obuke unutar programa u vojnom kampu SAWA.

Fizičko kažnjavanje dece u Eritreji je široko rasprostranjeno i socijalno prihvatljivo.

Iako zakon u Eritreji propisuje da minimalna starosna granica za stupanje u brak iznosi 18 godina, oko 46 % devojčica zaključi brak pre svoje 18 godine.

Trgovina ljudima i krijumčarenje:

Prisilan rad i seksualna eksploatacija su najčešći razlozi zbog kojih ljudi u Eritreji postaju žrtve trgovine ljudima.

Vlada Eritreje ne radi dovoljno na rešavanju i prevenciji ovog problema. Vlada Eritreje nije napravila iskorak u prevenciji i sprečavanju trgovine ljudima i zaštiti žrtava, kažnjavanju ljudi koji organizuju krijumčarenje i trgovinu ljudima, ograničavanju prinudnog rada, procesuiranju zloupotreba od strane vojnih oficira i njihovu umešanost u trgovinu ljudima.

Dok je Ustavom i Krivičnim zakonom Eritreje zabranjena trgovina ljudima zbog seksualne eksploatacije, ne postoji zakon koji zabranjuje trgovinu ljudima zarad radne eksploatacije.

Tokom 2011.godine mnogi Eritrejci su postali žrtve trgovine ljudima, a ruta kojom ih krijumčari najčešće prevoze je preko Sudana , Egipta i preko Sinajskog poluostrva. Žrtve su najčešće vezivane zajedno lancima, redovno su bile tučene, uskraćivana im je hrana, a mnogi od njih su bili silovani i naterani na prisilan rad.

Takođe, u riziku da postanu žrtve trgovine ljudima nalaze se i eritrejske izbeglice u izbegličkom kampu u Sudanu, koje se kidnapuju i tako postaju žrtve trgovine ljudima.

U Eritreji je veoma razvijeno krijumčarenje ljudi u koji su uključeni i vladini zvaničnici a posebno vojni oficiri, koji naplaćuju oko 3 000 dolara za prebacivanje osobe preko granice, do 20 000 dolara za krijumčarenje preko Sudana i Egipta.

Prema izveštajima, neki od zvaničnika Eritreje su umešani u trgovinu oružja preko Sudana i Egipta, ali takođe i u krijumčarenje ljudi.

Korupcija i nekažnjivost

Eritreja predstavlja zatvorsku državu, u kojoj nema vladavine zakona i nezavisnog pravosuđa i gde se pravne procedure rutinski ignorišu.

Zakon Eritreje ne predviđa kazne za korupciju i zvaničnici u Eritreji su često umešani u koruptivne radnje uz uživanje nakažnjvosti.

Bezbednosne snage Eritreje ciljano napadaju, nezakonito hapse i ubijaju određene grupe ljudi, prvenstveno vojne dezertere uz uživanje nekažnjivosti.

Regrutovani policajci u Eritreji primaju jako male plate (oko 1 dolar dnevno), usled čega se pojavljuje veliki problem sa korupcijom u redovima policije.

Problemi sa korupcijom se pojavljuju i u pravosuđu, izvršnoj vlasti i vojsci. Službenici koji rade na odeljenjima za izdavanje dokumenata, pasoša i viza najčešće traže mito ili neku protivuslugu od građani da bi im izdali potrebna dokumenta.

Neki od zatvorenika koji su boravili u zatvorima u Eritreji su oslobođeni, nakon što su članovi njihovih porodica ponudili zatvorskim čuvarima kuću ili zemljište u zamenu za njihovo oslobađanje.

Bangladesh - ljudska prava

Ljudska prava

Tortura i drugi nehumani ili degradirajući postupci i kažnjavanja od strane bezbednosnih snaga

Iako je Ustavom zabranjeno arbitrarno hapšenje i pritvor, zakon dozvoljava vlastima da uhapse i zadrže u pritvoru osobu osumnjičenu za krivično delo bez naloga ili odluke suda. Arbitrarna hapšenja su rasprostranjena i uobičajena, a vlasti drže osumnjičene u pritvoru bez ikakve optužbe, najčešće da bi prikupili informacije o drugim osumnjičenima. Prema medijskim izvorima, policija širom zemlje sprovodi oko dve hiljade rutinskih hapšenja dnevno.

Bez obzira na to što se Ustavom zabranjuje bilo kakvo mučenje kao i surovo, nehumano i degradirajuće ponašanje, bezbednosne snage vrlo često primenjuju različite metode mučenja prema osumnjičenima. Najčešće su pripadnici policije i Bataljona za brzu akciju ( Rapid Action Batallion) ti koji najviše koriste metode mučenja i ozbiljnog fizičkog zlostavljanja prilikom ispitivanja osumnjičenih. Neke od metoda koje se koriste kao vid mučenja su pretnje, batinanje i upotreba elektrošokova.

Tako je advokat pri Vrhovnom sudu Bangladeša, Momtaz Uddin Ahmed preminuo u avgustu 2011.godine nakon što je bio podvrgnut ispitivanju i mučenju od strane policije Bangladeša. Momtaz Ahmed je bio povezan sa opozicionom Nacionalističkom partijom Bangladeša (BNP).

Vlada retko kažnjava odgovorne za počinjena mučenja, što doprinosi stvaranju atmosfere nekažnjivosti za pripadnike Bataljona za brzu akciju i policije. Nadležni ministar je odbio da prizna odgovornost za optužbe na račun bezbednosnih snaga. Sa druge strane, predsednica Vlade Sheikh Hasina je izjavila da Vlada Bangladeša ima nultu toleranciju („ zero tolerance") prema nasilju, ali uprkos tome nije bilo procesuiranja niti kažnjavanja odgovornih.

Nezakonita ubistva od strane pripadnika bezbednosnih snaga su takođe uobičajena praksa širom zemlje. Od 2004.godine pa do danas na ovaj način je ubijeno najmanje 1 600 osoba. Samo tokom 2011.godine najmanje 12 osoba je umrlo u pritvoru od posledica mučenja. Izveštaji govore da je u istom vremenskom periodu (januar-decembar 2011.godine) ubijeno 43 osobe od strane pripadnika Bataljona za brzu akciju. Ova ubistva se najčešće događaju za vreme protesta, racija i prilikom hapšenja.

Vlada Bangladeša nije preduzela adekvatne mere da ispita ove slučajeve. Oni slučajevi koji su pokrenuti pred sudom su okončani tako što su okrivljeni dobili samo administrativne novčane kazne. Pre nego što je Awami liga došla na vlast 2008.godine, njeni članovi su optuživali pripadnike Bataljona za brzu akciju za brojna nezakonita ubistva, da bi sada nakon preuzimanja vlasti tvrdili kako su ova ubistva rezultat razmene vatre u sukobima sa kriminalnim grupama.

Progon opozicije

Vlada koristi svoju moć kako bi sprečila funkcionisanje opozicije.
Sloboda okupljanja se konstantno uskraćuje kada su opoziciona okupljanja u pitanju. Vlada Bangledeša koristi odredbe krivičnog zakona kako bi sprečila opoziciju da organizuje demonstracije i proteste. Samo u toku 2011.godine vlasti su se pozvale na ove odredbe 133 puta.

Dešava se i da policija Bangladeša „razbija" demonstracije opozicije nasilnim putem. Bezbednosne snage Bangledeša arbitrarno hapse i privode simpatizere opozicije. Za vreme studentskih i uličnih protesta tokom 2011.godine pripadnici Bataljona za brzu akciju su uhapsili preko 1 500 osoba. Na desetine njih je optuženo za nasilne krivične aktivnosti i ugrožavanje bezbednosti.

U januaru 2012.godine policija Bangladeša je otvorila paljbu na aktiviste opozicione Nacionalističke partije Bangladeša (BNP) za vreme odražvanja antivladinih demonstracija, pri čemu su četiri osobe poginule, a oko 450 ranjeno.

U aprilu 2012.godine, Elias Ali, visoki zvaničnik BNP-a i regionalni lider partije iz Sylheta nestao je zajedno sa svojim vozačem nedaleko od svoje kuće. Nacionalistička partija Bangladeša je optužila Awami ligu za nestanak Elias Alija i pokrenula talas demonstracija.

Na jednim od ovih demonstracija, 29. aprila 2012.godine, aktivirano je devet bombi u centru glavnog grada. Uhapšeno je preko 100 opozicionih aktivista pod optužbom za aktiviranje bombi, a još 27 njih je uhapšeno zbog nasilja. Policija je počela da vrši racije po stanovima članova opozicije, primoravajući mnoge zvaničnike BNP-a da se skrivaju. Protesti su se nastavili i tokom maja 2012.godine a članovi opozicije zahtevali su puštanje na slobodu uhapšenih opozicionih aktivista.

Podaci govore da je preko 100 opozicionih lidera nestalo od održavanja poslednjih izbora 2008.godine.

Lideri vladajuće Avami lige poriču bilo kakvu povezanost sa nestancima i incidentima.

Žene

Prema Ustavu Bangladeša, država ne diskriminiše nijednog građanina na osnovu pola i ženama se garantuje uživanje istih prava koje imaju muškarci u svim sferama života. Međutim, u praksi žene su često žrtve porodičnog nasilja, polivanja kiselinom, silovanja, kao i seksualnog zlostavljanja.

Porodično nasilje

Procenjuje se da oko 50% žena u Bangladešu bar jednom u toku svog života postane žrtva porodičnog nasilja. Žene retko prijavljuju svoje muževe za počinjeno nasilje jer je rasprostranjeno shvatanje da je porodično nasilje 'privatna stvar porodice', a ne pravno pitanje. Tokom 2011.godine zabeleženo je nešto manje od 400 slučajeva porodičnog nasilja nad ženama, dok je bilo preko četiri hiljade prijava ove vrste nasilja.

Nasilje nad ženama se vrši i zbog miraza. Sukobi koji nastaju povodom miraza su jedan od najvećih uzroka porodičnog nasilja. Iako je običaj davanja miraza zabranjen zakonom iz 1980.godine (Dowry Prohibition Act 1980), kao i Zakonom o prevenciji nasilja nad ženama i decom iz 2000.godine (Women and Children Repression Prevention Act 2000), ova praksa je i dalje uobičajena usled nedostatka adekvatne primene zakona. Usled neplaćanja miraza, mnoge žene postanu žrtve nasilja od strane muža ili njegove porodice, a neretko se dešava i da budu ubijene.

Broj slučajeva nasilja koje je povezano sa mirazom je značajno povećan tokom 2011.godine, kada je zabeleženo preko 500 ovakvih slučajeva. Poređenja radi, tokom 2010.godine prijavljeno je manje od 400 slučajeva. Od ukupnog broja zabeleženih slučajeva u 2011.godini, 305 slučajeva se odnosilo na situacije u kojima su žene bile ubijene zbog miraza.

Spaljivanje kiselinom je još jedan od oblika nasilja koje se vrši nad ženama. Uglavnom se polivanjem kiselinom kažnjavaju žene koje su odbile bračnu ponudu ili ponudu seksualne prirode, mada je često i nedovoljan miraz povod za ovu vrstu nasilja. U toku 2011.godine 84 žene su bile žrtve spaljivanja kiselinom.

Vlada je 2002.godine usvojila zakon kojim se ograničava pravo kupovine kiseline (Acid Control Act) kao i zakon kojim se određuju smrtne kazne za počinioce ovog nasilja i obavezna rehabilitacija i pomoć žrtvama ( Acid Crime Prevention Act). Zahvaljujući ovim merama, broj slučajeva tokom poslednjih godina je značajno umanjen u odnosu na 2002.godinu kada je bilo skoro 500 slučajeva spaljivanja kiselinom, ali je ovaj problem i dalje prisutan zbog neadekvatne policijske istrage ovih incidenata. Od ukupnog broja postupaka koji se pokrenu pred sudom u toku godine, samo 10-12 % slučajeva se završi osudom počinilaca.

Nedostatak policijske akcije koja bi pružila podršku ženama koje prijave nasilje, kao i slab pravosudni sistem sprečavaju žene da zatraže zaštitu.

Silovanje

Krivični zakon Bangladeša predviđa stroge kazne za silovanje, čiji je raspon od 10 godina zatvora do doživotnog izdržavanja kazne. Ipak, silovanje u braku nije prepoznato kao krivično delo, a jedini izuzetak kada se muž može optužiti za silovanje je ukoliko je žena mlađa od 13 godina.

U toku 2011.godine zabeleženo je 711 slučajeva silovanja žena. Od ukupnog broja žrtava silovanja, čak 450 su bile devojčice mlađe od 16 godina. Od skoro 250 odraslih žena koje su bile silovanja, njih 119 su bile žrtve grupnog silovanja, dok je preko 50 žena ubijeno nakon što su silovane. Procenjuje se da je tačan broj žrtava silovanja znatno veći, ali se žene retko odlučuju da prijave slučaj vlastima zbog straha od društvene stigme.  

Diskriminacija

Žene su najčešće žrtve diskriminacije kada se radi o zaštiti njihovih prava u braku, u slučaju rastavljanja ili razvoda. Ova vrsta diskriminacije je omogućena na osnovu zakona koji uređuju porodične odnose, a neka od ovih pravila datiraju još iz 19.veka.

Muslimanska, hindu i hrišćanska zajednica u Bangladešu uređuju pitanja braka, rastavljanja i razvoda na osnovu različitih porodičnih zakona. Sva tri seta zakona diskriminišu žene u slučaju razvoda, po pitanju izdržavanja i podele bračne imovine.
Muslimanski porodični zakon dozvoljava poligamiju i ograničava broj žena na četiri. Izdržavanje supruge posle razvoda je obavezno samo tokom prvih 90 dana nakon razvoda. Dok je muškarcima dozvoljeno pravo na razvod, žene to pravo imaju jedino ako je ono odobreno od strane muža, odnosno ukoliko je razvod sporazuman.

Porodični zakon hindu zajednice je još više diskriminišući za žene imajući u vidu da razvod nije dozvoljen ni muškarcima ni ženama. Međutim, značajna razlika je što muškarci imaju pravo na poligamiju, što suštinski umanjuje značaj razvoda. Žena može podneti zahtev pred sudom za izdržavanje ili 'odvojeni život', ali prethodno mora da dokaže da je udata što je izuzetno teško s obzirom da se brakovi indusa retko registruju.

Hrišćanski porodični zakon takođe ograničava ženama pravo na razvod. Ukoliko želi da se razvede, žena mora da podnese dokaz o muževljevoj prevari i još nekom teškom delu koje je izvršio (silovanje, bigamija ili prelazak u drugu religiju).
S obzirom na to da je razvedenim ženama onemogućen povratak u roditeljsku kuću, većina ovih žena živi na ulici ili u veoma lošim životnim uslovima.

Prema uživanju prava žena na privatnu svojinu, Bangladeš je 2011.godine zauzeo 81.mesto od ukupno 83 države na listi. Ovako loše rangiranje Bangladeša je rezultat oslabljenog položaja žena prilikom nasleđivanja imovine.

U martu 2011.godine Vlada je podržala izradu Nacionalne politike razvoja za žene (National Women's Development Policy). Ova politika bi trebalo da, pored promovisanja većeg učešća u vlasti i obrazovanja za žene, omogući ženama jednaka prava po pitanju privatne svojine i prava na nasleđivanje. Mogućnost da žene budu izjednačene sa muškarcima u pitanjima nasledstva je pokrenula seriju protesta u zemlji i nacionalni štrajk koji su predvodili lideri konzervativnih islamističkih grupa. Kao rezultat ovih pritisaka, nekoliko predstavnika Vlade je izjavilo da predložena politika neće zameniti postojeća pravila o nasleđivanju.

Bangladeš je potpisnik međunarodne Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination Against Women), ali je uložio rezervu na čl.2 i čl.16 koji se odnose na obaveze države da eliminiše diskriminaciju na osnovu zakona i diskriminaciju u porodičnom pravu jer su u suprotnosti sa šerijatskim pravom.

 

Deca

  Vlada Bangladeša je u proteklom periodu radila na poboljšanju prava dece, što je kao rezultat imalo napredak na polju ishrane dece, njihovog lečenja i obrazovanja. Međutim, značajan problem i dalje predstavlja veliki procenat brakova između dece, dečiji rad, kao i zlostavljanje dece.

U Bangladešu ima oko 60 miliona dece, a skoro jednu trećinu čine deca mlađa od 5 godina. Približno 50 % dece mlađe od 5 godina je hronično neuhranjeno.

Broj dece koja žive na ulicama je nešto manji od 400 hiljada, od čega njih 55 % živi na ulicama glavnog grada - Dake (Dhaka). Ova deca se često eksploatišu da bi obavljala nezakonita dela kao što su krijumčarenje, trgovina oružjem i drogom. Od otprilike 7 miliona osoba koje žive u sirotinjskim kvartovima, preko 3 miliona su deca.

Prema zakonu, zabranjen je brak između muškarca koji je mlađi od 21 godine i devojke mlađe od 18 godina. Ipak, ova pravila se ne primenjuju u potpunosti, te Bangladeš ima najveći procenat sklopljenih brakova između dece u celoj Južnoj Aziji. Čak 66 % devojaka se uda pre nego što napuni 18 godina.

Roditelji podržavaju ranu udaju svojih kćerki najčešće iz ekonomskih razloga ili iz straha za njihovu bezbednost.

Dečiji rad

Dečiji rad je veoma rasprostranjen u Bangladešu. Izuzetno loša ekonomska situacija primorava porodice da šalju decu na posao dok su još u mladom uzrastu. Procenjuje se da preko 7 miliona dece radi, od čega preko milion njih radi na rizičnim mestima. U rizične poslove koje obavljaju deca spadaju: rad u kamenolomu, u fabrikama, kao i rad na gradilištu. Deca koja rade na rizičnim mestima su izložena štetnim hemikalijama i opasnosti od povrede. U 2011.godini došlo je do sazivanja tripartitnog komiteta sastavljenog od Vlade, poslodavaca i radnika, čiji je zadatak bio usaglašavanje strana oko toga koji poslovi treba da budu zabranjeni za decu. Spisak je na kraju u zabranu uključio 36 poslova, ali je ostalo na Vladi da dogovor materijalizuje.

Čak 93 % dece rade na crnom tržištu rada.

Pravna zaštita dece koja rade je i dalje veliki problem. Vlada je 2010.godine usvojila Nacionalnu politiku za iskorenjivanje dečjeg rada (National Child Labour Elimination Policy), ali se Savet za nadgledanje primene ove politike do 2012.godine nije nijednom sastao.

Nasilje

Deca koja rade kao kućna posluga su često žrtve nasilja i zlostavljanja, uključujući i seksualno zlostavljanje.

Neka deca su žrtve eksploatisanja od strane seksualne industrije ili postanu žrtve trafikinga.

Devojčice su posebno podložne da postanu žrtve seksualnog zlostavljanja. Veliki problem je što su zlostavljane devojčice veoma često odbačene od strane društva i okrivljene za nasilje koje im se dogodilo.

U 2011.godini 450 devojčica mlađih od 16 godina su bile žrtve silovanja. Od njih 450, 34 su ubijene odmah posle silovanja, 115 su bile žrtve grupnog silovanja, dok je 9 devojčica nakon silovanja izvršilo samoubistvo.

Verske slobode

Verske slobode u Bangladešu su zaštićene Ustavom, i u praksi Vlada Bangladeša poštuje prava verskih manjina. Ustav takođe dopušta svakom građaninu da slobodno ispoveda i propagira svoju religiju.

Nasilje upereno protiv Ahmadi muslimanske zajednice i dalje ostaje problem. Tokom cele godine primećeni su napadi na pripadnike Ahmadi zajednice u gradu Tangail, koji se nalazi u centralnom delu Bangladeša. Talasi nasilja uperenog protiv ove verske grupe su trajali tokom juna, avgusta i oktobra 2011.godine kada su naoružane islamističke grupe upadale u delove naselja u kojima žive Ahmadi i potom uništavale njihove kuće.

Vlada Bangladeša još uvek nije regulisala problem nacionalizovane imovine Indusa koja im je oduzeta još pre nego što je Bangladeš postao nezavisna država. Parlament je 2001.godine usvojio akt kojim je trebalo da dođe do vraćanja oduzete imovine (Vested Property Return Act), ali je ubrzo potom donet amandman na taj zakon koji vlastima daje neograničen vremenski period da to i urade.

Velika eskalacija nasilja se dogodila 29. septembra 2012.godine, kada su radikalne islamističke grupe optužile jednog člana budističke zajednice iz oblasti Cox Bazar da je uvredio islam postavljajući sliku spaljenog Kurana na društvenoj mreži Fejsbuk (Facebook). Stotine muslimana se okupilo protestvujući, da bi na kraju protestanti krenuli ka budističkim naseljima i počeli da pale njihove kuće i hramove.

Najmanje deset budističkih hramova je spaljeno krajem oktobra 2011. godine u znak odmazde prema navodnom vređanju islamske religije. 

Mediji

Sloboda govora i sloboda medija su zvanično proklamovane Ustavom Bangladeša. Međutim, u praksi se na kritike upućene Vladi od strane građana i novinara gleda kao na „pobunu" i oni se često hapse.

Mediji mogu biti ograničeni na osnovu razloga „nacionalne bezbednosti", procene da nešto predstavlja „pobunu" ili na osnovu zakona o kleveti. Ustavnim amandmanom koji je usvojen 2011.godine, čak i kritika Ustava se smatra pobunom za koju se može dobiti zatvorska kazna od tri godine do doživotnog izdržavanja zatvora. Novinari takođe mogu biti uhapšeni i na osnovu Akta o specijalnim ovlašćenjima iz 1974.godine (Special Powers Act), koji dopušta pritvaranje do 90 dana bez suđenja za objavljivanje članaka koji su kritični prema zvaničnicima Vlade ili politici koju ona sprovodi.

Jedne od opozicionih novina „Amar Desh" su se suočile sa brojnim pravnim i regulatornim pretnjama. Vršilac dužnosti urednika Mahmudur Rahman je u martu 2011.godine pušten iz zatvora u kome je prethodno proveo 9 meseci, nakon što je 2010.godine uhapšen zbog obmanjivanja, štampanja novina bez adekvatne dozvole, pobunu i nepoštovanje suda.

Rahman je izjavio da je za vreme boravka u zatvoru pretrpeo batinanje i mučenje od strane pripadnika bezbednosnih snaga. Samo dve nedelje nakon što je pušten iz zatvora, sud je opet izdao nalog za Rahmanovo hapšenje, ali ovaj put pod optužbom za klevetu na račun zvaničnika vladajuće Awami lige.

U 2011.godini je uhapšen i urednik jednog web portala zbog optužnice za navodno iznuđivanje novca i zadržan je u zatvoru tokom 4 meseca, iako je zvanična sudska odluka bila da se pusti uz kauciju.

Novinari su žrtve pretnji i napada od strane organizovanih kriminalnih grupa, partijskih aktivista, kao i islamističkih grupa. Ovi napadi uglavnom prolaze nekažnjeno, jer se sudski procesi vode veoma usporeno, ukoliko se uopšte i pokrenu.

U junu 2011.godine pet novinara je povređeno od strane partijskih aktivista vladajuće partije u gradu Komili (Comilla).

U periodu od januara do septembra 2012.godine u Bangladešu je zabeleženo četiri ubistva novinara, dok je preko 140 novinara povređeno, a devet napadnuto. Dvojica novinara su mučena od strane pripadnika bezbednosnih službi Bangladeša. Novinari koji pišu o korupciji i kršenju ljudskih prava su meta zlostavljanja, mučenja kao i sudskog proganjanja. Reporteri i fotografi koji pokušavaju da izveste o određenom protestu ili o nekoj drugoj „osetljivoj" temi su vrlo često žrtve policijske brutalnosti.

Uprkos tome što su mediji većinski u privatnom vlasništvu, Vlada uspeva da kontroliše koji se sadržaj emituje tako što finansira reklamiranje u tim istim medijima čineći ih na taj način finansijski zavisnim. U septembru 2011.godine Vlada je donela zakon kojim se omogućava zatvaranje određene televizije ili radio-stanice čiji emitovani program ugrožava „nacionalnu bezbednost i suverenitet" ili se „negativno odražava na vodeće nacionalne ličnosti".

Pristup internetu se generalno ne ograničava, ali Vlada Bnagladeša ipak nadzire aktivnost na internetu. U toku 2011.godine nekoliko Fejsbuk (Facebook) stranica je bilo zabranjeno zbog karitkatura proroka Muhameda ili ispoljavanja kriticizma prema premijeru i vođi opozicije.

Humanitarni radnici

Aktivisti za zaštitu ljudskih prava, kao i nevladine organizacije u Bangladešu su neretko mete zlostavljanja, naročito kada izveštavaju o kršenju ljudskih prava od strane bezbednosnih snaga.

U maju 2011.godine aktivista Azijske komisije za ljudska prava, Vilijam Gomez, je otet, a potom ispitivan i mučen od strane Bataljona za brzu akciju (Rapid Action Batallion).

U oktobru 2011.godine je aktivistkinja za zaštitu ljudskih prava Shampa Goswami bila žrtva pretnji i potom otmice nakon što je javno izrazila podršku ženi koja je bila žrtva grupnog silovanja.

Usled brojnih slučajeva pretnji i maltretiranja, nevladine organizacije kao i aktivisti za ljudska prava često praktikuju i autocenzuru u svojim izveštajima.

Nevladine organizacije su takođe prijavile da vlasti na razne načine usporavaju njihov rad suspendujući ili pooštravajući uslove za održavanje njihovih projekata.

Izbeglice i tražioci azila

U Bangladešu ne postoji pravni okvir kojim se uređuje pitanje odobravanja azila i izbegličkog statusa. Isto tako, ne postoji zvanični sistem za pružanje pomoći izbeglicama.

U praksi, Vlada je pružala određenu zaštitu od povratka u zemlju porekla licima kojima bi u zemlji porekla bio ugrožen život ili sloboda na osnovu rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi i političkog mišljenja.
Vlada sarađuje sa Komesarijatom ujedinjenih nacija za izbeglice, kao i sa ostalim međunarodnim organizacijama.

Sukobi koji već godinama traju u susednoj Burmi su doveli do toga da na hiljade pripadnika etničke grupe Rohinga prebegne na teritoriju Bangladeša. Vlada procenjuje da se trenutno u zemlji nalazi od 200 000 do 500 000 Rohinga. Ipak, ove izbeglice nemaju gotovo nikakva prava u Bangladešu. Žive u siromašnim uslovima, primaju ograničenu pomoć i često su žrtve hapšenja i pritvaranja. Vrlo mali broj njih je registrovan, a oni koji nisu registrovani su neretko hapšeni na osnovu Akta o strancima (Foreigners Act).

Zahvaljujući saradnji Vlade sa Komesarijatom ujedinjenih nacija za izbeglice, skoro 30 hiljada registrovanih Rohinga izbeglica je uspelo da dobije privremenu zaštitu u dva kampa za izbeglice. Ovako mali broj registrovanih izbeglica je rezultat zabrane registrovanja izbeglica koju je Vlada uvela Komesarijatu ujedinjenih nacija za izbeglice još 1992.godine.
Vlada je nastavila da odbija davanje azila Rohinga izbeglicama, koje je okarakterisala kao ilegalne ekonomske migrante.

U julu 2012.godine, vlasti u Bangladešu su naredile trima međunarodnim organizacijama: Doktorima bez granica (Doctors Without Borders), Muslimanskoj pomoći (Muslim Aid) i Akciji protiv gladi (Actiona Against Hunger) da prestanu da pružaju pomoć Rohinga izbeglicama. Vlada Bangladeša je objasnila ovaj postupak time što prisustvo ovih organizacija ohrabruje dodatne prilive izbeglica, a država više nije u stanju da im omogući boravak. U istom vremenskom periodu Bangladeš je zatvorio svoje granice ka Burmi, što je izazvalo zabrinutost međunarodne zajednice.

Bangladeš nije potpisnik Konvencije o statusu izbeglica iz 1951.godine niti njenog Protokola iz 1967.godine.

Džuma narod

Čitagong brda, koja se nalaze na jugoistoku Bangladeša, obuhvataju 10 % ukupne površine Bangladeša i već stotinama godina predstavljaju dom za 13 starosedelačkih plemena koja su se zadržala u Bangladešu. Plemena su: Chakma, Marma, Tripura, Tanchangya, Chak, Pankho, Mru, Murung, Bawm, Lushai, Khyang, Gurkha, Assamese, Santal i Khumi.

Pripadnici ovih plemena se nazivaju još i Džuma narod. Oko 50 % pripadnika Džuma naroda su poštovaoci Theravada Budizma, oko 49 % su muslimani i hindusi a preostalih 1 % su hrišćani.

U potrazi za obradivom zemljom, Bengalci su počeli da naseljavaju ovo područje i da se sukobljavaju sa plemenskim stanovništvom. Oružani sukobi u ovom području su trajali od sredine 1970-tih godina, sve do 1997.godine kada je postignuto primirje. Ipak, kršenje ljudskih prava starosedelaca se nastavlja i dalje.

Pripadnici Džuma naroda se suočavaju sa rasprostranjenom diskriminacijom i zlostavljanjima. Vlada ne uspeva da ih zaštiti ni od društvenog nasilja.

Tokom 2011.godine je u sukobima između pridošlih Bengalaca i starosedelaca poginulo 40 osoba, a 94 je povređeno. Silovano je 18 žena i uništeno je oko 40 kuća pripadnika Džuma naroda.
U sukobu koji je izbio 17.aprila kao rezultat svađe oko raspodele zemljišta između starosedelaca i Bengalaca ubijeno je 4 osobe. Takođe, spaljeno je najmanje četiri sela starosedelaca.

Dodatna kršenja ljudskih prava starosedelaca se ispoljavaju putem arbitrarnih hapšenja, mučenja i nezakonitog lišavanja života. U najvećem broju slučajeva, ovi slučajevi nasilja su ostali nekažnjeni.

Vlada je u više navrata tokom godine davala izjave da pripadnici Džuma naroda nisu starosedeoci, već da će se ubuduće nazivati „malom etničkom grupom". Nova nomenklatura je naišla na oštru osudu starosedelačkih plemena, ali je ipak ozvaničena i u 15.ustavnom amandmanu koji je usvojen 2011.godine.

Takođe, starosedeoci nastavljaju da gube svoje obradivo zemljište, s obzirom da im Vlada ne priznaje prava nasleđivanja.

Korupcija

Prema indeksu percepcije o korupciji Bangladeš je zauzeo 120.mesto od ukupno 183 države.

Zakonom su određene oštre kazne za zvaničnu korupciju, ali Vlada Bangladeša ne primenjuje zakon na adekvatan način čime omogućava da se zvaničnici nesmetano bave korupcijom.

U sastav vladine Agencije za borbu protiv korupcije (Anti-Corruption Commission) su u februaru 2011.godine ušla dvojica funkcionera za koje se zna da javno podržavaju vladajuću stranku, što dovodi u pitanje nepristrasnost ovog organa.

Korupcija u pravosuđu je i dalje veliki problem. Mehanizmi korupcije se koriste za prolongiranje sudskih procesa. Sudovi su pod značajnim političkim uticajem Vlade, što negativno utiče na nepristrasnost sudstva u donošenju odluka.

 

 

Avganistan - ljudska prava

 

Ljudska prava

Talibani:

Talibani predstavljaju oružanu islamisličku organizaciju koja je bila na vlasti u Avganistanu od 1996. do 2001. godine. Međutim, manje grupe ovog pokreta i dalje su aktivne i vode oružane borbe protiv vladinih snaga. Talibanske snage drže pod svojom kontrolom južne, jugoistočne i istočne provincije u Avganistanu.

Talibani pripadaju sunitskom ogranku islama, a po etničkoj pripadnosti su većinski Paštuni.

Regrutacija boraca:

Prisilna regrutacija od strane talibane je i dalje veoma prisutna u Avganistanu.

Ipak, pored prisilne regrutacije, izvori navode da se veliki broj ljudi dobrovoljno pridružuje talibanima. Mnogi mladi ljudi se dobrovoljno prijavljuju zarad novca i društvenog ugleda, ili zbog opšteg nezadovoljstva situacijom u zemlji, kao i usled neobrazovanja. Veliki broj mladih avganistanaca pristupa redovima talibana više ih materijalnih nego religijskih razloga.

Jedan od načina regrutovanja boraca je da talibani zatraže iz sela nekoliko pešadinaca, tj. desetak ljudi koji bi se borili za njih nekoliko meseci.

Prisilna regrutacija od strane talibana prisutna je naročito u IDP kampovima (kampovima za interno raseljena lica).

U pokrajini Helmand postoje izvori koji navode da talibani koriste prinudu da bi regrutovali borce u toj pokrajini. Naime, ukoliko im se neko suprotstavi i odbije regrutovanje, biće od strane talibana optužen da je špijun ili da sarađuje sa strancima, i može biti kažnjen ili ubijen. Porodice u provincijama Kunduz, Kunar, Khost se pridružuju talibanima iz straha da ne budu ubijeni ako odbiju.

Talibani vrše pritisak na porodice u oblastima pod njihovom kontrolom, tako što od ljudi prinuđeni da daju novac i da plaćaju "zakat" – verski porez, tj. porez na useve. Talibani ubeđuju ljude da im se i pridruže tako što nude obrazovanje siromašnim ljudima jednog sela ali i predavanjima i širenjem propagandi i ubeđivanjem da se pridruže "jihad-u" (džihad – sveti rat). Talibani se koriste i novom taktikom regrutovanja – regrutovanje studenata i obrazovanih ljudi, posebno medicinskog osoblja.

Specifično je da je mala verovatnoca da bi talibani prisilno regrutovali Hazare, jer talibani smatraju Hazare nižom rasom i nemaju poverenja u pripadnike ove etničke grupe.

Maloletnici se takođe regrutuju od strane talibana, naročito u izbegličkim i IDP (Internally Displaced Person – interno raseljena lica) kampovima, ali i u graničnim područjima i verskim školama (medresama). Maloletnici se regrutuju za bombaše samoubice, ali se koriste i kao živi štit u direktnim borbama.

Porodice koje doprinesu davanjem jednog člana porodice u redove talibana mogu biti oslobođene od plaćanja poreza njima. Suprotno, u nekim delovima zemlje, ukoliko porodica ne može da ispuni zahteve talibana u novcu ili oružju, može otplatiti dug davanjem muškog člana u borce.

Retki su slučajevi prisilnog regrutovanja bombaša samoubica, jer za takvu vrstu napada potreban je stepen volje i verovanja u taj čin. Većina bombaša samoubica su Paštuni, od 14 do 19 godina. Oko 90% svih bombaša samoubica regrutuje se u Pakistanu. Veliki broj njih se regrutuje, obučava i trenira u medresama (madrassas) – verskim školama, u Pakistanu. Dešava se i da se regrutuju tako što siromašnoj deci bude obećano obrazovanje i novčana naknada.

Pretnje i zastrašivanja:

"Noćna pisma" su veoma rasprostranjena taktika zastrašivanja od strane talibana.
Ova taktika se ne koristi toliko u Kabulu, već u Wardak i Ghazni provincijama. U Kabulu i većim gradovima Avganistana talibani pretnje uglavnom upućuju preko mobilnog telefona, a preti se smrću i batinjanjem.

Ukoliko se žrtva ne povinuje zahtevima talibana iz "pisma", može biti ubijena, oteta radi otkupa ili fizički zlostavljana. Pretnje i zastrašivanja jednom članu porodice mogu se odnositi na celu porodicu. Ovu taktiku talibani uglavnom koriste za zastrašivanje pristalica vlasti.

Koliko malo poštovanja za život i bezbednost avganistanskih civila imaju antivladine snage, a posebno talibanski pokret, najbolje ilustruje poruka koju je 2010. godine svojim borcima uputio vođa talibana mula Muhamed Omar, u kojoj je naredio borcima da zarobe i ubiju svakog avganistanskog muškarca i ženu koji sarađuju, pomažu ili rade za avganistansku vladu ili međunarodne koalicione snage ili im pružaju informacije. Pomenuta poruka odstupa od ranijih poruka mule Muhameda Omara u kojima je pozivao svoje borce da izbegavaju civilne žrtve što ukazuje su talibani planirali da radikalizuju svoje napade na civilne ciljeve.

Verske slobode:

Po Ustavu iz 2004. godine u Avganistanu se garantuju verske slobode pripadnicima drugih religija u ispoljavanju njihove vere i održavanju verskih obreda, ali je islam ustanovljen kao državna religija, i nijedan zakon ne može biti u suprotnosti sa verovanjima i odredbama islama, što vlada koristi za ograničavanje verskih sloboda.

Suprotno ustavnim odredbama, u praksi država nije pokazala napredak u zaštiti prava na slobodu ispoljavanja vere. Stanje verskih sloboda je u Avganistanu ograničeno i manjinske verske grupe su ugrožene u slobodnom ispoljavanju i praktikovanju svoje vere.

Odnosi između sunita i šiita su u Avganistanu izrazito napeti, a šiiti kao manjina trpe diskriminaciju od strane većinskih sunita. Jedan od incidenata se desio u decembru 2011. godine kada je bombaš samoubica napao glavni šiitski hram u Kabulu i usmrtio najmanje 56 ljudi.

Nemuslimanske verske manjinske grupe kao što su siki, hindusi i hrišćani takođe se i dalje suočavaju sa socijalnom diskriminacijom i maltletiranjem, u nekim slučajevima i nasiljem.

Na udaru pobunjenika (talibana) često se nalaze džamije i vernici, među kojima treba izdvojiti dva napada uperena protiv šiita, u decembru 2011. godine u Kabulu i Mazar-i-Sharif-u, kada je poginulo 60 ljudi a preko 200 ranjeno, dok prema nekim izvestajima broj poginulih iznosi čak 80.

Bogohuljenje i otpadništvo od islama smatra se za glavni zločin. Takođe, konverzija iz islama u drugu religiju se tumači kao zločin protiv islama i kažnjiva se smrću ukoliko se ne opovrgne.

Javno mnjenje Avganistana je posebno netrpeljivo prema onima koji su prešli u hrišćanstvo. Zabelezeni su slučajevi lažnog optuživanja pojedinaca i organizacija za prozeliteizam - lobiranje za prelazak u drugu veru.

Nevladine organizacije su skrenule pažnju na zloupotrebu medija od strane talibana, koji su preko društvenih medija zastrašivali hrišćane. U oktobru 2011.godine su na svom sajtu postavili upozorenje da će se svaki Avganistanac za koga se posumnja da je prešao u hrišćanstvo biti osuđen na smrt. U januaru 2012.godine talibanski blog je postavio slike hrišćanskog krštenja, individualnih ceremonija krštenja i vršenja molitvenih obreda, čime su slikani hrišćani došli u rizik da budu prepoznati i izloženi nasilju.

Posle paljenja Kurana od strane hrišćanskog sveštenika u aprilu 2011. godine, u nekoliko avganistanskih provincija su izbili nemiri od kojih je najnasilniji bio u Mazar-e Sharifu, gde je 7 članova UN osoblja ubijeno.

U Avganistanu je prisutan i etnički zasnovan sukob između Kuča i Hazara. Iako je sukob između ove dve etničke grupe ima istoriju dugu preko 130 godina tek u zadnjih par godine izbijaju incidenti, što je rezultat posedovanja naoružanja od strane obe grupe.

U slučaju napada na Hazare, postoje poteškoće u utvrdjivanju da li su napadi i diskriminacija rezultat etničke ili verske pripadnosti. Najverovatnije je da su napadi rezultat oba faktora, imajući u vidu da su pripadnici etničke grupe Hazara ujedno i verski šiiti, što smeta većinskim sunitima koji čine srž talibanskih snaga u Avganistanu. Talibani i Pakistan podržavaju Kuče, dok je Iran na strani Hazara.

Zaključenje braka je u Avganistanu formalno ograničeno samo na muslimane, dok su pripadnici drugih vera u mogućnosti da zaključe brak ukoliko javno ne ispovedaju svoju veru.

Iako je po Ustavu Avganistana obavezna, drzava ne preduzima ništa na zaštiti verskih manjina u slučaju strogog tumačenja islama, od kojih su neki u suprotnosti sa preuzetim obavezama na međunarodnom planu - Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima.

Uslovi u zatvorima:

U svakoj od 34 avganistanskih pokrajina postoje zatvorske ustanove regulisane propisima Ministarstva pravde, 187 ustanova pod Ministarstvom unutrašnjih poslova i 30 aktivnih rehabilitacionih centara za maloletnike.

Uslovi u većini ustanova su ispod minimuma međunarodnih propisa. Postoje izveštaji o prenatrpanosti, neadekvatnoj ishrani i piću, da su sanitarni uslovi loši, i da su, ukoliko postoje, stacionari za zbrinjavanje bolesnih i povređenih nedovoljno opremljeni.

Zaraženi i mentalno bolesni zatvorenici se retko odvajaju od opšte zatvorske populacije, dok su deca zatvorena sa svojim majkama (koje su uglavnom zatvarane zbog „moralnih zločina").

Postoje izveštaji da vladini zvaničnici, zatvorsko osoblje, šefovi policije i vođe grupa zatvorenika unutar zatvora muče i zlostavljaju zatvorenike batinanjem palicama, gvozdenim ili užarenim šipkama; šibanjem; električnim šokovima; lišavanjem sna, vode i hrane; uvredljivim govorom, seksualnim ponižavanjima i silovanjima, što se uglavnom praktikuje za vreme ispitivanja radi iznuđivanja priznanja.

Naročito su ozloglašene nelegalne zatvorske jedinice koje vodi Nacionalna direkcija za bezbednost (NDS). UN Misija u Avganistanu (UNAMA) je 2011.godine izvestila da je 46% ispitanika koji su bili u pritvoru Nacionalne direkcije za bezbednost (NDS) iskusilo neki oblik torture, a 35% ispitanih pritvorenika avganistanske nacionalne policije (ANP) je bilo maltretirano.

Proizvoljna hapšenja i pritvor od strane policije i drugih službenih bezbednosnih agencija, kao i privatnih milicija široko su rasprostranjena u Avganistanu. Nacionalna direkcija za bezbednost (NDS) nastavlja da proizvoljno hapsi i zatvara osumnjičene, ne dozvoljvajući pristup advokatima odbrane, porodici, sudu i drugim organima. Zatvorenici bivaju zadržavani u pritvoru mnogo duže od zakonom propisanog roka.

Širom Avganistana, pri Rehabilitacionom centaru za maloletnike (JRC) je pritvoreno stotine dece koja su izložena torturi različitih oblika. U maju 2011. godine bilo ih je oko 800 (uključujući približno 100 devojčica), od 12-18 godina (među kojim ima i sedmogodišnjaka) zatvoreno u 31 centar od kojih 29 je bilo u iznajmljenim objektim bez neophodnih uslova i rehabilitacionih (obrazovnih, stručnih ili rekreativnih) aktivnosti. Navodi se da centar okuplja veliki broj mladih koji ne bi trebalo da budu u pritvoru: počinjeno delo je često beznačajno, ili starosna dob nije poštovana.

Ipak, u poslednjoj deceniji pravni okvir je obogaćen sa nekim od najvažnijih međunarodnih standarda i principa koji garantuju pravično suđenje. Donedavno, alternative za pritvor su retko sprovođene od strane sudija i tužilaca; dominantan trend bio je da se deca sistemski šalju u JRC bez obzira na težinu krivičnig dela.

Žene:

Ustav Avganistana formalno predviđa jednaka prava za žene i muškarce.

Post-talibanski period (nakon 2001. godine) u Avganistanu predstavlja period ponovnog uspostavljanja prava žena. Napretci su uočeni u oblasti zdravlja, zaposlenja, slobode kretanja i učestvovanja u javnom životu. Avganistan je 2003.godine pristupio Konvenciji o sprečavanju diskriminacije nad ženama (CEDAW). Takođe, žene su učestvovale u političkom predstavljanju tokom parlamentarnih izbora 2010. godine.

Tokom 2011. i 2012. godine u Avganistanu je primećen porast broja mladih žena kojima porodice dozvoljavaju da se obrazuju i zapošljavaju. Ipak, u Avganistanu je tek oko 50 ženskih sudija i manje od 1% pripadnika (oko 1100-1200) policije su žene.

Zakon o eliminaciji nasilja nad ženama (Law on Elimination of Violence Against Women-EVAW) je u Avganistanu usvojen 2009.godine. Njime se inkriminiše nasilje nad ženama, uključujući silovanje, prebijanje, ponižavanje, zastrašivanje, uskraćivanje hrane, porodično nasilje, sklapanja braka sa licem mlađim od 16 godina, uskraćivanje obrazovanja.

Silovanje se po ovom zakonu u Avganistnu kažnjava doživotnim zatvorom, a ako dođe do smrti žrtve, zakon predviđa smrtnu kaznu. Prema ovom zakonu, ne sankcioniše se silovanje u braku. Zakon kažnjava i povredu čednosti žene, koja ne dovede do preljube (kao što je dodirivanje) i to zatvorom do 7 godina. EVAW zakon inkriminiše i brak sa licima mlađim od zakonskog minimuma i baad (davanje žene drugoj porodici radi rešavanja sukoba). Baad se kažnjava zatvorom do 10 godina, ali je i pored toga široko rasprostranjen u Avganistanu kao način rešavanja sporova.

Baad je tradicionalna praksa davanja neudatih devojaka iz jedne porodice drugoj porodici, zarad rešavanja međusobnog spora. Ove devojke često trpe zlostavljanja od porodica u koje su "date". Baadal je, nasuprot tome, razmena devojaka između dve porodice, da bi se udale za muške članove suprotne porodice.

Međutim, primena EVAW zakona je vrlo ograničena i izložena mnogim preprekama usled slabog razumevanja, ali i nedostatka političke volje za njegovom primenom.

Diskriminacija nad ženama u Avganistanu i dalje je uobičajena, kao i porodično nasilje. Usled opšteg prihvatanja tog odnosa prema ženama, takva praksa prolazi neprijavljeno i nekažnjeno.

Povrede prava žena u Avganistanu ogledaju se u prinudnim brakovima, davanju žena zarad rešavanja sporova, ubistva iz časti i slično. Tokom 2012. godine primećen je porast "ekremnog" nasilja nad ženama u Avganistanu, kao što brutalna ubistva obezglavljivanjem. U periodu od marta do oktobra 2012. godine zabeleženo je preko 4000 različitih slučajeva nasilja nad ženama u Avganistanu.

Žene i dalje nemaju mnogo uticaja kada se radi o pitanjima braka i razvoda. Procenjuje se da je 70% brakova u Avganistnu prinudno zaključeno. Prinudan brak mladih devojaka i udovica sa rođacima svojih pokojnih muževa je takođe prisutan problem u Avganistnu.

Veliki broj avganistanskih devojaka se udaje pre navšenih 16 godina, što je zakonski minimum. Procenjuje se da više od 46% žena u Avganistanu uda se pre navršenih 18 godina, a više od 15% devojaka uda se pre navršenih 15 godina života. Usled siromaštva roditelji pristaju da udaju decu u zamenu za novac, ili čak hranu, uz uslov da se faktički brak odloži do punoletstva deteta. Međutim, izveštaji navode da se taj dogovor retko poštuje i da se devojčiće seksualno iskorišćavaju, ne samo od strane mladoženje već i starijih muškaraca u porodici. Neke devojčice se udaju i sa navšenih šest ili sedam godina.

Udovice su u naročito osetljivoj situaciji ukoliko ne dobijaju pomoć porodice i mogu završiti u prostituciji. Žene koje žele da žive same, izložene su riziku za svoju bezbednost, jer je takva pojava veoma neuobičajena u Avganistanu.

Prijavljeno je 57 slučajeva silovanja u periodu od marta 2011.godine do februara 2012. godine. Međutim, stvarni broj slučajeva nasilja nad ženama je verovatno mnogo veći. Zvanična statistika o osudama za ova dela u Avganistnu je nedostupna.

Žene žrtve seksualnog nasilja suočavaju se sa strogim društvenim odmazdama, od toga da se smatraju nepodobnima za brak, do toga da budu pritvarane.

Nasilje nad ženama u Avganistanu uglavnom prolazi nekažnjeno. Retki su slučajevi u kojima nasilnici odgovaraju za silovanje u Avganistanu. Često se istrage o tim zločinima ne smatraju prioritetnima. Ako i dospeju do suda, počinioci se kažnjavaju blagim kaznama ili se oslobađaju krivice. Tužioci u nekim udaljenim i ruralnim provincijama u Avganistanu mogu biti suočeni sa pretnjama i pritiscima zajednice da oslobode optužene za nasilje nad ženama. Tužioci bivaju uslovljeni porodičnom lojalnošću ili im jednostavno bude ponuđen mito.

Mnoge žene se plaše da prijave porodično nasilje zbog straha da bi same mogle biti procesuirane ili vraćene kod nasilnika. Žene usled toga izvode i samožrtvovanje i samoubistva.

Muškarci optuženi za silovanje često tvrde da je žrtva pristala na odnos, što žrtvu dovodi do njene optužbe za preljubu. Takođe, silovanje se često tumači kao krivično delo zina, što takođe dovodi do hapšenja žrtve.

Ukoliko se odluče da pobegnu od zlostavljača, žene se često pritvaraju ili procesuiraju, usled lokalnog shvatanja njenog odlaska kao "bežanja" i "moralnog zločina". Procenjuje se da je u Avganistanu oko 400 žena u pritvoru zbog "moralnih zločina", kao što su bežanje usled porodičnog nasilja ili prisilnog braka.

Poznati su i primeri kada žene trpe naknadno nasilje ako pokušaju da pobegnu. Na primer, 2009. godine Bibi Aisha je pobegla od kuće posle više godina trpljenja porodičnog nasilja. Međutim, muž i svekar su joj kao kaznu za to odsekli uši i nos. Svekar je proveo 11 meseci u pritvoru, ali nije nikada procesuiran. U julu 2011. godine je pušten uz kauciju.

"Ubistva iz časti" su česta pojava u Avganistanu. Žene koje su u svojim porodicima optužene da nisu pokorne ili da su osramotile porodicu mogu biti izložene nasilju, tj. takozvanim "zločinima iz časti". Prema avganistanskom zakonu, čovek koji počini "ubistvo iz časti" ukoliko zatekne svoju ženu u preljubi, ne može biti osuđen na više od 2 godine zatvora.

Takođe, u Avganistanu je široko rasprostranjeno kažnjavanje za krivično delo zina, koje predstavlja seksualni odnos izmedju dvoje ljudi koji nisu u braku. Zina je predviđeno kao krivično delo u Krivičnom zakoniku Avganistana, ali se ne precizira šta se pod tim delom podrazumeva, niti su određeni elementi ovog krivičnog dela.

Zina se prema odredbama Krivičnog zakona kažnjava sa kaznom zatvora do 7 godina, a u izuzetnim okolnostima kao na primer ukoliko je žena udata ili je maloletna, maksimalna kazna je 10 godina zatvora. Prema šerijatskom pravu, kazna za zinu se kreće od bičevanja do kamenovanja. Kamenovanje je najčešća kazna za žene.

U delovima zemlje gde sudovi nisu u funkciji, lokalne starešine se oslanjaju na tumačenje plemenskih običaja i šerijatskog prava, koje je diskriminatorski nastrojeno prema ženama

U decembru 2010. godine, Gulnaz - dvasetogodišnja žrtva silovanja je pomilovana od strane predsednika Karzaija, nakon što je ona odlužila dve i po godine od 12-godišnje kazne za krivično delo "preljuba silom". Sudske vlasti su joj prvobitno "savetovali" opciju da se uda za svog napadača ili da odsluži celu kaznu od 12 godina.

U zemlji postoji oko desetak prihvatilišta za žene koje su žrtve nasilja, međutim, njihovi kapaciteti nisu dovoljni. Žene koje su smeštene u ovim centrima najčešće beže od prisilnih brakova i nasilja u porodici.

Žene aktivisti za ljudska prava:

Avganistanska Vlada i dalje nema sposobnosti da obezbedi adekvatnu zaštitu za aktivistkinje za ljudska prava i prava žena u toj zemlji, kao ni drugim ženama koje se bave javnim poslom. Mnoge žene u Avganistanu koje su vršile javne funkcije ili su se bavile humanitarnim radom, bile su ubijene.

Žene koje se bave izradom zakona ili su spikeri ili rade u nevladinim organizacijama u Avganistanu, kao i žene koje su politički aktivne, mete su "noćnih pisama", od strane političkih moćnika ili pobunjenika, kojima zastrašuju njih i njihove porodice.

Žene koje rade u nevladinim organizacijama u Kabulu naročito su izložene riziku da budu kidnapovane od strane talibana. Mogu biti kidnapovane i radi otkupa od strane kriminalnih grupa.

Sima Akakhel, direktorka ženske srednje škole, upucana je u svom domu u avgustu 2012. godine u mestu Shinkai u severnoj Balkh provinciji, dok je Hanifa Safi, direktorka za ženska pitanja u provinciji Laghman, ubijena usled postavljenje bombe na njenim kolima u julu 2012. godine. Za ova ubistva niko nije osuđen.

Deca:

Povrede ljudskih prava nad decom Avganistanu, obuhvataju zanemarivanje, fizičko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, napuštanje, prinudan rad. Postoje izveštaji o deci koja su bila tučena i seksualno zlostavljana u pritvorima od strane policije. Takođe, u Avganistnu je poznata praksa primoravanja dece na prošnju.

Iako je zakonom zabranjeno, telesno kažnjavanje u školima i rehabilitacionim centrima i drugim državnim institucijama, ono je tamo uobičajeno.

Seksualno zlostavljanje dece je u Avganistanu veoma rasprostanjeno. Deca su najčešće žrtve članova svoje šire porodice. Do kraja 2011. godine prijavljeno je 470 slučajeva silovanja dece. Međutim, pretpostavlja se da je ukupan broj mnogo veci.

Većina počinioca seksualnog zlostavljanja dece ne bude uhapšena.

Zakonski minimum za stupanje u brak iznosi 16 godina za devojčice i 18 godina za dečake. Međutim, većina devojčica se udaje pre navršenih 16 godina.

Dečija pornografija nije u Avganistanu izričito zabranjena zakonom. Takođe, ni iskorišćavanje deteta u seksualne svrhe nije izričito predviđeno kao krivično delo.

Nevladine organizacija su procenjivale da je oko 37 000 dece živelo na ulicama Kabula tokom 2011. godine. Deca sa ulice uglavnom nemaju pristup državnim službama. Pojedine nevladine organizacije se trude da im obezbede osnovne potrepštine kao što su smeštaj i hrana.

Deca koja borave u sirotištima u Avganistanu žive u lošim uslovima. Nevladine organizacije procenjuju da je oko 80% dece od 4 do 18 godina koja u njima borave imaju roditelje, ali njihove porodice ne mogu da im obezbede hranu, sklonište i obrazovanje. Deca u sirotištima prijavljuju mentalno, fizično i seksualno zlostavljanje, ponekad su i žvrtve trgovine ljudima. Takođe, mnogi od njih nemaju uvek pristup tekućoj vodi, grejanju, zdravstvenim uslugama ili obrazovanju.

Polovina avganistanskih devojćica ne ide u školu. i napadi od strane talibana na ženske škole su česti. Tokom 2012. godine paljenja ženskih škola prijavljena su u provincijama Badakhshan, Khost, Nangarhar i Bamyan.

Avganistan nije potpisnica Haške Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece iz 1980. godine.

Interno raseljena lica (IDP):

Avganistan nastavlja da se suočava sa obimnim unutrašnjim kretanjima stanovništva, koje pokreću oružani sukobi , prirodne katastrofe i nejednaki uslovi za rad.

Veliki broj izbeglica se tokom 2011. godine vratio u svoje domove, ali nisu bili u stanju da bezbedno žive u njima, zbog loše infrastrukture u ruralnim područjima i nestabilne bezbednosne situacije u nekim delovima zemlje. Takođe, na odustajanje od povratka utiče i odsustvo životnih prilika kao što su obrazovanje i zdravstvo.

Do kraja 2012. godine broj interno raseljenih lica u Avganistanu iznosio je preko 480 000 ljudi, što predstavlja povećanje od oko 30 000 interno raseljenih lica u odnosu na isti period 2011. godine.

Pokrajine iz kojih raseljena lica potiču su Badghis, Farah, Ghor i Herat, kao i Faryab na severu. Raseljena lica uglavnom ostaju u svojim pokrajinama, odakle su poreklom. Pokrajine u koje se raseljeni najviše naseljavaju su Herat, Kandahar, Nangarhar i Helmand. Pojedine grupe interno raseljenih lica su samostalno formirala svoja naselja u okolinama Herata, Kandahara, Helmanda i Dzalalabada.

Interno raseljena lica i povratnici se nastanjuju i u gradskim sirotinjskim neformalnim naseljima u okolini Kabula, Mazare-Šarifa i Herata. U ovakvim naseljima prisutni su ozbiljni nedostaci koji se tiču bezbednosti, odsustva registracije rođene dece i ličnih dokumenata. Nedostaci se ogledaju i u nemanju pristupa struji, čistoj vodi i veoma lošim sanitarnim i životnim uslovima. Procenjuje se da u 55 neformalnih naselja u Kabulu živi preko 31 000 ljudi.

Lica koja su se nastanila u oblastima između zaraćenih strana, suočavaju se sa rizikom od uznemiravanja od strane oružanih opoziocionih grupa, pripadnika avganistanskih snaga bezbednosti ili avganistanske lokalne policije. Interno raseljeni muškarci suočeni su sa rizikom od prisilnog regrutovanja ili mogu biti optuženi sa sarađuju sa jednom ili drugom stranom u sukobu. Raseljena deca su takođe potencijalne žrtve prisilnog regrutovanja.

Vlada Avganistana nije sposobna da pruži dovolju zaštitu interno raseljenim licima, kao ni da spreči raseljavanja ili umanji njihove efekte. Ipak, prema predsedničnom ukazu iz 2005. godine svi povratnici i interno raseljena lica moraju da se vrate u svoje mesto porekla, a Vlada će im dodeliti parcelu zemlje na kojoj će moći da se nastane. Međutim, Ministarstvo za izbeglice i repatrijaciju avganistanske vlade jos uvek radi na pripremi njihovog povratka.

Novinari:

Posle pada talibanskog režima u Avganistanu 2001. godine , u oblasti slobode govora došlo je do znatnog napretka. Danas u Avganistanu postoji oko 300 novina, 15-20 televizijskih stanica, više od stotinu privatnih radio stanica, 7 novinskih agencija.

U septembru 2008. godine u Avganistanu je na snagu stupio Zakon o regulisanju medijskih sloboda, koji je precizirao prava i obaveze novinskih agencija. Prema ovom zakonu za osnivanje novina, TV stanice ili druge novinske kuće potrebna je dozvola Ministarstva kulture i informisanja. Zakon precizira da novinski članci i TV emisije ne smeju da budu protivne duhu ili da su na neki način uvredljive za islamsku ili drugu veru i ne smeju da sadrže propagiranje prelaska iz islama u druge vere.

Ustav Avganistana predviđa slobodu govora i štampe, ali Vlada Avganistana ograničava ova prava. Pretnje i zastrašivanja novinara od strane vlasti su i dalje prisutni Na primer, Nacionalna agencija za bezbednost NDS arbitrarno donosi odluke o hapšenju i zatvaranju novinara, najčešće sa obrazloženjem da govore protiv islama.

Novinari se u Avganistanu suočavaju sa pretnjama i zastrašivanjima i od strane lokalnih moćnika, kriminalaca, državnih institucija i pojedinaca.

Parviz Safi, snimatelj državne televizije "Press TV" bio je napadnut od strane 3 nepoznata muškarca 6. februara 2012. godine u Kabulu, kada su na njega bacili kiselinu.

Na sličan način povređen je i novinar Razaq Mamoon, koji je u januaru 2011. godine ukažen kada je na njega bačena kiselina dok je šetao Kabulom. Njegovi tekstovi su bili kritički nastrojeni prema Iranu i avganistanskoj Vladi.

Vlada se snažno protivi i čak zabranjuje izveštavanje o talibanskim napadima, tvrdeći da takvi izveštaji podstiču pobunu. Sa druge strane, novinari koji izveštavaju o talibanima, mogu biti napadnuti od strane pobunjenika. U mestima koja su pod kontrolom talibana ili drugih oružanih grupacija, novinarima se onemogućavalo izveštavanje i često su bili napadani. Vlada se takođe protivi emitovanju televizijskih serija "sapunica", koje se uglavnom emituju na privatnoj televiziji Tolo.

Tokom 2011. godine novinari su otimani, prebijani i ubijani u politički motivisanim napadima vladinih snaga i pobunjeničnih grupa, u kojima je 80 novinara napadnuto, a troje je ubijeno. Međutim, Vlada Avganistana nije uspela da u potpunosti istraži i procesuira počinioce ovih napada na novinare.

Broj žena novinara u Avganistanu i dalje je nizak i ženski reporteri imaju problem da obavljaju svoju profesiju. 2008. godine u Ghazni provinciji nezavisni mediji, posebno radio stanice, „zamoljene" su da ne prenose uzivo zenske glasove, jer je razgovor i kontakt sa ženama, van kruga porodice, zabranjen islamom.

Novinari u Avganistanu postaju žrtve opasnog okruženja i u slučajevima kada sami nisu mete. Tako je 28. jula 2011.godine Ahmad Omid Khpalwak, 25-godišnji reporter ubijen usled naleta više od 20 metaka, dok je izveštavao sa lica mesta.

Humanitarni radnici:

Humanitarni radnici su grupa koja se i dalje nalazi pod rizikom od napada u Avganistanu, posebno u oblastima koji su pod kontrolom talibana (južne, jugoistočne i istočne provincije zemlje).
Domaći i međunarodni humanitarni radnici u Avganistnu su česta meta ciljanih napada, ubistava i kidnapovanja, od strane talibana ali i kriminalaca u zemlji.

Aktivisti za ljudska prava, posebno aktivisti za prava žena, takođe se nalaze pod povećanim rizikom od napada. Mnoge međunarodne organizacije su broj svojih zaposlenih svele na minimum u ruralnim regijama Avganistana, gde su uslovi za postali sve komplikovaniji, usled oružanih sukoba.

Neki od primera napada na humanitarne radnike:

- Linda Norgove, humanitarna radnica iz Škotske i troje njenih kolega iz Avganistana kidnapovani su 26. septembra 2011.godine u Kunar provinciji od strane talibana. Trojica kidnapovanih avganistanaca su puštena 3. oktobra 2011.godine, dok je Linda ubijena od strane specijalnih jedinica američkih snaga prilikom pokušaja oslobađanja.

- Deset članova International Assistance Mission, humanitarne organizacije, ubijeni su 5.avgusta 2011.godine u južnoj provinciji Badakhshan, pri povratku iz zdravstvene misije. Za ovaj napad odgovornost su preuzeli talibani i organizacija Hezbe Islami.

- Tokom maja 2012.godine na severu Avganistana desila se otmica 4 humanitarne radnice jedne nevladine organizacije iz Švajcarske, koje su oslobođene posle 11 dana zatočeništva.

Nekažnjivost i korupcija

Nekažnjivost za zločine protiv ljudskih prava je rasprostranjen problem u avganistanskom društvu.

Počinioci zločina koji imaju dovolju moć, sa lakoćom izbegavaju odnovornost za svoje zločine. Mnogi ratni komandanti koji su optuženi za kršenje ljudskih prava još uvek su deo političke elite i policije.

Nasilje nad ženama naročito ostaje nekažnjeno u Avganistanu. Neki izveštaji govore i o zlostavljanju i zanemarivanju dece od strane visokih zvaničnika protiv kojih se ne preduzima nikakva sankcija. Trgovina drogama, sakaćenje i ubijanje civila takođe najčešće ostaju nekažnjeni.

Korupcija je takođe veoma rasprostranjena u Avganistnu i učinjeni su neznatni napori da se reši ovaj problem, poput osnivanja Kancelarije za nadzor i borbu protiv korupcije 2008. godine. Korupcija i nepotizam su veoma rasprostranjeni na svim nivoima vlasti, a izuzetno niska primanja podstiču koruptivno ponašanje javnih službenika. Međunarodna zajednica izvršila je 2011. godine pritisak na administraciju predsednika Hamida Karzaija da borbu protiv ovog problema postavi za svoj prioritet.

Avganistanski zakon predviđa krivične sankcije za korupciju. Međutim Vladine institucije su slabe i nisu u stanju da uspostave vladavinu prava, dok je avganistanski pravosudni sistem i dalje oslabljen ukorenjenom nekažnivošću.

Usled toga, korupcija i zloupotreba vlasti od strane pripadnika policije i visokih zvaničnika prolazi nekažnjeno, dok oni zadržavaju svoje pozicije.
Na primer, bivši ministar saobraćaja Enayatullah Qasimi, koji je bio uhapšen zbog zloupotreba javnih fondova, koje su koštale avganistansku Vladu devet miliona dolara, pušten je na slobodu posle dva dana pritvora.

Avganistan je u 2011. godini rangiran kao 180. od 183 zemlje prema indeksu percepcije korupcije.

Zdravstvena zaštita i obrazovanje

Podaci pokazuju da je u poslednjh par godina zdravstvena zaštita u Avganistanu poboljšana i da je preko 82 % stanovnistva pokriveno bazičnom zdravstvenom zaštitom, ali i dalje postoje brojni nedostaci kao što su nedostatak zdravstvenih ustanova i broj lekara na broj pacijenata koji iznosi 1 – 10 000. Takođe samo jedna četvrtina populacije Avganistana ima pristup čistoj pijaćoj vodi.

Po podacima za 2012. godinu smrtnost dece ispod jedne godine u Avganistanu je najveći na svetu i iznosi 121,6 na 1000 rođene dece. Ovaj indikator se najčešće koristi kao pokazatelj zdravstvene zaštite jedne zemlje. Avganistan ima jednu od najviših stopa smrtnosti u svetu i 20% dece (svako peto dete) umre u uzrastu mlađem od pet godina. Svaka osma žena odnosno 12,5 % žena umre zbog komplikacija povezanih sa trudnoćom i porođajem.

Jedan od najvećih zdravstvenih izazova sa kojima se suočava Avganistan je nedovoljna uhranjenost stanovništva, tačnije oko 30 % populacije unosi manje od dnevno preporučenog minimuma kalorijski vrednovane energije.

U Avganistanu je prisutna nesrazmera u obrazovanju izmedju muške i ženske dece. Dečaci čine skoro dve trećine školske populacije, a samo 40 % devojčica školskog uzrasta redovno pohađa školu. Deset puta više dečaka pohađa srednjoškolsko obrazovanje u odnosu na devojčice. Prema nekim procenama u Avganistanu je tek oko 10 % svih žena starijih od 15 godina pismeno. Ipak, u oblasti obrazovanja ženske dece uočen je napredak u poslednjih deset godina, jer je njihovo obrazovanje do tada bilo zabranjeno i zanemarljivo malo.

Kao posledica oružanih sukoba, poseban problem u Avganistanu predstavlja povećanje broja napada na obrazovne institucije, školsko osoblje i studente, posebno u institucijama gdje se obrazuju ženska deca. U prvoj polovini 2012. godine zabeležena su 34 slučaja napada na nastavnike, okupiranja škola i zastrašivanja, od čega su u 6 slučajeva ciljani napadi na nastavnike i školske čuvare bili sa smrtnim ishodom.

Uočen je porast uticaja talibana na obrazovni sistem, što za posledicu ima nemogućnost ostvarivanja prava na obrazovanje, i to najvise pogađa žensku populaciju. Na primer direktor jedne ženske škole u Logar provinciji je ubijen u maju 2011. godine, nakon dobijanja pretnji od strane talibana da prestane da obučava devojčice. Zbog bezbednosne situacije na jugu i jugoistoku zemlje mnoge škole su zatvorene i mnoga deca ne mogu redovno da pohađaju nastavu.

You are here: Choose country Ljudska prava